Gorilini naj albumi 2012: #10-#6

by

10-the_mountain_goats

10. The Mountain Goats – Transcendental Youth
[551 bod / 2 glasa]
Ima nešto užasno infantilno u fanovštini. Lako je biti ciničan prema toj naivnoj ljubavi i bezrezervnom prihvaćanju, ali čak i kada to osvijestite i kada pokušate predmet svoga obožavanja promotriti objektivno shvatite da to nema smisla; možda je istina da sve treba propitivati, ali ta se istina ne odnosi na bezuvjetnu ljubav.

Ne znam što bi John Darnielle trebao napraviti da poljulja moju vjeru. Nije to vjera da on može napisati najljepši i najdirljiviji tekst na svijetu i oko njega isplesti najzarazniju melodiju (ta u to se ne mora vjerovati, to su puke i lako provjerljive činjenice), niti vjera da popularna glazba može spašavati živote pa čak ni vjera da se srodne duše ponekad pojave kada ih najmanje očekuješ, niotkuda. To je samo potpuno nevina i naivna vjera dječaka kojemu se svako toliko objavi dokaz ili barem nagovještaj dokaza da ipak postoji nešto više; nešto više od života, više od svemira i više od sinkroniciteta – nešto više od bilo koje epske i sveobuhvatne imenice koja vam može pasti na pamet. Nešto za što ne postoje prave riječi, tek izraz „to je to!“ koji ne valja rabiti previše često i bez razmišljanja jer će onda, kao i sve čarobne sintagme, izgubiti na vrijednosti.

Darnielle je prorok. Nedodirljiv je. Istovremeno, strašno je krhak u svojoj divnoj ljudskosti. Tako bi zvučao Tin Ujević da je rođen osamdesetak godina kasnije na drugom kraju svijeta i da je umjesto pisanja poezije odabrao to isto, ali s gitarom. Uopće se ne zajebavam. To je taj isti senzibilitet, to su valovi onih neprocjenjivih trenutaka kada se u istom času možete smijati, plakati i drhtati od spoznaje da netko koga nikada niste vidjeli točno zna što osjećate, ali to zna izraziti milijun puta bolje nego što biste vi ikada mogli.

Na ovom je albumu Darnielle nadmašio sam sebe, ali nemojte mene slušati, ja sam to spreman tvrditi za svaku njegovu novu ploču. Ja sam samo fan, na mene svaki novi album The Mountain Goatsa djeluje kao lijek i kao prokletstvo, obuzima me i klanjam mu se. I svako novo slušanje otupljuje sarkastične bodlje za koje sam sebi obećam da ću izbaciti, ulaštiti i naoštriti, samo zato što me je svijet odraslih naučio da se tako mora, da je tako zdravo.

Ako bih baš morao nekako sumirati i objasniti svoju ljubav i ako bih je želio ogoliti od svega važnog i svesti je tek na sebični interes, rekao bih da me slušanje ovog benda uvijek i iznova čini onim naivnim dječakom koji po prvi put otkriva ljepotu i grubost svijeta. I jednako uživa i u jednom i u drugom. Ako se ne možete sjetiti kako je to, pomalo vas žalim. Srećom, postoji jednostavno rješenje. Zove se „Transcendental Youth“, dobro ste pretpostavili. Vidite, već djeluje. (AŠ)

09-the_gaslight_anthem

9. The Gaslight Anthem – Handwritten
[572.4 boda / 5 glasova]
Kad slusam “Handwritten” djeluju mi ko uigrana ekipa, nešto ko Spursi u NBA, kolko god se od njih očekivo kraj oni te uvijek iznenade uigranošću i izvedbom. Cugu pijem zbog alkohola a rock slušam zbog The Gaslight Anthema. (ID)

08-beach_house

8. Beach House – Bloom
[663 boda / 6 glasova]
TOP 10 JACKIN STVARI U 2013. DOSAD
1. Lockhart – Stronger Than Me
2. Tom Garnett & Lorenzo – Trouble
3. Screwface vs Handi – Little Bird
4. Ill Phil & Lorenzo feat. Bryn Owen – Selectro
5. CoLdCuTs – Forever (Donkie Punch Refix)
6. Paranoid Resistance – Erotic City
7. Chris Gresswell, Paul Lawrence & Craig Price – Danger
8. Yan & Paul Lawrence – Next to Me
9. Burkie Propaganda Beatz – 2 Love (Boiling rmx)
10. Wayne Scott-Fox & Paul Lawrence – That Thing

TOP 10 STVARI NA KOJE NIJE IMALO NIKAKVOG SMISLA OBRAĆATI PAŽNJU U 2013. DOSAD, KAO NI U 2012. ILI UOSTALOM BILO KOJOJ DRUGOJ GODINI 21. STOLJEĆA
1. INDIE ROCK
2. ROCK GLAZBA
3. MUZIKA S ELEKTRIČNIM GITARAMA U PRVOM PLANU A DA NIJE METAL KOJEG ISTO NE SLUŠAM ALI GA BAREM POŠTUJEM
4. ROCK
5. ELEKTRIČNE GITARE
6. NINO RASPUDIĆ
7. MOKRAĆNI MLAZ SMEĐE BOJE S MIRISOM KOJI JE KO NEKA MJEŠAVINA BENZINA I KISELOG KUPUSA (mislim, dok god ne pišaš krv realno nema nekog posebnog razloga za alarm, jel tako?)
8. ROCK MUZIKA
9. ROCK S BILO KAKVIM GITARAMA
10. BEACH HOUSE (LMAO NISAM SLUŠAO TO SU SIGURNO NEKE GITARE?! LOL GTFO) (MT)

07-tame_impala

7. Tame Impala – Lonerism
[685 bodova / 5 glasova]
Zatekoh se kod Lukše taman kad je Pičfork izbacio svojih top 10 stvari protekle godine, i mi odlučismo sjesti i baciti uho. Redale su se pjesme koje sam, koliko pamtim, ljubazno komentirao rečenicama «Bezveze», «Dosadno», «Koji im je ovo kurac?», «Može ovo i bolje», «Nije ovo moja šalica čaja», sve dok me Lukša nije proglasio glazbenim fašistom, dijagnoza s kojom se moram složiti.

A onda je krenulo nešto sasvim drukčije – bubanj se prosipa, piči fantastičan bas, a nježan lennonovski glasić poji krasnu melodiju, sve skupa zvuči kao nostalgija za nečim što znaš da nikad nisi doživio – i ja sam naćulio uši i pitao: «Hej, što je ovo? Ovo je već lijepo!» Bješe to “Feels Like We Only Go Backwards” Tame Impale, jednog od onih bendova koje naširoko hvale dovoljno da čak i ja poslušam jel to valja, pa obično zaključim da tu nema ništa za mene.

Po dolasku kući morao sam provjeriti jesu li me uši možda ipak prevarile i… u sljedećih par dana “Feels Like…” odvrtio barem 50 puta, koža mi se ježila od oduševljenja, a u pauzama između dva fiksa grozio sam se što je netko usnimio nešto tako savršeno, a ja umalo to propustio.

Trebalo je onda posegnuti i za pripadajućim albumom, i, mada se na njemu ipak nije našlo ništa toliko fantastično poput gorespomenute pjesme godine, nije bilo za zamjeriti, jer ostatak nije puno zaostajao za najzanosnijim zgoditkom. Mastermajnd pitome impale Kevin Parker na “Lonerism” je kao od šale napisao pregršt divnih melodija, majstorski ih produkcijski upakirao i stvorio sanjivo-psihodelični svijet iz bajke u kakav se rijetko zaluta. I to dovoljno čaroban da se u njemu rastopi kruto srce čak i ovog glazbenog fašista. Hajl tejm impala. (NP)

06-polica

6. Poliça – Give You the Ghost
[759 bodova / 4 glasa]
Vrlo je lako “Give You the Ghost” slušati kao glazbenu kulisu. Fluidnog, pritajenog zvuka, gust i slojevit a ujedno minimalistički, ovaj bešavni amalgam žanrova neće se iz petnih žila na vas derati ‘Heeej! Tu sam! Primjeti me! Koncentriraj se!’, niti ćete vi odmah nakon prvog slušanja mahnito prijateljima njime mahati pred nosom ‘Ovo moraš čut!’ Ryan Olson i Channy Leaneagh kao da su se našli, malo nešto snimali s instrumentalistima, pa pustili album u opticaj s mišlju ‘Nothing to see here, people, samo nastavite dalje po svom. Možete nas slušati, a i ne morate, ono, mi smo kul s obje opcije.’ I vi si kažete ‘Okej, ajd da neobavezno, informacije radi, preslušam o čem je ovdje riječ,’ nataknete sluške u uši i krenete za svojim poslom. Namjerno zamagljen, obilato – ali ne bez opravdanja – autotjunan Channyn vokal koji meandrira po visokim tonovima i daje dojam da ona, kao ni Grimes, ne koristi jedinice engleskog jezika kako bi izgradila sintagme nego da pjeva nizove slogova ili izmišljenih riječi koje nisu ni u kakvom međusobnom odnosu, pospješuje još neangažiranije slušanje i misaono lutanje. Poliça vas fino prati dok birate sojino mlijeko i bezglutenske žitarice; dok stojite u prepunom tramvaju čitajući preko ramena whatsapp konverzaciju dvoje 16-godišnjaka; dok hodate kišnim gradom zamišljajući post-apokaliptični setting u kojem su mnogi vaši sugrađani koji vam dolaze u susret roboti a vi morate otkriti koji prema načinu na koji vas pogledaju u prolazu; dok perete kosu primjećujući da ste toliko izvan forme da vas sad tricepsi bole već i od malo dužeg šamponiranja, razmišljajući o tome bi li eventualni provalnik koji bi pretraživao vašu kupaonicu mislio da ste neatraktivna osoba ako vidi da na polici imate losion za problematičnu kožu; dok se seksate s n-tom osobom čijeg se imena ujutro nećete sjećati… You know, the usual.

Sve dok jednog bezveznog dana, ni po čem posebnog, odjednom zastanete, pa počnete zaista *slušati*. Odvrnete taj ton skroooz do kraja, zatvorite oči. Skužite da Channy pjeva stihove teške sto tona, teške kao taj dead weight kojeg vučete za sobom bojeći se ostaviti ga kraj puta, jer što kad napokon budete perolaki, toliko laki da sad možete poletjeti? Što ako shvatite da uopće ne želite poletjeti, da samo želite stajati ukopani u mjestu i da sve budete točno onako kako je sada? I što je sa svima ostalima koje posljedično ostavljate iza sebe? Prije nego ste se snašli, probudili ste se na kauču u utorak u tri sata popodne sa slušalicama u ušima i ovakvim i sličnim mislima u glavi. Pitate se kog vraga uopće radite sa sobom, osjećate da vam svijet nešto duguje, ali niste sigurno što točno, možda samo *mogućnost* da napravite nešto od svog života, nisu li nam to obećavali, nije li nam trebalo biti bolje nego svima prije nas, nisu li ovo trebale biti najbolje godine naših života, i najbolje godine, ono, ikad? Channy vam je ušla u glavu, i to tako suptilno, na finjaka, da niste ni primjetili da ste se navukli i da ne možete ni dana provesti a da ne slušate njen predivni album o epskoj srcobolji koji će vam odsad pa nadalje parati kožu iznutra, a vi joj to ni najmanje nećete zamjerati, naprotiv, valjat ćete se u melankoliji i nostalgiji kao u najfinijim plahtama od egipatskog pamuka. I k tome vam je prodala najstariji trik u knjizi; iskrene, proživljene, inovativne stihove o prekidu otpjevane preko inteligentno isproducirane, besprijekorno odsvirane, melodične pop glazbe koja kreativno koristi semplove i soundove. Pfft! Ali nema veze, nije sramota navući se na Poliçu, jednu od najboljih stvari koje su se dogodile glazbi u 2012., a i s bendom koji ima dva bubnjara teško da se može pogriješiti. Pa nije kao da slušate Dexys, za boga miloga. (LB)

(pisali: Andrija Škare, Ivan Debelić, Mind Taker, Nikola Pezić, Lana Brčić)

2 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2012: #10-#6”

  1. Dražen Says:

    Poliça! :lux: Još da je Ramljak slao listu…
    Baš to. Prvo sam ih slušao stalno bez da išta kužim da bi kasnije skužio da se očito nešto kužilo kada sam odjednom postao opsesivan. Meni definitivno najbolja stvar iz 2012.

    Jel to Mind Taker uletio nekome tko nije na vrijeme poslao crticu😀

  2. Tonći Says:

    je, Mind Taker je uletio kao


    🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: