Engleski zajutrak

by

Za osobu poput mene, čije se preferencije dosta pošteno i precizno mogu svesti pod parolu Kolko gitara tolko muzike, sinoćnja je izloženost svirci tijekom koje se ni jedna jedina pripadnica toga instrumentalnog naroda nije mogla čuti ni izdaleka, i to u trajanju od sveukupnih devedesetak minuta, doista predstavljala ekumenski iskorak, sazrijevanje, širenje obzora, čin tolerancije. To da mi se sve skupa zapravo prilično svidjelo, e to bi bilo svjetsko čudo, da jedan od dvaju bendova programa ipak nisu bili sve draži (i kao znanci i kao bend) kunst-disco selektori Hemendex, koje sam već prije nekog vremena doživio i opisao kao vjerojatno najbolji hrvatski bend koji svira muziku koju inače ni najmanje ne razumijem. Ubacivanje aktualnoga friškog singla ‘Faith In War’ u repertoar bila je jedina ozbiljna novina u koncertnom party-nastupu benda o kojem je sve važno ionako najbolje bio napisao Leo povodom prošlogodišnjega polutajnoga giga u Funku. Realno – barem dok u postavu ne ubace frajera na akustičnoj gitari i usnoj harmonici – u sve naredne koncertne i albumske recenzije svi bismo zajedno mogli kopipejstati spomenuti tekst i ne bi se previše izgubilo na korespondiranju s onim doista predstavljenim. A iako se još uvijek previše nije promijenio sam bend, za što uopće nema potrebe s obzirom na to da njihova klupska motorika neumorno povezuje (nažalost rjeđe) degitarizirane izvedenice New Order s češćim bangerima za njemačke podrume, malkice su im se primakle okolnosti stvarnog svijeta. Ova gayana koja se bendu pripisuje, s pravom ili ne, upravo se našla na udaru zloglasnih križara U ime obitelji, pa se sinoćnji koncert mogao doživjeti i kao nužan protest normalnog dijela javnosti. Istodobno glasan, jer Hemendex svirajući ne uzimaju predah, ali i tih, jer se u Kinu Grič okupilo niti pedesetak ljudi.

Prije domaćina, večer su vrlo dobrim setom otvorili slovenski kolege TRUS!, postave prilično slične onoj Hemendexa (pjevačica na basu, frajer na klavijaturama i, u ovom slučaju, bubnjar), ali koja dio istih sirovina koristi na znatno drugačiji način. Sam se bend opisuje preciznom matematičkom formulom – 45% alter, 20% garage, 17% punk, 10% synth, 8% electro new wave – koja zaslužuje i više od prolazne ocjene, ali koja je mene osobno navela na krivi trag očekivanja osjetno iskričavije i naoštrenije, a manje komunikativne muzike. Ali, kako je moja želja za utišavanjem buke u glavi bukom na svirci, koju usto treba i poduprijeti ako si dobar scenski radnik, rezultirala dolaskom na vrijeme, bio sam nagrađen nizom pjesama koje bi postava s gitarom vrlo vjerojatno pretvorila u efektne, blago pomaknute alter-pop stvari s okusom devedesetih. Naravno, izbor ili neizbor (ili reizbor) instrumenata također je jasan iskaz autorske namjere i muzičkoga ideološkog stava, a meni se činilo kako TRUS! svjesno žele ostvariti odmak od klasičnog pristupa pisanju, strukturiranju i izvođenju pjesama. Međutim, ni povremeno preuzimanje filmične ambijentalnosti, ni ritmične ekskurzije, ni finalni prelazak klavijaturista na saksofon koji je zvučao onako kako zamišljam da zvuči taj mitski skronk koji se spominje u tekstovima o free jazzu ili Kenu Vandermarku ili The Ex; ništa od toga nije me previše lišilo ugodnih asocijacija na pješčanik-noise Deerhoof i konkretniji ’90s revival na tragu naših Cripple And Casino, čijem su Darku posvetili nježniju od dvije pjesme koje su mi se najviše svidjele.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: