Treneru, uvedi ih!

by

Premijerni javni nastup Vatroslavovih friških Benchwarmers, održan prije malo više od dva mjeseca, propustio sam poštujući čvrste prijateljske obaveze, a koliko čvrste bit će jasno svakome tko imalo poznaje mene i moje slušateljske ovisnosti, kao i distorzirani šećerni retro-’90s zvuk benda. Taj spoj iz raja i prijateljstva tako je morao pričekati bendov krasan koncert u Prostoru do u petak, o kojem bih mnogo epskije pojao da sam svojem zaslonu infuziju oduševljenjem zaražene krvi dao odmah neposredno nakon svirke, u čemu me spriječio zbivanjima i krepavanjem ispunjen vikend. Iz ove mi je perspektive čak i drago što me vremensko odgađanje ponešto skuliralo i suzdržalo, da ne ispadne kako je moje hiperventiliranje važnije od benda samog, pogotovo zato što sam siguran kako i Hrvatskoj ovakvih finih raspjevanih indie gitara nedostaje koliko i meni. Tehnički, Benchwarmers nisu novi bend, riječ je o modificiranim The How You Doin’s, koji su prošlogodišnjeg listopada na istome mjestu bili održali onaj nestvaran nastup ispred kojeg sam na svojoj ljestvici omiljenih mi koncerata 2012. godine stavio samo The Afghan Whigs, Japandroids i The Gaslight Anthem, redom mi omiljene all-time favorite, ali koji su u osvajanju medalja svejedno imali itekako problema nadmašiti tu slučajnu divotu nepostojećeg benda.

Bend je to koji sad, pod novim imenom, itekako postoji, postave učvršćene dvama, ponovno uvjetno rečeno, novim članovima, basistom Jakovom, koji je svirao baš lijepo i kulerski da mi tek sad nije jasna ona anegdota o eventualnoj nespremnosti za spomenuti koncert The How You Doin’s, te bubnjar Blake, ako sam dobro skužio isti onaj iz u krugovima opskurnih americana bendova i njihovih fanova relativno prilično poznatih The Only Sons iz Tennesseeja. Tip, je li, ima curu Hrvaticu. Normalno, nigdi nema lipih cura ka u nas. Totalno ludilo i život i rokenrol i svijet muzike je još manji od svijeta koji upravo muzika čini lijepim. Hrvatski Will Johnson tako se prebacio na ulogu koja mu ionako najbolje pristaje, onu frontmena s gitarom i super pjesmicama, dok je prednju trojku popunio pouzdani Tomek, uhvativši se i glavnog vokala u jednoj svojoj pjesmi. U skladu sa svojim samim čudom dosad u ovome kontekstu neiskorištenim imenom, Benchwarmers sviraju najslađe autsajderske melodije devedesetih, ponegdje okrnjene i zahrđale u dobrodošloj mjeri, postavljene na frajersko lupanje koje možda i ne bih čuo kao element južnjačkog retro-rocka da me poznavatelji nisu uputili u bubnjarevu prošlost. Prvi među jednakim doajenima scene, mudri Vrana svoju je sreću onim što smo čuli podebljao nasmijanom konstatacijom kako je bend zakasnio dvadesetak godina, s čime ću se složiti samo ako mi dopustite da procjenu pojasnimo tvrdnjom kako im je baš to kašnjenje omogućilo da stignu na vrijeme.

Naime, jasno je da se ovaj i ovakav gitarski indie-rock prvi put najljepše svirao prve polovice devedesetih, nikako se ne uspijevajući iscrpiti do kraja na svim prekrasnim albumima Lemonheads, Superchunk, The Breeders, Sugar, Buffalo Tom, Madder Rose i slobodno ovdje dodajte svoja omiljena imena rečenog razdoblja. Bio je to jedan od prvih zvukova koji je moja generacija mogla doživjeti kao svoj, upravo time zaradivši pravo prometanja u jednu svježu verziju classic-rocka, o čemu sam već pričao u izvještaju s prošlogodišnjega koncerta Lesser Men, s čijim je članovima Vatroslav nekad činio Casual Elvis. Zato sviranje toga žanra, koji zaista funkcionira kao momentalan flešbek u navedeno razdoblje, ali i komunicira klasičnim jezikom zaraznih melodija i značajnih tekstova, nije isključivo sviranje prošloga, nego sviranje svojega, koje kao takvo mogu doživjeti i mlađi zaljubljenici, koji čine barem polovicu postave Benchwarmers. Stoga Benchwarmers i zvuče toliko uvjerljivo i autentično; možda jesu stigli dvadeset godina poslije, ali nipošto nisu zakasnili. Od pjesama koje sam čuo prvi put, a bilo ih je šest ako se ne varam, pola mi se bez ostatka svidjelo odmah, toliko da sam fejkao pjevanje već na drugim refrenima, a druga polovica dojmila me se kao kompetentno održavanje nivoa. Jedva čekam kako najavljene svirke tako i snimke o kojima se već šuška, da ih mogu čuti ponovno.

Pravi su urnebes – barem onaj mentalni u meni, iako je vrlo slično reagirala i većina odlično ispunjenih prvih redova – izazvale tek preostale tri pjesme repertoara, logično, sve tri poznate otprije, jedna Vatroslavova i dvije obrade. ‘Sweet Sunshine’ se u srce ponovno zabila kao neočekivana strijela, makar ju je ovaj put zapravo imalo rezona očekivati, još se jednom potvrdivši kao jedna od šačice ponajljepših pjesama proživljenih i doživljenih na domaćem terenu. Odsvirana pri samom kraju, doista bi bila super legla i kao odjavna pjesma, da se nakon nje bend nije survao u ‘Bastards Of Young’, svakoj novoj generaciji sobnih otpadnika jednako važnoj himni gitarskog prkosa i odvažnog rokenrola. Odsvirali su je jednako šlampavo i prekrasno barem kao Against Me! ako već ne i The Replacements. Druga obrada bila je odrađena nešto ranije, osiguravši mi jedinu zamjerku (da ispadnem ozbiljan i objektivan recenzent), adresiranu na raspored pjesama jer je nakon divne krhke verzije ‘Just Be Simple’ Songs: Ohia, posvećene nedavno prerano preminulom Jasonu Molini, barem sljedeću pjesmu-dvije bilo teško doživjeti u potpunosti.

Za razliku od opjevanoga koncerta The How You Doin’s, nevjerojatne pukotine u vremenu za koju još uvijek nisam siguran da se doista i dogodila u ovome prostoru koju doživljavamo našim, ovaj je nastup Benchwarmers bio nešto znatno običnije – jedan od prvih koncerata krasnog benda koji bih doista volio vidjeti kao vlasnika dugotrajnije i konkretnije karijere, iako me iskustvo poznavanja okolnosti i ovaj put čini pesimistom – ali baš zato i nešto još važnije. Ja im držim palčeve.

Cijela je večer, međutim, bila koncipirana kao promocija nastupnog albuma The Press, kojima su Benchwarmers prihvativši poziv u goste zapravo učinili medvjeđu uslugu, jer se svirka zvijezda večeri u usporedbi poslije činila još manje efektnom. Moram priznati kako su kod mene The Press lako moguće žrtve mis-advertisinga, jer je agilna legenda Leo Gliss svoje diskografske pulene okolo najavljivala kao bend koji bi se mogao i morao svidjeti svima koji obožavaju alternativni/nezavisni pop devedesetih. Samo što ja, kao jedan od ciljanih, ništa od te vrste popa nisam čuo u zvuku benda koji je mnogo bliži ćudljivoj monotoniji Velveta i njihovih sljedbenika, ali tek vrlo rijetko obogaćenoj melodijama. Na pjevaču i gitaristu, dragome kviznom kolegi Nevenu Svilaru (ovaj put zbog zbrke oko datuma i obaveza u postavi nije bilo Davora, pa se bend svođenjem na trojac odrekao violine za koju vjerujem da pruža dimenziju više, što se nažalost zbog razglasa u Attacku onomad na Potlistinom rođendanu nije bilo najjasnije čulo) zaista se vidi da mu tekstovi nešto znače; problem je bio u tome što se ja sad ni po drugi put nisam uspio pridružiti njegovom doživljaju. To doista nije muzika za mene.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: