Starorokerski prorok

by

Kad već legendarnu divlju hordu Green On Red nisam imao prilike uživo vidjeti u zlatnim danima njihova slavnoga kaosa – većim dijelom zbog tadašnjih nevinih dječjih godina, ali svakako i zbog zemljopisne lokacije koja se ispriječila iskusnijim istomišljenicima – Zagreb mi je (odnosno, Mate) kroz posljednjih pola godine omogućio u sićušnim vremenskim razmacima gledati svu trojicu ključnih članova bendove najvažnije postave. Prije za tek koji tjedan više od šest mjeseci, Dan Stuart je bio priredio pravo roots-slavlje svojeg povratka među žive, u veljači se Chris Cacavas sasvim dostojanstveno snašao kao pobočnik prijatelja Stevea Wynna, dok je Chuck Prophet sinoć u Kinu Grič (prostor kino dvorane, ne podrum; po meni jedan od najboljih koncertnih prostora u gradu) svojim trećim zagrebačkim koncertom pokazao kako se nalazi u osjetno boljoj autorskoj i izvođačkoj formi od svojih starih pajdaša. Glavni razlog tome možda je onaj suficita fizičke forme, jer bi mu zbog raštrkane frizure i šoumenskih kretnji po stejdžu svatko lakoćom mogao odbiti jedno desetak godina, ali možda se toliko dobro drži baš na pozadini skladateljske i tekstualne svježine kojom kao da živi drugu mladost i izbacuje redom odlične albume? Bilo kako bilo, iako je Stuart svoj zagrebački repertoar bio izgradio od golemog broja klasika domicilne grupe, Prophet je u pratnji svojih The Mission Express sinoć ponovno utjelovio ono važnije, njezin duh strastvenog rokenrola vječno finog okusa.

Naravno, te neobuzdane divljine i psihodelične grozničavosti, kojima su prije najčešće isijavale orgulje, u zvuku ovoga sada već zaslužnog veterana više nema, a laganim dugogodišnjim skretanjem volana pristigao je do ugodnih melodičnih autocesta velikana poput Toma Pettyja ili Johna Fogertyja, ukrašenih lucidnim storytellingom Warrena Zevona. The Mission Express ne rekreiraju duh vatrene mladosti koliko ga hvataju gotovo trideset godina poslije, u trenucima kada mirovanje poželi prekinuti razgibavanjem mišića, ali bez potpunog otpuštanja kočnica. Često prošarane izrazito izdašnim solažama (Prophet i klinjo James DePrato uduplo piče po tercama, pa sviraju isto, pa onda lijepo sviraju šeme koje neuki laik u meni ne prepoznaje, ali zvuče super, pa onda sve ponovno), novije Prophetove pjesme ipak su ogledni primjerci čvrste pop-rock americane, koje posebno dobroćudni div na basu Kevin White svojim kulerskim ritmičnim tonovima podebljava i priprema za susrete i s onima koji nisu tvrdokorni zagriženici roots muzike. Još uvijek aktualni prošlogodišnji album ‘Temple Beautiful’ ogledni je primjerak takvog komunikativnog vrludanja rokerskom tradicijom, zbog čega ima smisla da su pjesme primjetnijih blues struktura u repertoaru njegove promotivne turneje svedene na minimum. Sve to kretanje ulijevo ili udesno, doista postojeće ili pogrešno naslućeno, međutim, ne mijenja znatno samu srž Chuckove muzike, a to je vrhunski korijenski rock’n’roll čovjeka koji ga je upoznao sa svih strana, pa i one donje.

Sinoćnji se koncert svakako može pohvaliti kao predavanje na temu aktualnosti prokušanih rokerskih formi u današnjem svijetu, ali pohvala je to koja u sebi slučajno sadrži i ukazivanje na određenu distancu između sjajnoga benda koji drma punom parom i publike (dvjestotinjak nazočnih, prostore u koje rjeđe zalazim još mi je teže procijeniti) koja svoj očit i zamjetan interes nije preobrazila u konkretnije sudjelovanje u programu, izuzmemo li nas desetak redovitih pacijenata u prvim redovima. Nisam primijetio da je smetalo Chucku, niti čuo meškoljenje ili žamor od eventualno nezadovoljne ekipe, samo što se svirka koju bez ikakve sumnje možemo ocijeniti kao standardno fenomenalnu nije imala kako podignuti na višu razinu nadahnuća. Čini mi se da je onaj nastup The Mission Express zajedno s Grantom Hartom i Goriborom u Teatru &TD prije nekoliko godina bio naišao na bolji prijem, ali sve i da je sam koncert bio bolji, te se večeri ipak sjećam isključivo po konačnom susretu s legendom Grantom i njegovim japankama. S obzirom da sam otad naovamo dublje proučio Prophetovu obimnu diskografiju, sinoć sam se i unatoč gore natuknutom osobno bolje zabavio, uz eksplozivne ‘Credit’ i ‘Storm Across The Sea’ ili hipnotičke ‘Hot Talk’ i ‘Sonny Liston’s Blues’, drugu najbolju pjesmu o frajeru iz naslova; prva je ‘Glenn Tipton’ od Sun Kil Moon, normalno.

Simpatični se Chuck pokazao prilično zabavnim govornikom i šefom ceremonije, pogotovo posvećujući ‘The Left Hand And The Right Hand’ posvađanoj bendovskoj braći Gallagherima, Daviesima i taman kad sam pomislio da ide od boljih bendova prema lošijima dodao je još i Everlyje i Alvine – možda je trebao prva dva para zamijeniti? – ali uvjerljiviji je ipak bio puštajući da govore gitare i pjesme. Zbog toga su medleyji ‘Temple Beautiful’ / ‘Who Shot John’, zatim ‘White Night, Big City’ / ‘Sonny Liston’s Blues’ te ‘Homemade Blood’ / ‘Always A Friend’ ostavljali poseban dojam prilikom izlaska druge pjesme iz zamiranja prve, iako se ni jedna od odsviranih nije imala što sramiti pred ostalim kolegicama. ‘Always A Friend’ Alejandra Escoveda me potpuno iznenadila, jer se nisam usudio ni pomisliti da je suautor Prophet običava svirati, i još potpunije razveselila svojim epskim gitarskim krajem koji me dijelom i zbog paljenja dvoranskih svjetala podsjetio na najbolji koncert koji je Zagreb ikad vidio, kada su Marah na sličan način iskoristili ‘Baba O’Riley’. Nije to bila jedina neočekivana obrada, jer je svojim pjesmama Prophet pridodao i, kako ju je sam najavio, himnu San Francisca, ‘Shake Some Action’ The Flamin’ Grooviesa te standard ‘Sorrow’ The McCoysa koji je proslavio David Bowie. Chucku se u njoj kao partnerica u duetu pridružila njegova partnerica u životu, supruga i klavijaturistica Stephanie Finch (prošli sam joj put dodijelio pogrešno prezime Fitch), nakon što je neposredno prije otpjevala i svoju ‘All Is Forgiven’, koja je lijepo sjela, ali koju bih bez dvojbe zamijenio nekom neodsviranom Chuckovom pjesmom.

Ne samo da Chuck nije škrtario, nego je stotinjak minuta divnog sviranja produljio i kada je spomenuto paljenje svjetala nezgrapno signaliziralo nužan kraj koncerta, želeći dobiti jamstvo da nas je dobro zabavio i fino ispunio krasnom muzikom. Svježu i nadahnutu set listu, koja se znatno razlikovala od prethodnih Chuckovih svirki u Zagrebu, tek sam tu prvi put uhvatio u predvidljivosti, jer je bilo sasvim jasno da ‘Summertime Thing’ ne može biti jedina, uvjetno rečeno, do nogu umočenih u bazen ležerna pjesma programa. ‘You Did (Bomp Shooby Dooby Bomp)’ duhovita je i zaigrana stvar koja bi osmijeh na lice publici vratila i da smo prethodnih sat i pol proveli u društvu indisponiranih mračnjaka. Dijametralno suprotno iskustvo užitka u ljubavi prema električnim gitarama i koncertu čovjeka koji uživo od sebe ne daje sve nego samo ono najbolje, takvom je pjesmom u mirnu luku privedeno na jedini mogući način. Set lista: Credit – Doubter Out Of Jesus (All Over You) – Hot Talk – Automatic Blues – Temple Beautiful – Who Shot John – Summertime Thing – White Night, Big City – Sonny Liston’s Blues – The Left Hand And The Right Hand – Willie Mays Is Up At Bat – Shake Some Action – Storm Across The Sea – All Is Forgiven – Sorrow – Homemade Blood – Always A Friend – You Did (Bomp Shooby Dooby Bomp)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: