Big Red Letter Day

by

Koliko god muzike slušao i koliko god koncerata netko, u ovome slučaju ja osobno, prokrstario, mnogo toga zanimljivog i dobrog uvijek će ostati propušteno, možda ne zauvijek, ali barem neko vrijeme. Novosađane Red Union već skoro cijelo desetljeće cijenim izdaleka, zahvaljujući dvjema stvarima, od početka vrlo jasno i izravno proklamiranom antifa svjetonazoru (to uzrokuje ovaj dio o cijenjenju), te potpuno promašenoj pretpostavci, čije mi korijeni doista izmiču, kako je riječ o bendu debelo s one strane prihvatljivog mi bučanja (a zbog toga ovo izdaleka). Makar zasnovana na temeljima koji nemaju veze s realnosti, kriva vizija benda kao čvrste anarhoidne krlje zaustavljala je svaku pomisao o stvarnoj provjeri njihova rada, sve dok me Goc nije pozvao da sinoć odemo do KSETa. Računao sam da ne može biti loše neko vrijeme provesti s dragim prijateljem, a kako su u paket bili ubačeni i dragi mi punkozaci Cherkezi United, plan o još jednoj ugodnoj klupskoj večeri uz glasne (ili glasnije) gitare nametnuo se sam po sebi. Međutim, ovi moji zazori iz uvoda vrlo su brzo bili poljuljani prvo Gocovom tvrdnjom kako Red Union i nisu baš ono pankerski punk, što je izrekao kao pohvalu fino konstruiranim pjesmama, profesionalnom pristupu i raspjevanim melodijama, a onda zatim i usporedbom s The Clash i Swingin’ Utters, koju mi je dojavio ugledni punk-autoritet Lale.

Već prva pjesma Red Uniona razjasnila mi je da mi nijedan od sugovornika nije lagao, niti da imaju problema s doživljajem nečijeg zvuka, jer se ova energična, strastvena četvorka odrješito sručila u niz žustrih rock’n’roll pjesama očitog pankerskog zaleđa, ali ne i njegovih nekoherentnih elemenata izbjegavanja svega klasičnog i običnom uhu prijemčivog. Malo mi je smetalo što sam svoj prvi susret s bendom doživio u tek solidno ispunjenom klubu, jer me dojam kako ove himnične pjesme fenomenalnih i odlično ispjevanih melodija svoj puni efekt postižu prilikom osjetnije sinergije s raspaljenom publikom uopće nije napuštao tijekom cijeloga jednosatnog seta. Svaka od odsviranih me je toliko vukla na pjevanje, da mi je baš bilo žao što ne poznajem ni najmanji dio repertoara, pa da se uključim barem u poneki refren, koji su me uz već navedene bendove podsjećali i na najrokerskije Rancid i nešto raniju Socku. Možda sam i zato finalni dvojac obrada, pojačan još jednom na bisu, osjetio kao neke od najuvjerljivijih kavera kojima sam ikad nazočio. Postoji izreka kako je bend dobar koliko i obrade koje svira – odnosno, ako nije postojala dosad, onda sam je upravo ustanovio – a Red Union su svoj nastup završili s ‘In The City’ The Jam i ‘The Partisan’, koju ja znam preko Leonarda Cohena, ali me ne bi začudilo da je riječ o standardu koji srodni bendovi drmaju diljem svijeta. Po povratku, odsvirali su još i ‘Save The Last Dance For Me’ The Driftersa, što sve skupa pokazuje i širinu utjecaja koje upijaju, bližu ovoj novijoj bradatoj romantici negoli klasičnom ’77 punku. Nikad nije kasno za otkriti dobar bend, jučer sam ponovno zaključio.

Nije ni bitno jesu li Cherkezi United bili službeno definirana predgrupa Red Unionu, ili je riječ bila tek o zajedničkom nastupu, koji je pokazao kako se najbolji zajednički koncerti dobivaju sviranjem dovoljno srodnih, a ipak i dovoljno različitih bendova. Pankersku ljevicu Cherkezi su poduprli i imidžom u kojem su se isticale petokrake, ne samo nekolicinom svojih zabavnih antifa poskočica, ali su se svojim ruskim melodijama u samom startu fino povukli ustranu, na svoj teritorij, na kojem, čini se, dovijeka mogu svirati to svoje pogonsko gorivo svakog tuluma. Goc se poslije nastupa svojem kolegi Brunu požalio kako su svirali za nijansu predugo, što meni osobno uopće nije smetalo, ali mogu razumjeti takav stav od nekoga tko nije toliki poklonik grupe poput mene. Da, i ja sam dojma kako je slavenski turbopunk koktel Cherkeza ubitačniji u kraćoj, idealno 45-minutnoj dozi, ali nije da mi smeta ni kada im se nastup odulji. Njihove pjesme jednostavno žude ono usporavanje poslije neke dvije trećine, za kojim slijedi postepeno ubrzavanje i povratak u raspašoj, zbog čega onda gotovo ni jedna pjesma ne traje manje od pet minuta. U ovom slučaju to nikako nije pretjerano, jer jednom kada se u te pjesme uđe nema razloga za poželjeti brzi izlazak. ‘Petoljetka’ je album dostojan žive meštrije ovog benda, i drago mi je da ga sviraju u cijelosti.

A sad pičim na pripreme za večerašnji Potlistin rođendan. Iako na njemu sviraju redom mi omiljena imena i jedan novi zanimljiv bend, izvještaj s te svirke neću pisati; bilo bi glupo da kao jedan od organizatora, ali i jedan od izvođača, hvalim svoga konja, koliko god taj isti konj doista i bio najbolji.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: