Centar za obuku

by

Predani sam vjernik koji se električnoj gitari i njezinome milozvučju klanja gdje god i kad god se nađe u prilici, ali postoji jedno okruženje u kojem mi je dovoljno da je ugledam pa da mi se gotovo momentalno zgadi – dobro, ne baš zgadi, nego počinje smetati – gotovo cijela situacija. Hip-hop koncert. Jednostavno ne razumijem kako mnogima cure sline kada čuju/primijete kako određeni reper nastupa sa živim bendom, kada se u tome kontekstu najuvjerljiviji nastupi još uvijek izvode samo uz pratnju pouzdanog DJ-a. Mislim, nisam purist koji inzistira na dvama gramofonima, ali moje širokogrudno dopuštanje odlazi u drugom smjeru, onome u kojem bih repanje radije slušao čak i na podlozi od beatova sa sprženog CD-a puštanog preko drndavog discmana negoli onoj od dvije gitare, basa, bubnja, klavijatura, trube, didžeridua, harmonike i vuvuzela. Naravno, gitara ni u ovoj priči nije zlo sama po sebi, što ne govorim samo zato što sam u nekoliko svojih hip-hop grupa stvarao muziku u društvu ljudi među kojima je bio i gitarist – hip-hop jest oduvijek bio i igra uskakanja samom sebi u usta! Problem je, prije svega, i u Hrvatskoj pogotovo, zabluda da te okupljanje živog benda automatski i nedvojbeno čini ozbiljnijim izvođačem, legitimnim za iskorak izvan startnih žanrovskih okvira. Čak i da to jest zajamčen ishod, nije mi jasno zašto bi to htjelo postići toliko ljudi koji se bave rapom, u koji se valjda nisu zaljubili zbog njegove mogućnosti da bude razblažen i onečišćen osjetnijim količinama (prstohvat sempliranih začina je ipak sasvim druga stvar) funka, reggaea, drumbe ili HC-a. Ili ipak jesu?

Polulegendarni i svakako s pravom poštovani Sean Price, koji je sinoć u gotovo do kraja napunjenome malom pogonu Tvornice održao sjajan nastup, s cijelim gornjim uvodom zapravo i nema pretjerane veze – vjerujem da u njegovom svijetu dilema oko živog benda nikome ozbiljno ne pada na pamet – ali je zbog profiliranosti svojeg ’90s east coast benganja vjerojatno jedan od ponajboljih primjera trijumfa klasičnoga gramofon-mikrofon pristupa živom hip-hopu. Nisam se, zapravo, ni najmanje bojao eventualnih Priceovih eskapada u instrumentalno džemanje, ali me ulazak u klub (na pred-izvođače smo zakasnili, dobrim dijelom planski) čiji je stejdž bio naoružan samo klasičnim DJ-pultom svejedno izrazito obradovao, u trenu me svojom vizualnom komponentom dodatno pripremivši za nadolazeće slavlje rime i ritma. Stih No disco, Sisqo, or calypso – kako tvrdi u no-nonsense bombi ‘The Genesis Of The Omega’, otvaračici aktualne mu ploče ‘Mic Tyson’ – minus postupkom vrlo precizno naznačuje koordinate Seanova zvuka, koje se još uvijek podudaraju s onima kvarta iz kojeg je potekao. U svojoj uličnoj prljavštini, njegov zahrđali vokal zapravo zvuči prilično čisto, u smislu da ništa ne zamućuje njegovu suštinu; omjer glasnoće podloga i glasa bio je fenomenalan, jer se svaki stih tehnički savršenih i kulerski opuštenih kitica razabirao bez problema, a Seana na nastupima ne prate ni oni prečesto iritantni hypemeni koji manje potkovanim reperima pokriju i do pola svakog lajna, pa ne bude jasno tko tu zapravo jest gospodar ceremonije. Sinoć nije bilo ni najmanje dvojbe, a kroz pedesetak minuta nastupa Sean je pauzu dulju od desetak sekundi uhvatio možda dvaput ili triput.

Atmosfera slušanja dvokazetaša koji pumpa samo klasičan NY shit dok ekipa basketa na onim noću osvijetljenim terenima s koševima s metalnim mrežicama – a koja me dijelom i zbog dana održavanja podsjetila na one divne dane kada su se Blackoutovi partyji u Aquariusu održavali utorkom, negdje svaka tri tjedna, pa bi na jutarnja predavanja profesora Dude stizao fino zgažen – vjerojatno uopće nije seksi vanžanrovskoj publici ili mojim indie-kolegama koji će uvijek neke manje inspirirane i manje uzbudljive izvođače izdvajati kao dokaze da se u svakome žanru nađe i dobre muzike. Međutim, ‘Mic Tyson’ lani nije bio samo jedan od šačice najboljih hip-hop albuma nego i jedan od dva tuceta najuvjerljivijih uopće, obdaren usmjerenom i čvrsto definiranom vizijom klasičnih tema nafilanih ubojitim punchevima, zbog čega se jednim dijelom i svidio mojem uhu koje prezire eklektiku kao koncept izgradnje pojedinih albuma. Način njegove organizacije – 15 pjesama u četrdesetak minuta, bez pjevanih refrena i suvišnog sala, osim one masti koja se cijedi niz ritmične obrasce – Sean Price je uvelike prenio i na sinoćnji koncert, na kojem je bilo mjesta za hitove njegovih Heltah Skeltah i kolektiva Boot Camp Clik, primjerice ‘Everything Is Heltah Skeltah’, ali koji je najbolji bio onda kada je šef forsirao nove pjesme s možda ne najboljeg albuma svoje karijere (iako se osobno ne sramim tako ga opisati), ali onda svakako najzaokruženijeg. Logično je da su underground klasici izazivali veće početne uzvike prepoznavanja iz publike – predvidljivo, koeficijent muškaraca je bio tolik da nisam siguran je li 10 broj sveukupno prisutnih djevojaka ili ipak njihova postotka u broju nazočnih – ali su, recimo, ‘Title Track’, ‘Bar-Barian’ pa čak i refren ‘BBQ Sauce’ meni ipak ostavile bolji dojam, također padajući na plodno tlo.

Neovisno o kvaliteti izvedbe i nadahnuću muzičara na pozornici, na svakome će koncertu potpuniji doživljaj uvijek imati poznavatelji izvođenog materijala, i sinoćnja se Seanova prezentacija po tome nije previše razlikovala. Osim kimanja glavom i ritmičnog odobravanja podignutim rukama, lijepo je u nastupu sudjelovati i repanjem stihova sebi u bradu, smještenu pod prijeteći pogled koji se prilikom slušanja ove varijante hip-hopa automatski nacrta na lice. Ali hipnotizirajuća ujednačenost podloga takvih klasicista kao što su The Alchemist ili 9th Wonder te pomalo i nostalgična tough-guy meditacija samog Seana svojim srednjim tempom sebi lakoćom privlače i one koji njegov opus, ili poneke njegove odjeljke, slabije poznaju. Da je gužva bila manja, odnosno da je nije bilo, što organizatoru nikako ne bih poželio, ovaj se koncert komotno mogao slušati i kao album; naslonjen na zid, zatvorenih očiju pažljivo upijaš stihove i head-noddaš u ritmu njujorških ulica, što je jedna od reperskih romantika koja je mene osobno davno i pridobila u svoje pleme. Sean Price se time potvrdio i kao jedan od najuglednijih predavača na temu trenutačno manje vidljivih elemenata žanra, čime je njegov sinoćnji koncert zaradio još malo kredita za dodatno adaptiranje standardno odličnog showa u red ponajboljih i najvažnijih zagrebačkih hip-hop gostovanja uopće.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: