Nova teka

by

Da mu je dugo čekani novi album – a koji svejedno još uvijek nije ugledao svjetlo interneta – još malo pa zgotovljen, velika micro-pop legenda i dragi prijatelj Matija Habijanec prvi put mi je rekao još prije neke tri godine. Otad je album još nekoliko puta bio umalo pa gotov, pjesme su se naveliko svirale i zavoljele na nešto frekventnijim koncertima, a onda su se najave preobrazile u priznanje kako je, motivirano legitimnim umjetničkim i emotivnim razlozima, sve vraćeno na početak. Toliko odgađanje albuma, iskreno, ne predstavlja preveliki problem u iole širem smislu, jer je vrlo izgledno i izvjesno kako će ga promašiti i oni koji se kreću ili su se nekad kretali u istim muzičko-emocijskim krugovima u kojima su Matijine pjesme prave kraljice scene, baš kao što su promašili i jučerašnji neočekivano slabo posjećen koncert u Močvari (1 Bw ljudi, ako). Problem je, kao i uvijek ili barem uglavnom, u mojoj sebičnoj nestrpljivosti da ‘Take More Pictures’ i ‘The Last Tourist In Town’, dvije od ponajljepših pjesama ikada napisanih na ovim prostorima (ili engleskom jeziku), koje s empatičnim pogledom nujnog oka potvrđuju kako se svaki susret ljetne euforije i ljetne melankolije prometne u prevlast ove druge, već jednom mogu slušati neprestano ih ponavljajući i kod kuće, a ne samo na – gledano iz te perspektive – prerijetkim živim svirkama. Da sam ih mogao imati uza sebe onoga nedjeljnog jutra kasnog listopada dan poslije Raykinog vjenčanja, u koje se Brač probudio u pratnji dvadeset plus Celzijevih, vjerojatno se nikad ne bih ukrcao na trajekt za natrag u Zagreb via Split. Dobro je onda i ispalo, jel.

Obje navedene pjesme Matija i prijatelji odsvirali su i sinoć, u društvu nekih koje sam prepoznao s prethodnih koncerata ali im ne znam ime te čak i nekih koje su izgleda potpuno nove, kao i standardnim nježnim indie-pop ljepoticama ‘Weeks Of Fall And Misery’ ili ‘The Prettiest Song In The World’, koja doista govori sve ono što se mora znati. No, mnogo važniji od puke činjenice kako se srž ovih pjesama još uvijek nije istrošila, a bome i neće, jest novi, ozbiljan elan kojim je Matija pristupio nadolazećoj fazi svoje anti-karijere. Najvidljivija od svega jest promjena imena benda, u The Marshmallow Notebooks, što je jednako prepoznatljivo i sto puta distinktivnije, jer doista jest glupo da ovoliko jedinstven autor dijeli ime s brojnim inferiorcima razbacanima po svijetu. Promjenu imena popratila je i promjena postave; još uvijek nisam siguran hoće li se i u kojem obliku ustaliti ova koju je sam šef nazvao tranzitnom, ali od stare bande ostao je samo Vatroslav, koji bubnja barem polovici najboljih bendova Zagreba, što ga čini svojevrsnom hrvatskom verzijom Willa Johnsona (koji odnedavno ima još jedan bend, Overseas, s Davidom Bazanom i legendarnom braćom Kadane), samo znatno manje produktivnom u autorskom smislu. S jedne Matijine strane nalazi se nova basistica, a s druge Marin Juranić, koji je prije svirke primjetnu tremu doista i opravdao informacijom kako pred publikom nije svirao od 1996. godine. Da, one 1996. otprije sedamnaest godina. Di si bio devešeste? Ja još u Splitu, slušajući iste one albume koje i Matija nešto sjevernije u Krapini, pri čemu ja pogotovo, ali vjerujem ni on sam, nisam mogao pretpostaviti kako će jednog dana pisati i disati podjednako lijepe pjesme.

Prvi koncert pod novim imenom The Marshmallow Notebooks su odsvirali logično se nastavivši na ostavštinu posljednje postave Marshmallows, ali je zvuk temeljen na dvjema akustičnim gitarama bio očišćen od onih Grandaddy-synth igrarija i povremeno zaista udarničkog noise-pop opuštanja, te ponovno vraćen u ugodno utočište tinejdžerskih i studentskih soba. Pokaže li se ova postava doista tranzitnom, teško je predvidjeti što će se događati dalje, ali nema ni najmanje sumnje kako ću u svemu uživati jednako kao i dosad. Također potpuno nov i sasvim lijep sajt benda za ovu godinu najavljuje čak četiri izdanja; fina kompilacija ‘The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)’ već je vani na downloadu, na ljeto bi je trebala naslijediti kolekcija ultraranih snimaka ‘The Embarassing No-Fi Years (1997-2000)’, ali prave nas poslastice očekuju na dvama novim albumima, eponimnome proljetnom i jesenjem ‘The Last Tourist In Town’. Napokon! Iz nekog sam razloga – dobro, ponajviše zato što sam Matija prilično uvjerljivo tvrdi da nema više pizdarija i odugovlačenja – uvjeren kako je ovaj put to zapravo to, da nema više čekanja. A na to onda mogu čekati i više nego treba.

Sinoćnji nastup The Marshmallow Notebooks bio je dio cjelovečernjeg programa koji su omeđili bendovi znatno mlađih članova, dolazeći sa stilski različitih, ali zapravo duhom potpuno nerazdvojnih sastavnih dijelova Matijine muzike. Koprivnička Lolita je superslatki indie-core trojac (po grunge/metal imidžu ritam-sekcije pretpostavljam kako je gitarist osnovna pokretačka i stilski usmjerivačka snaga, što uopće ne mora biti točno) koji se itekako previše naslušao onoga najslađega od američkog undergrounda osamdesetih i devedesetih, svu tu melodičnu slackeriju dobro internaliziravši i izbacivši je vani u obliku vrlo lijepih i poletnih pjesama. Tamo gdje su nešto lošije, što je rjeđe, zapravo su samo manje upečatljive i katkad se jedna u drugoj ogledaju kao u zrcalu, ali na onome boljemu i od polovice većemu dijelu baš ugodno podsjećaju na sva ona obožavana imena. Jedan niz od tri pjesme me je asocirao, redom, na Dinosaur Jr., Superchunk, ali i britanski The Sound, ponajprije zbog vokala koji me sjetio na Adriana Borlanda. Osnovni preduvjet sviranja dobre muzike – a to je slušanje dobre muzike – Lolita ispunjava, a ja uopće ne vidim razloga da ne budu sve bolji i bolji. A to da me je sram kako sam ovoliko dobar i ovako definiran hrvatski bend propuštao dosad, to je druga priča. Večer su svojim klasičnim i regularno uvjerljivim setom kraju priveli Felon, koje sam ovaj put nažalost pomalo ignorirao u korist razgovora o Tomu Pettyju kao najvećem svih vremena i našem neizbježnom starenju (hm, to bi zapravo mogla biti jedna te ista tema), u kojem mi je partnerica bila Bilanda, koju eto napokon da spomenem u jednome maratonskom tekstu koje redovito čita do kraja nadajući se naići na svoje ime. Stoga nešto detaljnije o bendovu razbarušenom folk-rocku ovaj put ne mogu napisati, osim izraziti veselje informacijom da će sad malo pauzirati sa svirkama kako bi se posvetili snimanju. Veselim se snimanju, ne izostanku nastupa.

3 Odgovora to “Nova teka”

  1. bb Says:

    lol
    vidim, prenijeli su ti potlisci moju žalopojku🙂

  2. Casper Says:

    Nisu oni, nego Saša!

  3. bb Says:

    ah, ta baba

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: