Ljekovito blato

by

Vrlo slična stvar, samo čak i osjetno manjega doživljajnog intenziteta, već mi se jednom bila dogodila, prilikom prvoga gostovanja Mudhoney u Zagrebu, prije skoro četiri godine. I tada sam, kao i sinoć, na koncert otišao više kombinacijom motiva redovitog štrebera opće kulture i muzičkog fanatika koji se bendu rado zahvaljuje na lavini koju je pokrenuo negoli kao zagriženi odani obožavatelj, kakav ni unatoč pohvalnom nizu dobrih do odličnih albuma zapravo nikad nisam bio. Mudhoney sam prvo cijenio izdaleka da bih ih u kasnijim etapama cijenio iz uvijek sve veće blizine, u procesu se i opasno navukavši na neke njihove ploče, među kojima bi se aktualni ‘Vanishing Point’ s vremenom vrlo lako mogao prometnuti u vrhunac barem kasnije faze karijere. I tada u Pauk i sinoć u Jedinstvo krenuo sam radosno i bez dvojenja, ali i bez previše narajcanih očekivanja; možda bi netko takvu sigurnost u dobivanje kvalitetne porcije prljavog rocka i doživio kao svojevrsno tiho ponižavanje, ali mislim da ova ekipa pouzdanih, predanih šljakera zna cijeniti pošteno označivanje situacije. I tada iz Pauka i sinoć iz Jedinstva, međutim, kući sam se vratio prilično fasciniran onim što sam vidio i čuo, s time da je sinoćnji koncert, iako održan pred nešto manje (3-4 stotine) ali ne i manje angažiranih poklonika, svakako bio i za koju razinu bolji. A i, čisto osobno, njegova me je razmazana buka barem za jednu večer prilično okrijepila od mojih standardnih indie ili folk žalopojki koje vladaju slušalicama u posljednje vrijeme.

U kontekstu ovog benda ponešto je promašeno spominjati smirivanje ili pročišćavanje zvuka, ali mi se aktualni album ponajviše sviđa zato što su Mudhoney na njemu svoj mladenački gnjev napokon do kraja zamijenili zrelim prezirom, kakav je još manje spreman na ikakve kompromise. Kao i prije dvadesetak godina, bend se i dalje postavlja u gard potpune konfrontacije, samo što se danas, kada se vjerojatno koja proba i otkaže zbog vođenja djece u vrtić ili pomaganja suprugama oko drvenine, borba protiv zajednice koja onoga čudnog rokera koji se ponaša sasvim pristojno ali nešto mi na njemu smeta gleda sumnjičavim očima može voditi i nešto pjevnijim, klasičnijim oružjima. Otvorivši svoj set (predgrupi Treatment sam uhvatio tri pjesme, od kojih sam tek nakon jedne R.E.M.-ovski glam-rock stvari i druge melodične psihodelije ala BÖC čuo zašto su najavljivani kao ordinarni hard-rockeri, ali tada je već bilo kasno da unište ugodno iznenađenje) istim dvjema komadima koji otvaraju ‘Vanishing Point’, Mudhoney su – čak i mene – publiku pomalo prepali da će i živi susret biti pretumban u korist ovoga uvjetno rečeno kontroliranijeg zvuka, no svi su strahovi ubrzo odagnani povratkom u prvu, revolucionarnu petoljetku masnim grunge-kanonom ‘You Got It (Keep It Outta My Face)’, ‘Suck You Dry’ i ‘Get Into Yours’. Mudhoney pjesme iz tog perioda sviraju onako kako to od njih vjerojatno žele svi osim najzatucanijih nostalgičara, jednako razuzdano i izgarajuće kao na svojim počecima, ali bez šanse da godine nagomilanog iskustva i hoćeš-nećeš stečene profesionalnosti propuste mogućnost neželjenog raspadanja po šavovima. Dobro, prekidanje country zajebancije ‘Good Enough’ na pola da bi se iz drugog pokušaja postigao pravi zajednički groove benda bila je dobrodošla iznimka.

Izgleda ni sami ne dvojeći kako je friški album dostojan renomea benda, ali i, važnije, izraz njegovih trenutačnih težnji, Mudhoney su ga sinoć odsvirali gotovo u cijelosti (8/10 pjesama), dovršavajući regularni dio koncerta upravo redanjem njegovih pjesama, koje su uspješno zadržale sinergiju s publikom, do kraja dovedenu kultnom ‘Touch Me I’m Sick’. Na tome se dijelu koncerta Mark Arm odmorio od sviranja gitare, ali samo da bi se znojio predatorskim gibanjem po stejdžu, postavivši letvicu originalnom gangsteru Iggyju Popu prilično visoko – sumnjam da će Iguani odraz s tragikomičnog ‘Ready To Die’ osigurati potreban vjetar. Ako već nije pošteno ove neumorne majstore sjajne kondicije, zarađene stabilnim neprekinutim radom bez većih potresa, pretpostaviti isušenim starinama, Mudhoney lakoćom drže svoje i u suočavanju s aktualnim nasljednicima kao što su vrlo dobri Obits ili odlični Pissed Jeans. Drugi veliki odjeljak sinoć odsviranog repertoara, pjesme još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, svojom je mutnom svježinom zorno pokazao odakle su ne samo navedeni crpili dosta svoje inspiracije, zadržavši u sebi dovoljno te inspiracije da i sami Mudhoney svirajući ih odaju dojam benda tek izletjelog iz garaže. Takav nam se bend, uzor drugima, na bisu vratio i kao bend koji još uvijek sviranje pjesama svojih uzora doživljava kao krajnju točku uspješnog koncerta, završnom tročlanom punk-početnicom (Fang, The Dicks, Black Flag) pokazavši kako srce koje pumpa sad već malo i zahrđalu krv još uvijek kuca podjednako živahno i izazovno.

Set lista: Slipping Away – I Like It Small – You Got It (Keep It Outta My Face) – Suck You Dry – Get Into Yours – Poisoned Water – Where The Flavor Is – Sweet Young Thing Ain’t Sweet No More – Judgement, Rage, Retribution & Thyme – No One Has – Good Enough – Douchebags On Parade – Touch Me I’m Sick – What To Do With The Neutral – I’m Now – The Final Course – I Don’t Remember You – Chardonnay – The Only Son Of The Widow From Nain – BIS: Into The Drink – Here Comes Sickness – In ‘N’ Out Of Grace – Tales Of Terror – The Money Will Roll Right In – Hate The Police – Fix Me

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: