Gorilini naj albumi 2012: #20-#16

by

20-sharon_van_etten

20. Sharon Van Etten – Tramp
[405 bodova / 4 glasa]
U nekoliko mi se navrata tijekom proteklih godinu dana dogodilo da pustim Sharon Van Etten i njezin zadnji album “Tramp”, a netko od pripadnika testosteronskih brigada (u koje ubrajam i vlastitu mater) zakoluta očima i kaže nešto u stilu: “Ajme, opet ti s tom CMI-CMI muzikom”. Pritom valja napomenuti da ne bi baš točno rekao “CMI-CMI”, nego nešto što trpam pod taj krovni pojam. A krovni pojam “CMI-CMI” izmislila sam sama, ne koristi ga (barem koliko znam) nitko osim mene, ali je vjerojatno svima jasno što znači. Za slučaj da nije – to vam je ono kada netko svira gitaru i cmili. Cmiljenje je, pak, nešto između cviljenja i cmizdrenja. Onomatopejski: cmi-cmi. Ponekad ga zbilja obožavam. Kako u glazbi, tako i u drugim granama umjetnosti. Da se mene pita (što bi se uvijek trebalo), cmi-cmi bi morao postati relevantan žanr.

E, pa Sharon Van Etten jedna je od dvije prošlogodišnje kraljice cmi-cmija (druga je Kathleen Edwards, koja je glazbeno nešto jača, ali cmi-cmijevski nemjerljivo slabija). Jest, uklopila se u vladajuću predrasudu da kantautorice uglavnom tandrču po gitari i kroz zube cijede gorku tugu o ljubavi i inim životnim brodolomima, ali tko kaže da to mora biti loše? To vam je kao kada neki idiot kaže da su žene samo za kuhaču, što je odvratna predrasuda – ali to ne znači da je svaka žena koja rado i dobro kuha reakcionarna glupača koja daje za pravo takvim idiotima. Isto je tako sa Sharon. Nije da je izmislila nešto novo, ali zato super ispovijeda svoje “tipično kantautorske” cmiljaže. Nema veze što smo priče o otrovnim ujedima bivših momaka kakve opisuje u pjesmi “Serpents” čuli već po stoti put i koga briga što u pjesmama kao što je “We Are Fine” hvata prečac suvremene “umjetničke tuberkuloze” i biva omg-kako-sam-duboka kroz opis napadaja panike. Sve joj opraštam. Sve za kvalitetan cmi-cmi. I zato molim pripadnike testosteronske brigade da ne zajebavaju i ne bacaju posrpdno kamenje na Sharon. Cmi-cmi je ozbiljna stvar. I Sharon je njegova proročica. (ZP)

19-bruce_springsteen

19. Bruce Springsteen – Wrecking Ball
[430 bodova / 2 glasa]
Iskreno, poslao sam svoju nazovi-listu od sedam ukupno preslušanih albuma samo zato da popravim plasman mome čovjeku na ljestvici. Onda me Tonći zamolio da napišem crticu, što me dovelo do spoznaje da svoje osjećaje prema Bruceu nikada nisam pretočio u pisani oblik. I možda je i bolje, jer teško bi bilo izbjeći patetiku ako bih krenuo objašnjavati zašto ga volim više nego ijednu drugu osobu koju nikada nisam osobno upoznao, zašto je za mene toliko više od muzičara, zašto utjelovljuje sve ono zbog čega volim Ameriku, zašto s njegovom glazbom u ušima imam osjećaj da sam duplo jači i da ću sve čega se uhvatim lakše ostvariti.

Tih osjećaja se ne sramim, potvrdit će to svi koji me bolje poznaju. Ali s pretjeranim izljevima emocija ću se zaustaviti, ipak je ovo crtica o “Wrecking Ballu”. Iako se to iz gore spomenutog ne bi dalo zaključiti, nisam nekritičan prema Bruceu, daleko od toga. Zadnja tri studijska albuma toliko me nisu dirnula da im se, s izuzetkom par pjesama, nakon prvotnih slušanja kasnije uopće nisam vraćao. S “Wrecking Ballom” je situacija bitno drukčija. Lani mi je bio u vrtnji više nego svi ostali albumi zajedno, što nije pohvalno, ali što mogu kada sam dozvolio da mi posljednjih godina, u borbi s drugim vidovima provođenja slobodnog vremena, slušanje muzike padne debelo u drugi plan. “Wrecking Ball” je dobio pažnju koju zaslužuje. Jer Bruce je ovdje, prvi put od albuma “The Rising”, inspiriranog svime što je Americi i njemu donio crni 11. rujna, ponovno unio cijelog sebe, i srce i dušu, kako bi uhvatio trenutak u kojem mu se domovina našla i zabilježio ga za buduće generacije. Nije nikako sretan, o ne, bijesan je, raspizdili su ga bankari koji se debljaju dok su radnici sve mršaviji, ti prokleti lopovi koji su donijeli smrt rodnom mu gradu bez da su metka ispalili, i sam bi ih ubio na mjestu, samo da ima pištolj.

Cijeli album protkan je sentimentom razočaranja u ono u što mu se zemlja pretvorila, jadom zbog iznevjerenih obećanja i stalno nedostižnog američkog sna za marljivog malog čovjeka, ali istodobno i nadom da bolje sutra za takve ljude možda ipak dođe, bremenu loših iskustava unatoč. Zato je valjda Bruce i pristao sudjelovati u finišu Obamine kampanje za reizbor i dati mu snažan impuls, iako je vjerojatno od bujice nade i promjene najavljene 2008. i sam više očekivao. U Brucea idealizma ne manjka, i sam se njime često hranim, ali izgleda da je svjestan koliko je težak put do boljeg i pravednijeg svijeta i da je još teže naći idealnog vođu da nas do njega povede. No, osim snagom svih tih poruka, “Wrecking Ball” odskače i glazbeno, jer i Bruce i E Street Band zvuče moćno i svježe kako dugo nisu, a u to se, kako svima revno preporučam, najbolje uvjeriti vlastitim očima i ušima u ambijentu u kojem su oduvijek bili najbolji – na krcatom stadionu u nekoj od europskih zemalja. Priliku drugi put doživjeti ih uživo imao sam 11. lipnja na stadionu Nereo Rocco u Trstu, gdje su mi Bruce i bend u skoro četiri sata još jednom napunili srce, izmamili suze i pomaknuli ljestvicu očekivanja od koncertnog nastupa na nedostižno. I unatoč klasicima koji uvijek pogađaju, kompletan izvedeni “Wrecking Ball”, minus tek jedna pjesma, ne samo da nije zaostajao, nego je zvučao kao da je dio repertoara već godinama.

Tako će, vjerujem, i ostati, čak i nakon što završi turneja koja se, eto, prolongirala i na ovu godinu. Gledajući 63-godišnjeg gazdu i generacijski mu bliske najbolje prijatelje kako na pozornici u Trstu redom iskreno guštaju u svakoj pjesmi, kako ih veseli veselje publike i kako ne žele da šou završi, razmišljao sam može li im taj osjećaj išta nadmašiti ili zamijeniti, mogu li u nekom trenutku više to ne željeti. Duboko se nadam da ne, i da će Bruce i svi članovi tog veličanstvenog benda nastaviti stopama Clarencea “Big Mana” Clemonsa, i ostati na pozornici dokle god ih tijelo bude služilo. Ako usput naprave još koji album u rangu s “Wrecking Ballom”, nitko sretniji od mene. (PP)

18-saint_etienne

18. Saint Etienne – Words and Music by Saint Etienne
[440.3 boda / 3 glasa]
Nostalgija je zeznuta stvar, nikad nisi siguran u vrijednost nečega kad te ona zagrli. Sam naziv “Words and Music by Saint Etienne” nam daje naslutiti šta možemo očekivati, mene je vratilo u dane kad sam čito “HI-FI: Dućan snova” i jedno ljeto na moru. Na prvom mjestu su mi knjige, no bez glazbe u meni bi bila praznina jer glazba, pogotovo novi zvuk i novi izvođači, mi daje ritam. Misli koje mi se motaju po glavi, bez nekog reda, se poslože, problemi dobiju riješenja. Svi moji prijatelji su prestali pratiti glazbu jer nemaju vremena, kako provode vrijeme nije ni čudo. Album ne donosi ništa novoga kad je bend u pitanju, ali me podsjetilo na lijepe trenutke koje sam proveo uz njih, kažu da mlado stablo daje sladak plod, ali zato staro daje debelu hladovinu. (ID)

17-cloud_nothings

17. Cloud Nothings – Attack on Memory
[490 bodova / 4 glasa]
Ako želite živjeti i vjerovati da će svijet jednog dana biti bolje mjesto za život, onda nemojte slušati ovaj album! Što je prosvijetlilo Cloud Nothings da rade ovakve pjesme – ili možda bolje rečeno mladca po imenu Dylan Baldi – ne znam, ali znam, vidim i čujem da njihova muzika i njihov stav ne ostavljaju prostora za ikakvu dvosmislenost. „No nostalgia, no sentiment/ We’re over it now, we were over it then.“

U prvoj pjesmi albuma i prvom singlu jasno nam daju do znanja da su se izdigli iznad svijeta trivijalnosti i pozivaju nas da krenemo zajedno s njima. Više puta naglase da nam nema prošlosti a bome ni budućnosti. Ni govora o zemlji ponosnih i hrabrih. „Original, it’ll never get old/ Essential, it’ll never get old.“ Bučna gitarska glazba je već davno patentirana, i u tih 3, 5, 7.. akorda teško je nešto novo ubaciti, ali “Wasted Days” sa svojom osmominutnom solažom, zidom gitarske buke i pulsirajućim basom zvuči kao da Sonic Youth ili Jesus Lizard ništa slično prije njih nisu radili. Nešto više od deset godina nakon poziva „don’t you know and you gotta be all you can be“, Baldi odgovara „I thought I would be more than this“ i to glasom koji je na rubu pucanja, stvarajući mi u glavi sliku grla iz kojeg svakog sekunda prijeti da će šiknuti krv.

Takva je današnjica. EMA nam je to prošle godine rekla. Nema tu mjesta za đinđe minđe i šarene balone, nema mjesta razmišljanju dal’ da se štedim i da kalkuliram. Ovdje vladaju druga načela i ovdje se ide do kraja. „There’s no time for another try, no one knows our plans for us, we won’t last long.“ (VR)

champs de mars

16. Neneh Cherry & the Thing – The Cherry Thing
[500 bodova / 1 glas]
Prije nekih mjesec dana, obišao sam sve zagrebačke dućane s glazbom u potrazi za vinlinim izdanjima najboljih albuma 2012. i rezultati traženja su poražavajući. Od traženih deset, samo jedan se može kupiti na vinilu – Norah Jones “Little Broken Hearts.” Tko su selektori u izdavačkim kućama, zašto smo tako zastali u vremenu pa je glavna stvar u izlogu box-set vinila Beatlesa, čemu prodavači nude preloša objašnjenja zašto je neki album dobra zamjena za album koji tražim. Prodavač mi kaže da ima ONAJ album Neneh Cherry na CD-u. Album od prije 20 godina. Mislim, koji lik, kreten par excellence, užasan prodavač i jezivo je koliko su prodavači u CD shopovima glazbeno needucirani. Pogotovo na mjestima koja se smatraju da u njima rade neki kao kul likovi koji u CD-shopu puštaju kao kul muziku. Hercules and Love Affair – omg. Dobar primjer luzerstva prodavača su objašnjenja kako su 180-gramske najkvalitetnije ploče, a svaki ozbiljniji fan ploča zna da ploča od 180g ne znači nužno da je bolja od 90 ili 120-gramske i njena soničnost nema veze s težinom jer težina sama po sebi ne garantira kvalitetu pressinga ploče. Uopće ne postoji uzbuđenje otkrivanja nove glazbe u CD-shopu, diferencijacija nečega novog, snažnog, zanimljivog među stotinama i tisućama drugih glazbenih izdanja u CD-shopu i žalosno je kako su se domaći CD shopovi pretvorili u mjesta na koja moraš doći spreman s informacijama o onome što tražiš i unutra je izuzetno jako teško otkriti nešto novo. Ponajprije zato što prodavači jako malo znaju o glazbi koja se nalazi u njihovom dućanu. I nemoguće je poslušati ploču u domaćem CD-shopu. Ne smije se otvarati? Ali ne samo ploče, teško je  preslušati i CD-ove. Totalna zaostalost pomiješana s neprirodnom situacijom prividne moći prodavača i distributera koji izlažu i nude glazbu na prodaju. Tužno, ali kakvo je stanje u domaćoj medijskoj prezentaciji nove glazbe, nije neobično da prodavači nemaju pojma o ničemu iako se vjerojatno služe engleskim jezikom i čitaju nešto na internetu. No ništa zato, tko vas jebe dragi prodavači i distributeri, od 1.7. nema više carine na kupovinu glazbe izvana. Ionako nam nemate ništa novoga za ponuditi. (BM)

(pisali: Zrinka Pavlić, Petar Panjkota, Ivan Debelić, Vedran Rajčić, Bojan Mandić)

4 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2012: #20-#16”

  1. bb Says:

    Kako me je uveselio ovaj Bojanov rant😀

  2. Draž Says:

    Predivno!

  3. ga-li Says:

    neki novi autori crtica, ajde, lipo je to, neka vala🙂

  4. Hugin Says:

    Ovaj rant o pločama i lošim dućanima bi imao smisla da je pisan 1998. godine. Novih vinilnih izdanja nema u dućanima jer su, ekonomski gledano, neisplativa. Za ta tri fana nema smisla zajebavati se s pločama. Dobna skupina koja najviše kupuje nosače zvuka je između 30 i 50 godina, a oni će uglavnom kupovati izdanja koja su slušali kad su bili mlađi ili “provjerenu kvalitetu”, pa je logičnije da u dućanu stoji box set Beatlesa nego Tame Impala. Mlađa ekipa ne kupuje muziku nego je skida. Nisu blesavi, dok se plate troškovi novih gadgeta i naočala bez dioptrijskih stakala, nema se 150-200 kuna za novu ploču.
    Uostalom, gdje su ti silni sakupljači ploča? Ploča od CocoRosie je preko dvije godine stajala u Dirty Old Shopu, a prije dvije godine mi je lik sa forum.hr-a od kog sam uzeo neke ploče kukao kako nikome ne može prodati vinilni “Dear science” od TV On The Radio za nabavnu cijenu. A sve neki cijenjeni bendovi koji navodno imaju svoju publiku na ovim prostorima. Pa daj ti kao distributer sad budi pronicljiv i uzmi robu koja neće stajati na policama više od godinu dana.
    Ni ovo s carinom ne kužim jer u prosjeku svaka dva tjedna ubodem neku ploču izvana i ne plaćam nikakvu carinu. Jednom mi se to desilo, samo zbog krive deklaracije na kutiji. Al pretpostavljam da je to spomenuto više zbog pjesničke slobode.

    Otkrivanje nove muzike se preselilo na elektroničke medije, blogove i društvene mreže, ali to je proces koji već traje godinama, a nije se dogodio prekjučer. Neke radio stanice više nemaju glazbene urednike nego taj posao odrađuje shuffle na kompu, a tu se čudom čudi kako prodavači u muzičkim shopovima ne znaju preporučiti muziku. Pokušavam se sjetiti kad mi je uopće netko iz dućana nešto preporučio, a da je u pitanju nova muzika, mislim da je to bilo 1997. godine, kad sam kupovao “Destruction by definition” od Suicide Machinesa, a prodavač mi je non-stop preporučivao “Thicker than water” od H20. U Dinatonovom cd shopu koji je postojao do kina Zagreb.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: