Pet rijeka

by

Među sve one osobne razloge koji neporecivo dobre bendove u našim srcima i mozgovima čine najboljim bendovima, u odnos My Buddy Moose i mene već su se odavno upleli i oni razlozi zbog kojih bi mi taj bend i ljudi koji ga čine bili dragi sve i da su potpuno beznadna grupica nabadača instrumenata. Bend prijatelja i znanaca u čijem društvu zajedničke trenutke provodim razgovarajući s poznavateljima i zaljubljenicima u sve one pojave koje i sam smatram najvažnijima, iskreno, uopće ne bi trebao svirati lijepu muziku žanrova koje volim, a ja bih ih svejedno podupirao koliko mogu. S druge strane, da se My Buddy Moose sastoje od tri vjerojatna debila i jednoga osvjedočenoga kretena s kojim sam se nekoliko puta ne samo porječkao nego i pomlatio, pregrizao bih govno i opet se, s tek malo privatne sramote, prepustio uživanju u ljepoti iz pojačala. Nekoliko sam puta navodio kako bih najiskrenije volio da ih doista mogu uživo slušati svaki dan, što nije bilo motivirano isključivo sebičnim zahtjevima za sigurnom večernjom zabavom koliko željom da bend, kao i cijela hrvatska scena, napokon ostvari taj mitski korak više. Kao fanatika, jednostavno me previše dira zabetonirani fakt kako čak i normalan i pitak, ali nominalno nezavisan bend u Hrvatskoj može svirati u tek nekoliko gradova. U subotu navečer, svojem popisu Zagreba, Rijeke, Šibenika i Splita, pridodao sam i peti.

Kad sam već zbog obaveza i nemogućnosti usklađivanja rasporeda propustio nedavne nastupe u bendovom te svojem rodnom gradu, na koje bih bio želio ići sve i da zagrebačka promocija aktualnog albuma ‘Shine! Shine! Shine!’ nije bilo onako nestvarno fenomenalna, subotnji se koncert grupe u dragome mi Karlovcu nametnuo umalo kao obaveza svakoga pravog poklonika melodičnog western-rocka. Takvih je Zagreb dao četvoricu – veteranima Vladi i meni pridružili su se juniori Brusač i Jure – a Rijeka još nekoliko pride, pristiglih kao dio bendove pratnje, što je zbrojeno dalo umalo pa sveukupan broj zainteresiranih za bend u golemom baru Papa’s (kombinacija šminkerskog izlazišta i rokerskoga kluba za odrasle, s dugačkim šankom koji se prema stejdžu proteže okomito, čime malčice odiše atmosferom nekoga južnjačkog saluna, ali u boljem dijelu grada). Neovisno o tome što My Buddy Moose doživljavam kućnim bendom, meni je potpuno porazno kako se u jednom od deset najvećih gradova u državi ne može skupiti 150-200 ljudi koje muzika zanima barem toliko da provjere prvi gradski nastup relativno hvaljenog i u medijima prisutnog benda, pa makar već nakon treće pjesme ogorčeni izašli van, mada ne pretjerano ljutiti, iz razloga što je upad ionako bio besplatan. Da, ni free upad u kafić nije privukao niti goste sa štekata, tako da je bend svojih sat i pol odradio pred, u maksimalnoj točki posjećenosti, pedesetak ljudi, od kojih je većina nastavila sasvim neopterećeno razgovarati, samo pristojnim pljeskanjem između pjesama pokazujući svoju svjesnost postojanja nekih tamo spadala na pozornici.

Željan svirke i oduvijek nevjerojatno pošten prema ono malo fanova koji se skupe i u ovakvim prigodama – osim nas navedenih, prve je redove popunio ćudljivi lokalac koji je Brusača (moram prezimenom, jer se često čini kako se svi hrvatski americana fanovi zovu Matko, pa da ne bude zabune) podsjetio na klasične scene iz vreline filmova smještenih u Chattanoogu ili Lake Charles, ili Faulknerove romane – bend je ponovno odsvirao koncert dostojan renomea ponajboljega hrvatskoga živog benda, iako smanjenog uloga posebnog nadahnuća. Rekao bih da se nisu nimalo štedjeli, ali bome ni davali više od sto posto, što je u ukupnom zbiru ostavljalo dojam čvrste probe s puno boljim razglasom. Kao takav, koncert je bendu omogućio isprobavanje nekih novih elemenata, baziranih na potpornjima trenutačno aktualne set liste. Tri nove pjesme redom su izazvale umalo pa identičan efekt kao i stari favoriti; cinik će reći kako većina publike nije prepoznala ni one pjesme koje za fanove funkcioniraju kao hitovi (‘Streets’, ‘Finally’, ‘Fucking Boring’…), a nama su se svidjele kako se to već i očekuje. Prava su iznenađenja, tako, pristigla iz sektora obrada, jer sam uz ‘She Talks To Rainbows’ The Ramonesa obje preostale čuo po prvi put. ‘One Hundred Years From Now’ The Brydsa bend je navodno često svirao na svojim riječkim počecima, pa su je sad izvukli iz rezerve, ali potpuno oduševljenje i skoro pa momentalnu lijepu smrt izazvala je jedna druga pjesma Grama Parsonsa. Prepoznavši u srčanoj memoriji uvodne gitarske lizove, bio sam začuđen nemogućnošću smještanja u bendov katalog, sve dok nam Benčić nije poručio kako je njegova zemlja poput divlje guske. My Buddy Moose sviraju ‘A Song For You’! I to jednako lijepo kao Whiskeytown na onoj divnoj snimci! Na plesnom podiju smo ionako bili, a ljudi koji su buljili u našu ekstazu nisu nam nimalo smetali.

Požutjelom frazom da se makar samo zbog toga izlet na četiri rijeke isplatio zapravo bih ispao nepravedan prema svim ostalim pjesmama, jer se put pokazao opravdanim već na prvom refrenu prve pjesme, koja izgleda još uvijek nema ime, ‘Ocean’ ili ‘Traveller’ da i ne spominjem. Kasnije ugodno druženje s bendom nagrdilo je samo apsolutno nakrcavanje kluba do pucanja, klijentelom koja je DJ-evu selekciju Blondie i Bruna Marsa činila pravovjernim indie izborom. Mogli ste doć i pola sata prije. Ali, nema veze, zašto dopustiti tričarijama da se ispriječe još jednom lijepom rokenrol tulumiću? Set lista: nova pjesma – Love, Love, Love – Girl – Shine! Shine! Shine! – Streets – nova pjesma – Scary Feeling – Finally – Ocean – Music – One Hundred Years From Now – Traveller – Roulette – Love Like Ours – She Talks To Rainbows – nova pjesma – She Knows – A Song For You – Fucking Boring – Lack Of Imagination

Dan prije, u petak, u sklopu još jednoga zabavnog Žura, u Prostoru do su svoj prvi samostalni koncert odsvirali sjajni Go No Go, nastavivši svoj niz pogodaka povratkom na očekivaniju mjeru nakon one briljantne eksplozije na Potlistinom rođendanu. O tome koncertu nisam htio pisati, jer me je onemogućila dvojaka uloga slavljenika i izvođača, pa ću samo ovdje na brzinu navesti kako je bio fantastičan, spojivši još uvijek svježu energiju benda s gomilom naklonjene i dobronamjerne publike. Publike je ovaj put, logično, bilo znatno manje (Prostor do je bio fino popunjen), ali energije i odličnih pjesama nije nimalo manjkalo, s time da je sam zvuk bio izrazito glasan. Neka, nije da se ta glasnoća odrazila na efektnost i čistoću svirke, koja je ovaj put sadržavala ama baš sve pjesme iz bendova repertoara, čak i u posljednje vrijeme izostavljanu ‘In Clouds’, na bisu. Jedva čekam novi EP. Set lista (prepisana sa Zdravkove): Follow – Automobile – Homeless Man – Hey – All The Way – Rate – Tommy Boy – All At Once – Secret Little Sign – Crowd – BIS: In Clouds

2 Odgovora to “Pet rijeka”

  1. ivan Says:

    Cudno je to da u najveci grad u slavoniji nikako da dodju ili bilo gdje u slavoniju, znam da je to razlog sto ih niko nije zvao. Zanimljivo je da su Djecaci bili dva puta u razmaku od par mjeseci (neznam jel razlog u izdavacu) te ove nase najvece zvjezde od masima pa nadalje i onda se organizatori cude sto niko nedodje. Kad ljudi koji organiziraju nemaju sluha (kod nas) pa sad kad citam da u Karlovcu propustaju ovakve prilike sta reci…

  2. Džoni Says:

    U Novom Sadu je bilo odlično, pevalo se horski iz sveg srca.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: