Instalacija

by

Vrlo širok raspon slušateljskih asocijacija prilikom prepuštanja Marinadinoj muzici, širok upravo poput zapremine snova ili područja onkraj čiste svijesti atmosferu kojih pjesme ove tihe i skrovite tajne ugodno stvaraju, često se dotakne i umjetničkog pristupa pop muzici, čak i ako umjetnikom ne proglasimo svakoga tko tu najljepšu od svih umjetnosti, pop muziku, upražnjava. Već sam dosadan i sam sebi, i priznajem da se nešto malo (odnosno, puno) i samohvalim, ali još sam uvijek doista oduševljen svojom doskočicom kako je Marinada zapravo art klapa. Oprostite mi, ali morate me shvatiti, rijetko mi se dogodi da baš toliko dobro ubodem! Međutim, ni u jednoj prigodi razmišljanja o bendu ili slušanja njegovih brojnih albuma nisam pomislio na ono što mi se sinoć otvorilo kao ničim okaljana datost – Marinada je, uza sve ostalo, i izrazito prikladan muzejski eksponat! Nastupajući sinoć u sklopu krasnog programa MIMO (medijski inventar muzičkih originala) – a koji se dosad i odsad može pohvaliti mnogim top imenima hrvatske nezavisne muzike – u Muzeju suvremene umjetnosti, ova je riječka indie-electro trupica odsvirala koncert koji ću od njezinih svakako najdulje pamtiti, jednom kada se sve češći nastupi, koje ni najmanje ne želim propuštati, stope u jednu lijepu cjelinu.

Zakasnivši na sam početak Marinadinog dijela programa (Nikšu Rokambola smo nažalost posve promašili, razglabajući prilikom zagrijavanja o tužnoj promašenosti Reminog anti-Hulje komentara) te ušavši u prostor održavanja tijekom treće pjesme, ostao sam zapanjen koliko je dvorana Gorgona zapravo strma. Jedno je u njoj gledati filmove s kino programa, a sasvim drugo dolje duboko i daleko nazirati umalo pa pikseliziran bendić kako gotovo pa nepomično izvodi svoje pjesme. Iskoristivši pauzu između dvije pjesme, spustili smo se do reda iz kojeg smo, starački načetog vida, nešto mogli i vidjeti, iako to doista nije nužan preduvjet za cjelokupan užitak u muzici grupe koju ću beziznimno preporučiti i za slušanje zatvorenih očiju. Da doista postoji uređaj koji bi nam muziku svirao i dok spavamo, odnosno da smo je onda svjesni, prilično sam uvjeren kako bismo Marinadina sobna prostranstva doživljavali bliže njihovoj punini. Svoj standardan spoj zabavno-festivalske verzije Kraftwerk (koji su prije nekoliko tjedana nešto slično napravili rezidencijom u londonskom Tate Modernu) i lapidarne, do granice samog instinkta pročišćene indie-pop melankolije, Marinada je sinoć obogatila jednim efektnim nemuzičkim detaljem. Klavijaturist je svaku pjesmu najavljivao imenom i pripadnošću pojedinom izdanju iz ultraopsežne škrinje blaga bendove diskografije – naravno, svirali su i nekoliko pjesama s nadolazeće ploče – što mi je u prvom navratu bilo samo simpatično, da bi poslije postalo jednako važan element nastupa, kreativno-faktografska dodatna potvrda tezi o muzeju kao prirodnom staništu ovog benda. Kad je na pozornicu došla voditeljica kako bi večer odjavila, razjasnilo mi se kako je cijeli koncert bio uživo prenošen na Radiju Sljeme, zbog čega pjesme valjda i jesu bile lijepo najavljivane, da kućna publika dozna o čemu se radi. Takva transformacija svakodnevnih momenata koje najčešće uzimamo zdravo za gotovo u omamljujuće začine svoje muzičke alkemije upravo i jest ono što Marinada najčešće radi i čime se strpljivo ali sigurno promeće u rijetko jedinstvenu pojavu hrvatske muzike.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: