Devedesete ne umiru

by

U jednome od promotivnih intervjua tekuće turneje Dinosaur Jr., a lako je moguće da se slični odgovori nalaze u mnogima, J Mascis je motivaciju za objavljivanje vrlo dobroga prošlogodišnjeg albuma ‘I Bet On Sky’ pripisao isključivo želji za odlaskom na svirke uživo na turneju, koje su uvijek nekako zgodnije, opravdanije i medijski popraćenije kada idu na pogonsko gorivo određene aktualne ploče. Osim što se lakonski odgovor te vrste divno i sasvim logično sljubljuje s još uvijek zadržanim slackerskim etosom grupe i njezinim lijenim zvukom, to je priznanje bacilo svjetlo na još neke zanimljive komponente trenutačne bendove situacije. Da, koliko god mi fanovi grupe uživali slušati ove 3.0 albume, očito je da su oni tu samo kako bi ispunili preduvjet za ono u čemu najviše uživa možda ne cijela grupa ali barem njezin neporeciv vođa, a to ipak jest predvođenje zida pojačala iz kojih se cijedi ta masna, ljepljiva melodična buka. Nisu Dinosauri Stonesi koji pred turneju izbace još jednom prekrojeni bestof sa dvije nove pjesme; prije svega to nisu planiranim utrškom turneje, pa da ih se može ukoriti zbog gramzivosti. Meni se čini kako je prije svega riječ o čovjeku koji toliko voli zvuk svoje gitare da je zbog onih devedesetak minuta stejdža spreman podnijeti sav ostali grop organizacijsko-komunikacijskih tričarija koje ga inače previše ne tangiraju.

Mascis je prije svega muzičar i imam dojam da ga slobodno mogu proglasiti čovjekom kojemu je instrument i ono što njime postiže važnije od onoga što njime stvara, samih pjesama. Međutim, za razliku od mnogih zloglasnih pilatora, od samih je početaka grupe uspijevao svoju ljubav prema svetoj električnoj gitari prenijeti i u pjesme koje je nekad možda i doživljavao kao nužno zlo, koje je nekad pisao s više a nekad s manje inspiracije, ali koje je doista uvijek svirao s najviše moguće unesenosti. Uza sve one razloge o kojima se nagađalo ili svjedočilo, razlaz Mascisa i Loua Barlowa oduvijek sam doživljavao i kao sudar dviju koncepcija, što je odbačeni basist ubrzo potvrdio cijelim nizom izdanja i još većom gomilom pjesama, koje su zajedničkim napadom pokazivale kako Lou pjesmu naprosto smatra ultimativnim krajem muzike. Paradoksalno, po meni najbolje albume Mascis je snimio upravo bez Loua, možda potpuno opušten i svjestan da se nikome ne mora ni najmanje prilagoditi, i baš su tada, sredinom devedesetih, Dinosaur Jr (bez Loua, bez točke) i Sebadoh zvučali najbliže duhom, a često i stilom, uzevši u obzir gotovo dijametralno suprotne startne pozicije. Jednom kada je došlo do velikog pomirenja – mislim da je bubnjar Murph bio zicer od početka – nije bilo preteško zaključiti kako će povratnički albumi ipak biti bliže ovome slatkom indie/Young zvuku iz devedesetih negoli originalnom melasastom country-noiseu s prvih albuma.

Drugi dolazak grupe u Zagreb, preksinoć u Tvornicu, od mnogih je posjetitelja prvoga, spočetka ljeta 2009. godine, najavljivan kao šansa za iskupljenje. Iako je, ruku na srce, većinski razlog negodovanja bio pomalo raspadajući zvuk u Boogaloou, a ne performansa samog benda, osobno se s time nikako nisam mogao složiti jer taj koncert pamtim kao divno razaranje. Zašto sam onda subotnji doživio kao ipak nešto manje sjajan, kada se podudarnoj izvedbi benda ovaj put pridružila i tehnički osjetno bolja zvučna kulisa? Jebiga, Dinosaur Jr. sam onomad bio dočekao više od deset godina nakon što sam se davio u njihovim albumima – ponajviše u ‘Without A Sound’ i opet, nerazumljivo, ignoriranom remek-djelu ‘Hand It Over’ – i bilo mi je drago napokon si ispuniti i tu želju. Danas, odnosno prije dva dana, i još odnosnije posljednjih godina, bend doživljavam kao činjenicu, doduše onu koja snima dobre ploče i svira dobre koncerte, ali činjenicu koja ne može oduševiti neočekivanošću svojeg postojanja. Slušajući bend kako bezgrešno svira pjesme na potezu od fenomenalne nove ‘Almost Fare’ do kultne ‘Forget The Swan’ imao sam dojam prisustvovanja fino nabrijanom treningu starije gospode, koji je samo frajer Lou Barlow (mislim, što je to došlo da te tri riječi slobodno smijemo ispucati jednu za drugom!) razbijao svojim kulerskim scenskim nastupom i basiranjem ukliještenih mentalnih čvorova.

Samo, nije ovo bio trening bez ozbiljnijeg uloga, više nominalna rekreacija starih zvijezda koje si jednom kada se opet nađu na terenu ne mogu dopustiti biti nadigrane ni od suparnika ni od suigrača, pa se poštena rutina – očekivati od Mascisa skakanje, zajebanciju s publikom i vidljivo ispucavanje energije naprosto nema smisla – kroz sviranje odličnih pjesama često prometala u povučenu, ali itekako čujnu strast. Neki su koncerti dobri zbog bombastične energije benda, neki zbog svježine njihove pojave, a neki samo zbog kvalitete pjesama koje bend na njima izvodi. Ovo je bio koncert iz te zadnje kategorije, osnažen doista osvježavajućim repertoarnim izborom, barem kada ga uspoređujemo s prvim zagrebačkim koncertom. Ponovljeno je samo pet pjesama – najveći hitovi ‘Out There’, ‘Feel The Pain’, ‘Just Like Heaven’ te patentirani kraj regularnog dijela s dvostrukim udarom ‘Freak Scene’ i ‘Forget The Swan’ – pjesme s tada aktualnog ‘Farm’ su potpuno zanemarene u korist naslova s novog ‘I Bet On Sky’, ali ostatak me je doista razgalio. Pritom više negoli na embrionalne klasike ‘Tarpit’ i ‘In A Jar’ mislim na vrlo solidno prezentiranje ovih ne-Lou ploča, s time da se na njegovoj svirci u ‘The Wagon’ ili ‘Start Choppin’ nije moglo naslutiti nikakvo suzdržavanje. Naravno, ponajviše je uživao u pjesmama u kojima on vodi glavnu riječ, kao što je divno toptanje ‘Rude’, koja bi komotno sjela na ‘Bakesale’, ili raritet ‘Training Ground’ benda Deep Wound. Kada se prije nekoliko godina na netu pojavio materijal tog pred-Dinosaur benda s guštom sam ga skinuo, želeći provjeriti što su to radili kao klinci samo da bih skužio kako taj ultrabrzi hard-core ipak nije moja šalica čaja, pa bih i preksinoć bio više volio da je spomenuta pjesma bila zamijenjena nekom pjesmom ovoga glavnog, poznatijeg benda Mascisa i Barlowa.

Međutim, kao kuriozitet, i ‘Training Ground’ je bila sasvim dobrodošla, pogotovo kao svjedočanstvo da je i bend sam svjestan potrebe za provjetravanjem svojih set lista, u onolikoj mjeri koliko je moguće da klub koji su uz odane fanove ispunili i načelni poklonici američkog undergrounda (Tvornica nije bila rasprodana, ali meni se činilo da je bila na korak-dva do tog statusa) svirku prati bez većih padova koncentracije. Svirajući dok se Tvornica polako punila, Chris Brokaw je večer otvorio ne baš pretjerano uvjerljivim nastupom, u koji je ušio tek četiri ili pet kantautorskih pjesama – nažalost, ne i ‘My Idea’ – a ostatak popunio nekakvim droneastim instrumentalima. Iskreno, nije bio naporan ni napadan, niti je kome smetao, ali meni kao umjerenom pokloniku većeg i oduševljenom fanu manjeg dijela njegova opusa zasmetala je njegova nespremnost da i onim rijetkim doista zainteresiranima pokaže o kakvom se autorskom kalibru radi. Svejedno, to blago razočaranje nekoliko su desetaka minuta poslije Dinosaur Jr. nadoknadili lakoćom, vjerojatno pokazavši ostatku istovečernje konkurencije koji je pravi poredak stvari. Kažem vjerojatno jer ipak ne mogu znati; jesam odlučio vjerovati onima koji tvrde da je Kanđžija bio odličan, dok u šoumensku sigurnost Dalea Watsona ni najmanje ne sumnjam. Jedini od subotnjih koncerata za kojim žalim tako je ispao onaj Šajete i njegovih The Shaionesa u Attacku, a odluka da ipak krenem doma, a ne dalje u romantični punk, nepredvidljivim je nizom utjecala i na kašnjenje ne samo ovog izvještaja. Set lista: Thumb – Almost Fare – The Wagon – Don’t Pretend You Didn’t Know – Watch The Corners – Crumble – Rude – Out There – Feel The Pain – Training Ground – Tarpit – Start Choppin – Freak Scene – Forget The Swan – BIS: In A Jar – Just Like Heaven

Dan poslije, koincidencijski posložen dvodnevni festivalić heroja nezavisnog rocka devedesetih – te time i, vjerojatno, zapaženih protagonista nadolazećega Potlistina megalomanskog projekta – nastavio se nastupom mačora The Jon Spencer Blues Explosion u Pogonu Jedinstvo. Kako u taj prostor nisam zašao od 2005. godine, od sudjelovanja skraćenih Vrućih Kitica u Mind Takerovu setu, ostao sam iznenađen veličinom prostora, zbog čega broj nazočnih ne mogu ni približno procijeniti, ali rekao bih kako su bile ispunjenje minimalno dvije trećine kapaciteta. Na prvo, odnosno na čisto slušanje, sličnosti između Dinosaur Jr. i J.S.B.X. uopće ne postoje, ali paralela u pristupu zapravo ima napretek, jednom kada čovjek malo razmisli. I jedan i drugi bend klasične su, korijenske američke žanrove de/re-konstruirali pankerski nesputanim elanom razlaza s tradicijom iz koje svejedno ne mogu iskoračiti, a i oba su benda zapravo potpuno orijentirana na užitak stvaranja određenoga žanrovskog zvuka. Jedan dio publike svakako dijele, iako bi uže profiliranje i eventualno inzistiranje na opredjeljivanju mene uvijek nepogrešivo bacilo u Mascisov pop, a ne Spencerov voodoo.

Osobno, pogotovo ‘Orange’, ali i ‘Now I Got Worry’, pamtim kao uzbudljivu i bezobraznu škrinju blaga, i znam ih napamet, ali samo dok sviraju svojim redoslijedom, jer mnoge od njihovih pjesama izmještene u drugi kontekst, recimo onaj koncertni, ne prepoznam sve do onih seksi refrena tipa ‘Flavor’ ili ‘Sweat’. Ne kažem da se sami članovi benda slažu s takvom procjenom, ali sinoć su bome doista svirali pokušavajući i uspijevajući dokinuti sve zamislive granice, npr. onu između izvođača i publike, ali i onu između pojedinih sastavnih dijelova svirke, pa se odabrani repertoar izvodio u golemim blokovima znoja i strasti. Za Blues Explosion, čime se razlikuju od Dinosaura, ni u jednom momentu nema sumnje kako nisu stoposto u koncertu – iako se, naravno, i to može utrenirati – što onda čak i nešto umorniju publiku (ne govorim samo o svojoj vlastitoj iscrpljenosti koja me dopratila do Save, nego i o dojmu dobivenom promatrajući ljude oko mene, jer nije bilo baš previše unisonog divljanja) polako pridobiva u groove. Da su regularan dio skratili za desetak minuta, a bis za dodatnih pet, bili bi dobili nešto kompaktniju bombu, razornije eksplozije, jer ovako su stvari s aktualnog albuma ‘Meat + Bone’ u društvu originalnih gangsterica pomalo gubile svoju drskost. Prije J.S.B.X. svirali su The Mentalettes, zaigrani šubidubi garažeri sakupljeni sa svih strana svijeta, koji se od srodnika razlikuju zato što imaju čak tri pjevačice, što nije neviđeno, ali još uvijek je ekskluziva. Njihov spoj girl-group prpošnosti i momačke sixties odrješitosti super bi sjeo neke slučajne večeri u Spunk, ovako ih je, u golemom prostoru tijekom čekanja mnogima omiljenog benda, bilo malo teže doživjeti u potpunosti. Pojave li se opet, provjeru nećete previše požaliti, a moguć je i bolji provod.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: