Suze Franza Nicolaya

by

Kada sam se 2009. godine dočepao samostalnog debija Franza Nicolaya ‘Major General’, te se malo pomalo u njemu počeo daviti, gubiti i odmah potom nalaziti, potpuno me iznenadilo da se takva i toliko dobra ploča mogla kriti u onome simpatičnom brkajliji koji je svojim klavijaturskim panoramama najbolji bend na svijetu The Hold Steady uvelike pripomogao pretvoriti u bend za koji bi i šira javnost, da se puknemo najkvalitetnijim šutom optimizma, mogla pomisliti isto. Ne želim niti slučajno ispasti bezobrazan eventualno omaškom natuknuvši da sam slušajući ga kako lijepo svira i gledajući kako jednom regular-dudes bendu dodaje dašak boemskoga glamura sumnjao u njegove autorske vještine; moja začuđenost je išla reverznom rutom. Naime, ‘Major General’ je bio toliko svjež, inspiriran, zabavan i inteligentan, u izrazito rječitim tekstovima spajajući prepoznatljive priče s underground scene s rijetko lucidnim big-picture zaključcima, a literarni rock The Hold Steady, klasičnije kantautorske akustare i kidnapiranje Toma Waitsa od strane kozmopolitskih probisvijeta Istočne obale izjednačavajući definiranošću i dopadljivošću vizije, da mi je bilo potpuno nevjerojatno da se autor i umjetnik takvih afiniteta i tolike širine interesa uopće mogao zadovoljiti pozadinskom ulogom, ne samo u navedenom bendu nego i u brojnim drugim projektima bruklinske ekipe. Nicolay je brzo nakon toga, ili nekako paralelno s tim, napustio The Hold Steady, što se sasvim logično poklopilo s pretpostavkama dobivenima slušanjem albuma, koji mi je, kao jedan od dvadesetak najboljih svoje godine (ugledni Gogini izbori postavili su ga na 21. mjesto, s kojeg je naovamo samo rastao), uvelike olakšavao žal za svojevrsnim rasipanjem jednoga od omiljenih bendova.

Naravno, čudom se čudeći kako se ovaj alternativno-renesansni majstor (ne samo da svira gomilu instrumenata surađujući s gomilom grupa, nego uz stihove pjesama piše i putopisno-esejističke knjige kojih se nisam imao sreće dokopati, ali sudeći prema izvrsnim postovima na njegovu sajtu nema ih razloga izbjegavati) bio spremno i tiho – dobro, ne baš tiho, jer je na koncertima The Hold Steady uvijek bio jedan od najžovijalnijih članova – povukao u pozadinu i stavio bendu na raspolaganje, kao i često sam ispao glup, zanemarivši tri u svakome smislu vezanom za muziku presudne stvari. A to su prijateljstvo, zbog kojeg će uskočiti kao pomoć svakome tko ga treba i zamoli; ničim pomućena ljubav prema muzici i sviranju, u kojoj podjednako uživa izvodeći tuđe pjesme u reduciranoj ulozi ili svirajući sve instrumente na svojim autorskim stvarima; te instinkt za širenjem na uvijek nove i nove žanrove, odnosno detaljnim i aktivnim proučavanjem svih tih različitih žanrova u kojima uživa, od world musica do old-school rocka. Svi se ti sastojci itekako odražavaju na Franzov diskografski niz (uz navedeni album, ima još i jako dobar ‘Luck And Courage’, 57. najbolji 2010., te lanjski ‘Do The Struggle’, sve bolji svakim novim slušanjem, uz klasičan indie repertoar EP-jeva, singlova, tour-only CD-a i sličnog sa strane) i u njemu zrcale, potvrđujući ga kao jednog od najzanimljivijih i, čemu okolišati?, najboljih kantautora lijevih umjetničkih tendencija, kod kakvih čak i ja povremeno potražim ugodno društvo, kada mi zatreba predah od konzervativne korijensko-kravarske ekipe.

Pristupanje muzici kao utočištu te ostvarenju i utjelovljenju autorskih i emotivnih podražaja još se i više očituje u Franzovim živim nastupima, jedan od kojih sam sinoć imao sreće doživjeti u Attacku, u sklopu klasične redaljke omeđene simpatičnim karlovačkim Me As Well (Laletovom komentaru kako bi mu, da su mu prijatelji, bili i bolji od Debelih, koji mu jesu prijatelji, nemam što pridodati) i Njujorčanima Morning Glory, toliko kultnima da osobno za njih nisam čuo do sinoć, a koje je Franz najavio kao trenutačno najbolji bend u zajedničkome gradu. Njihov je melodramatični punk vrlo često pojačan ska/reggae ritmikom koja baca na The Clash via Rancid, ali i pjevačevim umalo pa hip-hop kadencama koje su me sjetile na The Saint Alvia Cartel, te razblažen s dovoljno Gaylight elemenata da mi se sve skupa solidno svidjelo, ali falile su mi još malo bolje pjesme, pogotovo nakon slušanja čovjeka koji se njima razbacuje. Do Morning Glory u klub se ubacilo nekih šezdesetak ljudi, nažalost gotovo više nego dvostruko od broja koji je prisustvovao Franzovu nastupu. Jebiga, procjena kako bi nečija prošlost u kod nas rado viđenima i voljenima The Hold Steady, Against Me! i The World/Inferno Friendship Society na koncert mogla privući i kojeg čovjeka viška, izvan sfere redovitih pacijenata kojima ne smetaju ni loši vremenski uvjeti ni rupčage u kojima se svira, pokazala se zabludom nas kojima su takve tričarije bitne, spojivši se s ionako nepostojećom promocijom organizacijski inače vrlo agilnog Attacka u posjet od oko tek dvadesetak ljudi. Možda bih sad ovdje ponovno krenuo u klasično špotanje mainstreama, da i sam nisam aktualni ‘Do The Struggle’ propustio sve do prije nekoliko mjeseci, a ja sam čovjekov fan. Zato, drugom prilikom.

Na Franzu se nikakva indisponiranost ili rezerviranost uslijed takvog ishoda situacije nisu dale primijetiti ni u najsitnijim tragovima, sve do kasnije vrlo umorne poze čovjeka koji jede iz plastičnog tanjura dok sam rukovodi merch-štandom, te kojem su prije nekoliko tjedana u Francuskoj iz backstagea drmnuli pasoš, dokumente i dvije keke eura, ali kojoj se prepustio tek nakon susretljivog druženja s malobrojnim poklonicima. Na pozornici je bio raspričan, duhovit, unesen u sjajne izvedbe, naizmjence zabavan i dirljiv, toliko da sam sinoć prvi put zažalio što se lani nisam bio zaputio do Rijeke u kojoj je svirao, računajući da ne propuštam baš previše. Pogreška. Nastupajući potpuno sam, ambicioznije krojeve sa studijskih snimaka, kao što je produkcija dälekovog Oktopusa – čime je ‘Do The Struggle’ i službeno postao prvo iole slušljivo izdanje povezano s tom grupom – Nicolay svodi na jednostavnije okvire, ali svirajući naizmjence harmoniku, bendžo i akustičnu gitaru uspijeva sačuvati šarolikost iz temelja svojeg rada. Njegov pripovjedno-performerski stil, priznajem, može biti malčice pretjeran prilikom prvog susreta, ali čak i usred takvog dobronamjerni će slušatelj lakoćom pohvatati sve što se zbiva, jer osim što svira odlično, promjenama dinamike šireći aranžmane svedene na samo jedan instrument, Franz uživo pjeva potpuno jasno, ne pružajući mogućnost ikakvih tehničkih zamjerki, mameći na koncentrirano slušanje čak i one bolje upoznate s materijalom. Najveći dio repertoara otpao je na novi album, s kojeg bi i sam naslov ‘Frankie Stubbs’ Tears’ trebao biti dovoljan za nepresušne true-kredite, uz dvije starije, tužnu ‘This Is Not A Pipe’ i varljivo veselu ‘The Ballad Of Hollis Wadsworth Mason, Jr.’, te dvije nove (ili meni nepoznate) pjesme, od kojih mi se teksaška balada ‘Marfa Lights’ već na prvo slušanje izrazito svidjela.

Iako obrade obožavam, načelno ne volim vrhunac nečije svirke pronalaziti u izvođačevu sviranju tuđe pjesme, ali sinoć mi se to naprosto dogodilo, i neka se!, kada se Franz Nicolay potpuno neočekivano prihvatio ‘For My Next Trick I’ll Need A Volunteer’ velikoga i još uvijek neprežaljenoga Warrena Zevona. Osim što ju je izveo onako kako se izvode pjesme koje posebno voliš, Franz me svirajući je u tom trenutku natjerao na pomisao kako između majstora Zevona i njega samog doista postoji mnoštvo paralela, kojih se inače nikada ne bi dosjetio. Obojica su čisti, iskonski kantautori koje je tako opisati nedovoljno zbog praksom brojnijih drugih reduciranog opsega na koji ta riječ ukazuje. Obojica ti u stihu-dva mogu slomiti srce, ali će isto tako vrlo rado okolišati ahistorijskim skakutanjem i ocrtavanjem galerije stvarnih i izmišljenih likova po nedokučivom i neograničenom spektru tema i motiva. I, ovom prigodom zadnje, obojica od svega toga baš i nemaju previše u materijalnom smislu, što im smeta samo kad se postavi kao prepreka realizaciji umjetničkih ideja. Kada se, zapravo, čak ni s Warrenom Zevonom ne možeš uspoređivati po pitanju tržišnog uspjeha, znaš da si malo u kurčini, koju podnose samo oni koji bez muzike ne mogu. Ali kada se s Warrenom Zevonom bez ikakvog oklijevanja smiješ uspoređivati po pitanju autorske ljepote, uvjerljivosti i zanimljivosti, onda znaš da si faca. Set lista: The Hearts Of Boston – Live Free – Did Your Broken Heart Make You Who You Are? – This Is Not A Pipe – For My Next Trick I’ll Need A Volunteer – Frankie Stubbs’ Tears – The Migration Of The Cuckoo – nova pjesma – Marfa Lights – The Ballad Of Hollis Wadsworth Mason, Jr. – Do The Struggle

2 Odgovora to “Suze Franza Nicolaya”

  1. Lalac Lalatović Says:

    LALETOVOM, jebem te u Lalu! Nije ti tulipan posudio sto kuna!😀

  2. Casper Says:

    Popravljeno, tulipane!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: