Biatlon (kao, snijeg i pucanje)

by

Već dugo nisam odradio jedan izvještaj ove vrste, brzopotezan i gotovo leteći, puno više arhivske negoli dnevničke prirode, ali danas sam, poplavom pravih i samonametnutih obaveza, naprosto primoran pribjeći takvom rješenju. Znam da time zapravo direktno proturječim osnovnoj ideji što je moguće točnijeg i vjernijeg (naravno, u odnosu na ono što sam osobno čuo i doživio) dokumentiranja svih svirki koje posjetim, samo što nekad zaista nemam drugog izlaza. Zapravo, ne bi mi bilo uopće pretjerano žao da tema teksta nije jedna doista lijepa prigoda, promocija dugo očekivanog debija dragih i simpatičnih Shoot Me Wendy, nazvanog ‘Sine Waves’ i objavljenog jučer, točno na dan koncerta u solidno popunjenom Vintage Industrial Baru. Da, mogao sam, kao što to često činim, pričekati koji dan, ali onda bi se dojmovi i sjećanja lako moguće pogubili ili povukli ustranu ispred onih s večerašnjega koncerta METZ, a tek bih to najiskrenije htio izbjeći. Da katam bulšit nezanimljivog meta-objašnjavanja i napokon se posvetim pravoj stvari, u generalnom poretku zapravo prilično neprimjetnoj, ali velikoj za sam bend te, usudio bih se reći, još i većoj za tu nesretnu i nesretno nazvanu scenu, čije pojedinačne uspjehe još uvijek volim doživjeti i poduprijeti.

Ako me sjećanje ne vara, Shoot Me Wendy sam prvi put uživo slušao još 2007. godine, kao predgrupu Diverzantima, što razmak između godine osnutka i godine objavljivanja debitantskog albuma zaustavlja na minimalno 6 godina. A siguran sam da ih je bilo i više. ‘Sine Waves’ još nisam slušao, za razliku od njegovih pjesama dobar dio kojih živo pamtim s prethodnih koncerata, pa se zato ne libim procijeniti ga osvježenjem, ali ponajprije još jednim dokazom kako smo zaista zašli u fazu koju su Amerika i Engleska prošle već desetljećima prije, a to je naporan i zahvalan rad nezavisnih izdavača – u ovom slučaju uvijek agilni Geenger – na opskrbi indie fanova dobrom muzikom bendova koji ne samo da dolaze iz istog miljea nego svojim radom to doista i zaslužuju. Shoot Me Wendy mi nekad, primjerice posljednji put kada sam ih slušao, zazvuče bliže pankoidnom ali prilično čistom pop-rocku, dok su me se sinoć opet dojmili kao dobro naslušana djeca popom tek mjestimično oplahnute novovalne žestine, kakvu su u ponešto šlampavijoj verziji svirali kada sam ih postao svjestan. Na koji će se pol okrenuti kazaljka vjerojatno dosta ovisi i o osobnoj prtljazi s kojom na pojedini koncert stignem; ono što je potpuno nesumnjivo jest da se bend doista kreće negdje između ozbiljnog dekonstruiranja Leedsa i prpošne zabave New Yorka. Sinoć odsviravši svoj gotovo cjelokupno raspoloživ repertoar, pojačan finim posudbama pjesama Gang Of Four i The Buzzcocks, dali su naslutiti kako postoji opasnost da ujednačenost materijala pređe u ponovljivost, ali to ionako ovisi o stupnju naklonosti prema takvom zvuku i ovom bendu. Meni se sviđaju, pa ja to zovem brižno profiliranim stilom.

Kao predgrupa, odnosno kao posebni gosti, večer su otvorili moji omiljeni Go No Go, čime sam nastavio sulud niz viđanja apsolutno svih koncerata koje su odsvirali u Zagrebu, a koji će se nesumnjivo nastaviti sljedeće subote na Potlistinom rođendanu. Ako iz računice izbacim startno oduševljenje samim postojanjem benda, doživljeno na prvome, svaki je sljedeći bio sve bolji i bolji, što je zapravo sasvim razumljivo za bend koji je još uvijek gladan sviranja i svojih pjesama. Sinoćnji je bio prvi za koji to nisam pomislio, prije svega zbog opsežnog zahvaćanja u potpuno nove pjesme, koje nitko izvan benda i njihove svite još nije mogao čuti. Nisu te pjesme loše – nikako! – ali sada već imam određena očekivanja po pitanju konkretnog popisa pjesama koje će se svirati, pa mi je, recimo, zasmetalo izostavljanje ‘In Clouds’. Međutim, osim jedne sporije pjesme koja se malo predugo otegla, sve ostale doista su pravi pogoci, pri čemu je ‘Secret Little Sign’ (neka dojavi onaj tko primijeti da sam ime pogrešno napisao) novi rasni hit u maniri ‘Tommy Boy’, vrlo slatka alter-pop stvar za koju sam pri drugom krugu strofa bio siguran da su je već svirali uživo, jer sam je počeo nananakati sebi u bradu. Kada me je Zdravko nakon svirke upozorio da joj je to bila premijera (a zbog jedne druge premijere, istodobno Ikine i Mooseove, nisam stigao na promociju Cripple And Casino), nasmijao sam se skuživši koliko se njezina melodija lijepi za uho i srce, da ti se odmah učini da je znaš možda ne godinama, ali barem danima. Uz kvalitetu same svirke, najvažnija vijest je da je bend pronašao zamjenskog bubnjara za Gorana Andrijanića, samo je još uvijek pitanje hoće li se Erotic Janko na stolici zadržati dulje od gore najavljenoga koncerta i snimanja novog EP-ja. Šanse nisu male, a ja držim fige.

(na kraju sam se i raspisao…)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: