Gorilini naj albumi 2012: #5-#1

by

05-chromatics

5. Chromatics – Kill for Love
[789 bodova / 6 glasova]
Kakva divna glazba za DJ setove. Možeš uzeti bilo koju stvar s albuma i staviti je u set u najfancy klubovima u Indoneziji ili na tajnim tulumima krcatim prezgodnim manekenkama s kojima možeš pričati o običnim stvarima kao što su avanture pastira Sanitaga. Funkcioniraju te stvari i doma na kompjutorskim zvučnicima ili u slušalicama mp3 playera, ali pravo razbijanje je na danceflooru. O kako je samo moćan taj beat u “Lady”, ono kad uđe još jedna bas linija, komadi totalno polude. I baš je dobro što je “Kill For Love” postao jedan od onih albuma koji svake godine indie/alter/urbanoj klijenteli služe u svrhu socijalne korektnosti i svjetonazorske pravednosti prema drugačijima – reperima, partijanerima, mankenkama, šminkerima, narodnjacima, bižuteriji i svima onima ostalima koji prave ili slušaju neku drugu lijepu glazbu, a čiji je svijet isto tako beskrajno lijep i raskošan. (BM)

04-godspeed_you_black_emperor

4. Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!
[858 bodova / 6 glasova]
Muzika? Makaršta.

Zar zaista još uvijek od nje očekujete utjehu i, ponekad, inspiraciju? Nisam, doduše, takav fundamentalist da bih tvrdio kako je pop muzika danas samo jedan element industrije zabave i ništa više – takva je roto-filozofija, uostalom, sasvim plitka. Nisam ni reakcionar/nostalgičar pa da kukam kako je nekoć bilo bolje – slušam, uostalom, više nove nego stare muzike, a pri tom ne mislim samo na godinu proizvodnje. Ali da je muzika pojeftinila u smislu svoje umjetničke i općeljudske vrijednosti, to je istina. Ima još velikih pjesama, s vremena na vrijeme dogodi se i neki album koji bi se mogao takvim prozvati (po mom sudu, nije ih bilo više od tri-četiri u posljednjih pet godina), ali vrijeme Velikih Umjetnika je prošlo.

Možda vi još možete s velikim žarom slušati skupinu introvertiranih plačipičaka kako drndaju i tule o problemima što svojim, što tuđim; oduševljavati se mistikom i čudnovatošću kantautorica opčinjenima Weltschmertzom, ili čak uživati u stenjanju onog vječno konstipiranog tipa iz New Jerseya koji gitaru prima zasukanih rukava, poput operatera na flajšmašini na slavonskom klanju (tamo ne govorimo ‘kolinje’, nego stvari zovemo pravim imenom). Ne kažem, ne osuđujem… ‘Neko nešta voli’ – uvijek je govorila moja pokojna baba i tako me učila prihvaćanju razlika među ljudima i vrijednosti tolerancije. No osobno mi je ogromna većina spomenutih stvari vremenom postala jednako uzbudljiva i intrigantna koliko i ulja na platnu s konjima u trku: malo ili nimalo.

Muzika je pojeftinila zato što je pojeftinila i sirovina od koje je sazdana: emocije. I opet, ne počinjem tu s nekom trulom priručnom teorijom o potrošačkom društvu, profanaciji transcendentalnog ili bilo čemu sličnome. Stvar je samo u tome što, ako ste se u životu naslušali dovoljno muzike, više-manje ste sve to već u njoj čuli i iskusili: nisu više ni šezdesete, a ni devedesete pa da će netko nešto reći na sasvim novi i drugačiji način. Barem u pravilu ne, a ponavljanje često ostavlja okus prolivenog, krpom pokupljenog, pa u čašu iscijeđenog gaziranog pića. Nije ni da se lirika u pjesmama nešto drastično promijenila – onoliko periferno koliko pratim suvremenu pisanu poeziju (a to je vrlo periferno – think Podsused…), primijetio sam da je neusporedivo naprednija od pop lirike. Barem ona dobra. U redu, imamo tu naviku vezati pjesme uz uspomene – ali kod stvaranja novih uspomena, poistovjećivati ih s pop muzikom čini mi se nekako… pa, jeftino.

No sve dosad spomenuto o pop-glazbi odnosi se na njen sadržaj – barem onaj artikuliran na klasični način. Forma je sasvim druga, danas još vrlo relevantna i uzbudljiva stvar. Vjerujte mi, ne znam tekst nijedne pjesme koju sam stavio na Gorilinin izazov – nije me zanimao, niti sam razmišljao o onome što sam uspio razaznati. Čak i u “Summertime Sadness” daleko mi je zanimljiviji aranžman od samog tjuna. Dva su mi se citata s te kompilacije ipak ‘zalijepila’. Jedan je “Give me a good girl down on her knees” benda Pure Love – samo zato što se nam tom dijelu melodija rascvjeta u (zamišljenu) lijepu, iako užasno stereotipnu tercu; kad sam (tek tijekom pisanja ovog teksta) bacio pogled na tekst, iskreno me iznenadilo koliko je fakerski. Drugi je “Shout to all my lost boys, we rowdie” – predivna bedastoća koju upravo i volim zato što je besmislena, a savršeno funkcionalna.

Aranžmani i detalji ono su što me još uvijek privlači u muzici. Ponekad majstorski zanatski izrađeni ‘tra-la-la’ pop hedonizam s pogođenim hookovima, a ponekad rezonance, sub-bassovi, disonance, sinkope, modulacije… koji mogu izazvati čitav spektar osjećaja, od melankolije i gotovo bolne nelagode do veselja i mladalačke energije. Slušam i puno samih bleepova i wobbleova, ali to nije za kompilaciju. Svejedno mi je je li dubstep, hip hop, punk, pop ili što već, formulaično ili autentično – da nešto od toga nađem kod onog kasapa iz Jerseya, slušao bih i njega. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije, a ako pjesmu ne možeš doživjeti na instinktivnoj razini, onda je najčešće zakurac. Jer muziku slušamo da bismo nešto osjetili, jebemu mater: poruka koju nam je autor namijenio eventualno može doći tek kao nadogradnja, ali ja je uglavnom odbijam primiti jer mi se živo jebe za to što netko koga ne poznam osjeća i želi reći.

Post rock je od početka bio poseban slučaj. Gorda je i plemenita ideja da se sadržaj može artikulirati gotovo isključivo preko forme, da instinkt može nadvladati razum. Put do ostvarivanja tog koncepta prolazi kroz groblje plinkaroša-distorzijaša koji su promašivali ceo fudbal. Samo vrlo rijetki, kao Do Make Say Think, Mogwai i Tortoise uspijevali su svojevremeno uhvatiti Boga za bradu.

Kanadski Godspeed You! Black Emperor nikad nije bio posebno dobar bend, niti je “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!” posebno dobar album. On počinje 20-minutnom instrumentalnom epopejom posvećenom, jebiga, Ratku Mladiću; možda je to osveta Garyju Šušku u čijoj su pizzeriji kao klinci jednom pojeli ne baš svježe gljive, možda posveta tišćljetnoj hrvatskoj uljudbi i njenim generalima, a možda tek način da se North American Scum prikaže više smartass nego što jest.

Ljepota je u tome što ne znamo i ne moramo znati, niti nas ima za to biti briga. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije. Bitno je da sami možemo stvoriti svoj doživljaj, a GY!BE je, sasvim iznenađujuće pogodio savršeni volej: ovo nije instrumentalna ‘tapeta’ ili besmisleno iživljavanje, nego totalno instinktivno građenje i razgrađivanje – ne ni kao negacija songwriterstva, nego kao njegova potvrda na najneortodoksniji način. Ovo su doista pjesme – teške, nelagodne, a opet pogođene; ovo je šamaranje, ali ono koje je za naše dobro, ono koje ne posustaje i ne ustručava se, nego još pita ‘Šta je, pičke, oćete još?’

Daj još, mamu ti jebem četničku. (AH)

03-grimes

3. Grimes – Visions
[1044 boda / 7 glasova]
Priznajem da me prilično lako dobiti na kombinaciju synthpopa i dream popa te da to vjerojatno ima veze mojom glazbeno-obožavateljskom poviješću bolesti, pa me ta lijenost oslanjanja na poznato i provjereno nekako i dovela do Grimes. Nije me, međutim, zadržala uz nju jer iako, rekoh već, padam na fore kakvima se koristi i Grimes, obično bi mi takva glazba bila sve prije nego zabavna. “Visions” je, međutim, vrlo zabavan album, i to uglavnom iz jednog dosta banalnog razloga: onoga istog iz kojeg je spot za pjesmu “Oblivion” jako fora. Grimes piči po stadionu sa slušalicama na ušima, nešto si pjevuši i pleše te tjera svijet oko sebe da se prilagodi onome što sama čuje, osjeća i štajaznam. Motori se sinkronizirano naginju uz njezine harmonijice, navijačice se bacakaju onako kako ona svira, momci u svlačionici bildaju u ritmu muzike za ples pa sve izgleda nestvarno kao njezinu malom, privatnom Disneylandu. Dodaš li svemu tome taj smiješan (ali vrlo, vrlo moćan) glasić koji se djevojčurak ne stidi koristiti ni kao ubojito oružje – svijet po kojem šećeš s Grimes u ušima fakat je nekako šareniji, blesaviji i smješniji, čak i kada je tužan (hint: “Vowels=Space+Time”). Neke stvari s albuma, moram priznati, ni do danas mi se nisu uspjele svidjeti pa ih zaobilazim u velikom luku (prilično šepava “Visiting Statue” i baš nikakva “Color of Moonlight”, na primjer), ali 8 sjajnih koje već mjesecima ne skidam s playliste na iPodu dok tramvaji cvile u zavoju onako kako mi Grimes skviči i šapuće – dovoljne su da ovo proglasim jednim od albuma godine. (ZP)

02-frank_ocean

2. Frank Ocean – Channel Orange
[1368 bodova / 5 glasova]
Nevjerojatno je što sve Frank Ocean može sa svojim pjesmama. Primjerice, “Crack Rock” je sigurno jedna od živahnijih pjesama o teškim drogama, u kojoj se s jedne strane pjesva o ‘broken homes’ i ostalom razaranju koje ovisnost o cracku proizvodi, poput prestanka dobivanja poziva za obiteljska okupljanja, a s druge je cijela priča o narkomanskoj sudbini zaogrnuta u raskošnu produkciju koja u svakom trenutku stavlja u prvi plan Oceanov predivni glas. “Channel Orange” je album fascinantne ljepote, pa čak i kada kopa po kontejneru s narkomanima, vješa se oko štange u striperskom klubu u “Pyramids”, analizira i dijagnosticira živote “Super Rich Kids”, prati uspon i pad usputne ljubavne veze u “Sweet Life” (u kojoj Ocean autoironično napominje “The best song wasn’t the single”), izražava tjelesnu žudnju za igrača američkog nogometa (“Forrest Gump”) i što sve ne.

Jer “Channel Orange” nije samo album nego i zbirka priča, presjek nekoliko klasnih i kulturnih miljea Amerike, od bogataša Los Angelesa do njujorškog taksista koji svoje stranke pozdravlja s ‘Allahu ekber’. Muzika je savršena, nema sumnje, ali ne treba zaboraviti da je Frank Ocean kompletan umjetnik, čije riječi nose značenja, stvaraju atmosferu, pogađaju u srž problema i epicentar boli, čemu svakako pomaže kako su ispjevane. Ocean ima svoj glas pod kontrolom, te čini čuda s falsetom, te ga se u vokalnom kontekstu treba – bez zaludne skepse i konzervativnog poštovanja prema klasicima – svrstati u društvo Marvina Gayea i Princea. Cijeli album pak traži nova slušanja, jer svaki put iz njga iskaču u prvi plan novi stihovi, zvukovi i trenuci pjevanja u kojima Ocean doseže nešto prelijepo. (Kad zaviče ‘pleasure’ s najvećom čežnjom u glasu u pjesmi “Pink Matter”, oni kojima ne krene precum nisu pravi muškarci.)

Ljepota je ono što ostaje u naslijeđe od “Channel Orange”, albuma koji je univerzalno pohvaljen i slušan. I koji svakim slušanjem raste. (GD)

01-japandroids

1. Japandroids – Celebration Rock
[2093.8 bodova / 12 glasova]
Od kad je googlea više niko ne može reći “ja ne znam”, nema više pametovanja jer svi googlaju pa ko ne vjeruje nek ugoogla koji je najbolji album u 2012?

Uopće nije bitno dal će biti prvi na listama, jer ovakvu energiju nisam osjetio od vremena kad je Tyson harao u ringu. Uđu u tebe i pokidaju te ko gripa, samo što se poslije njih osjećaš živim, iako ne možeš pomaknuti nijedan dio svoga tijela, kako je Ed Chigliak rekao za “Aliena” kolko god ti govorili da je film zakon, kad ga pogledaš ostaneš iznenađen.

Isto vrijedi za “Celebration Rock”. Nisi mogao zamisliti da nešto može biti tako dobro pa ga stalno slušaš ne bi li otkrio kako je to moguće. (ID)

(pisali: Bojan Mandić, Aleksandar Holiga, Zrinka Pavlić, Gordan Duhaček, Ivan Debelić)

31 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2012: #5-#1”

  1. Tonći Says:

    apdejtano s regularnom crticom za franka oceanka!

    jako klimaktičan #1 jelda:\

  2. Casper Says:

    A dobro crtica kaže, to je to, nema boljeg. Baš ono činjenično.

  3. Casper Says:

    I bila je bolja tvoja crtica za Oceana! Srećom sam je vidio.

  4. bb Says:

    “ili čak uživati u stenjanju onog vječno konstipiranog tipa iz New Jerseya koji gitaru prima zasukanih rukava, poput operatera na flajšmašini na slavonskom klanju (tamo ne govorimo ‘kolinje’, nego stvari zovemo pravim imenom)”

    Aaaaaa, Ho-Li-Ga! i ja imam tu sliku kad ga vidim!😀😀

  5. Jurica Says:

    Holigino poimanje današnjeg stanja glazbe je poprilično slično mojem. Ne znam kad sam zadnji put obraćao pažnju na tekst ( a kad sam bio student bome jesam), a albumi su mi više manje svi isti. Bilo koji album s ove liste koji sam preslušao bi se mogao svesti na istu opasku: par ubojitih stvari, ostatak umori čovjeka.

  6. Casper Says:

    Kad kažete ‘današnjeg’, mislite na otprilike ’55 naovamo, zar ne? Ako ne, onda serete gluposti…

  7. Casper Says:

    Od ’55 naovamo *

    I mislim na Holigu i Juricu, ne govorim Jurici vi🙂

  8. marina Says:

    Nema ni jedne devijacije u prvih pet. fakat mi je žao za Miguela. Adorn je pjesma nad pjesmama. Ne znam di mi je bila pamet kad sam sastavljala svoju listu…Vjerojatno se radi o tome da uglavnom slušam singlove a ne albume.

    ”tamo ne govorimo ‘kolinje’, nego stvari zovemo pravim imenom”

    hahahhahahah

  9. marina Says:

    al vjerujem da je frank ocean sjajan.

  10. Holiga Says:

    @casper, jurica – meni je npr. ‘I Still Believe’ Franka Turnera genijalna stvar baš zato što je iz ‘ovog’ (post)ironičnog vremena. Takav tekst bi možda još prošao od tamo neke Joan Baez ili nekoga u 1960ima, ali sve kasnije bi bio jaaako cheesy. Mislim:

    And I still believe (I still believe) in the sound,
    That has the power to raise a temple and tear it down.

    And I still believe (I still believe) in the need,
    For guitars and drums and desperate poetry.
    And I still believe (I still believe) that everyone,
    Can find a song for every time they’ve lost and every time they’ve won.

    So just remember folks we not just saving lives, we’re saving souls

    itd.

    Danas je to, ono, fora.

    Al totalno je super to što od sve muzike ovog svijeta nama uvjerljivo pobjeđuje upravo baš ‘guitars and drums and desperate poetry’!

    I ja sam glasao za Japandroids, naravno, makar nemam pojma o čemu pjevaju. I ne moram imat pojma, osjećam to.

    Now who’d have thought that after all,
    Something as simple as rock ‘n’ roll would save us all.

    Jelda?

  11. Casper Says:

    Ali ako osjećaš, onda imaš pojma, valjda?

  12. marina Says:

    ‘guitars and drums and desperate poetry’

    meni je to super. žao mi je jedino šta turner nije to ostvario u toj pjesmi nego u nekim drugima. ta je prilično šablonska. iako je super. al mogo ju je napravit bilo tko. ono i kid rock. mada, kid rock ima svojih svijetlih trenutaka isto. mislim, ne treba podcjenjivat konvencionalnu formu nikad.

    gitara i bubnjevi će opstajat uvijek jer to očito paše. mislim ak se protiviš tome ne protiviš se samo rocku nego i billboard country listi a to je jedina relevantna lista na ovome svijetu.

  13. Tonći Says:

    reko sam ja Mind Takeru da bi mu za crticu dobro došo koji disklejmer između ostalog i zbog mainstream countryja ali nije me slušao, bio je toliko obuzet pravedničkim gnjevom🙂

  14. Tonći Says:

    u svakom slučaju priznajem da ima taj jedan mali maoistički dio mene koji je zabezeknut time što u 2012. godini na jednoj ovakvoj listi – s jednom ovakvom demografskom slikom glasačkog tijela – rock nije zastupljen podjednako kao i, ne znam, jazz?

  15. ivan Says:

    Zato i je Japandroids poentiro, jer bez obzira sluso ti tekst il ne, ti kontas. ko u putu samuraja kad whitaker i onaj francuz razgovaraju sve je jasno

  16. Holiga Says:

    Hahaha… Upravo tako – slušaš Japandroids i sve je jasno. ‘Thoughts are the shadows of feelings. Always darker, emptier, and simpler’.

  17. Tonći Says:

    btw jeste li primijetili kako ni “Born to Die” ni “Centipede Hz” nisu dobili niti jedan jedini glas🙂

  18. Lana Says:

    Centipede Hz je skoro dobio glas od mene i nadala sam se da će ga netko stavit na listu, ali jebiga. Tonći, nisam vidjela Mind Takerovu crticu za Oceana, daj da je vidimo i mi koji smo poslovično spori!

  19. Tonći Says:

    crtica je bila jako kratka i glasila: “Bezveze, Miguel je sto puta bolji.”😉

  20. marina Says:

    ”reko sam ja Mind Takeru da bi mu za crticu dobro došo koji disklejmer između ostalog i zbog mainstream countryja ali nije me slušao”

    eh da

    ”Zato i je Japandroids poentiro, jer bez obzira sluso ti tekst il ne, ti kontas. ko u putu samuraja kad whitaker i onaj francuz razgovaraju sve je jasno”

    meni je zakon kak je Ivanu uvijek sve kristalno jasno.

  21. Jurica Says:

    Nisam naglasak stavio na vremesko razdoblje nastanka glazbe, uopće nema dileme da je bilo sjajne glazbe ’55 kao što je ima i danas. Više sam se referirao na moj doživljaj albuma kao cjeline: prije petnaestak godina sam ih drukčije doživljavao jer sam tek uistinu počeo otkrivati i slušati glazbu dok sad kad sam već napunio itunes gigabyteima i gigabyteima glazbe sve manje i manje pronalazim novih albuma koji me kao cjelina istinski obore s nogu. Vjerojatno je najveći razlog tome neograničena dostupnost svekolike glazbe danas, nestao je osjećaj posebnosti i posvećenosti određenom albumu, sve manje imam strpljenja za probijanje kroz fillere da bi doživio onaj isti, davni ushit nečeg jedinstvenog-osjćaj koji se teško više može ponoviti.

  22. ivan Says:

    Marina stavi slusalice u usi te pojacaj do kraja i samo se prepusti, nemoj previse razmisljat samo uzivaj i bit ce ti kristalno jasno:)

  23. bb Says:

    “Vjerojatno je najveći razlog tome neograničena dostupnost svekolike glazbe danas, nestao je osjećaj posebnosti i posvećenosti određenom albumu, sve manje imam strpljenja za probijanje kroz fillere da bi doživio onaj isti, davni ushit nečeg jedinstvenog-osjćaj koji se teško više može ponoviti.”

    Onda si jednostavno prestaneš tovariti terabajte muzike na hard, ograničiš se na desetak albuma godišnje i – voila! Sve je opet isto “kao prije”.
    Tko vam je kriv, kolekcionari😉.

  24. bojan m Says:

    sve se može kad se hoće, čak i vratiti posebnim doživljajima slušanja albuma, a dobar korak tome je ne čitati recenzije albuma.

  25. ibrodirka Says:

    Mrzitelji Japandroids i el. gitara su djeca mrzitelja roknenrol dinosaura, koji su djeca mrzitelja Rock Around The clock,koji su djeca mrzitelja C.Parkera,koji su djeca mrzitelja R.Johnsona i njemu sličnih.Mrzitelji olvejz luz.

  26. Tonći Says:

    ne osjećam se baš kao neki gubitnik u toj priči – rock je u zadnjih 20ak godina poprilično marginaliziran! a i dijete sam ljubitelja rokenrol dinosaura, pa ono

  27. bb Says:

    rokenrol dinosaurusi su umerli
    od mrzitelja rokenrol dinosaurus

  28. unico Says:

    zato imamo dinosaur jr.

  29. Glazbeni Leptiric Says:

    Zasto nije stavljen album od Jason Derulo????

  30. Glazbeni Leptiric Says:

    20-minutnom instrumentalnom epopejom od Godspeed You! Black Emperor je maltretiranje slušatelja, zapravo se slažem da je to “besmisleno iživljavanje”!

  31. Extreme power plus 500 watt atx 12v power supply review Says:

    qlgjssvsbmobhpsjmb, Bosch 500 plus series nexxt washer reviews, nobwwUN, [url=http://dtladesigns.com/plus500-review/]Plus500[/url], FIzgGVm, http://dtladesigns.com/plus500-review/ Plus500 átver�s, JHqmhpv.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: