Gorilini naj albumi 2012: #25-#21

by

35FEATURE_frankie rose.indd

25. Frankie Rose – Interstellar
[394 boda / 2 glasa]
Recite mi što god hoćete o Frankie Rose, ali nemojte, ako vam je život mio, ni u bunilu izvaliti da vas podsjeća na The Cure. Odmah popizdim. ODMAH. Nerazumna sam, znam, jer neke stvari s njezina drugog albuma, “Interstellar” na trenutke fakat zvuče kao da ih je odsvirala banda Roberta Smitha (“Know me”, na primjer), ali jednostavno to ne želim prihvatiti. Prvo, zato što mi cijela ta 80’s-revival furka ide jezivo na jetra, drugo – zato što mi je, od svih 80’s revivala, onaj koji bi se referirao na konfekcijski darkeraj The Curea bio možda najjadniji od svih, a treće – zato što mislim da Frankie ima dovoljno vlastitih vrijednosti i da je to što na trenutke podsjeća na neka tamo čet’ri asa (bili oni The Cure ili puno mi draži Cocteau Twins) – zapravo nebitno. Sad se idem izbičevat zbog toga što sam cijeloj toj priči uopće posvetila toliko rečenica.

Prva stvar koju sam čula s Frankieina novog albuma svidjela mi se odmah, na prvo slušanje, kada mi je na Last.fmu uletjela na već neku radiostanicu koju sam si postavila više ne znam po čemu – možda vlastitoj glazbenoj biblioteci, a možda i po nečem sasvim pedesetom. Pritom mi čak, valja napomenuti, nije uletjela nijedna od (uvjetno rečeno) dopadljivijih i poslije izdvojenih stvari, kao što su “Night Swim”, “Apples for the Sun” ili gore spomenuta “Know Me”, nego totalno dream-popovska “The Fall”. Poslije sam se navukla na cijeli album k’o budala na rakiju, ali ta instant-romansa s Fallom ostala je dobar pokazatelj svega onoga što me kod Frankieina drugog albumskog čeda očaralo. Predivne harmonije, čist glas tinejdžerke iz zbora lokalne muzičke škole, filing ko da me utopila u fini bućkuriš akvarela, mora i alkohola i sad ću se zaustavit dok još nisam počela opsežnije srat s metaforama iz srednjoškolskih zadaćnica. Spomenut ću još samo da mi na albumu nema loše stvari, a da mi cijelu priču objedinjava “Pair of Wings”, za koju je već negdje neki kritičar napisao da zvuči poput poziva da se pod Frankieinom paskom prepustimo glazbi. Malo izlizano, ali točno. (ZP)

23-fun

=23. fun. – Some Nights
[400 bodova / 1 glas]
Bit ću iskren – nikad prije nisam čuo za njih i po svoj prilici ne bih ni čuo za njih, izignorirao bi ih kao i mnoge brojeve 1 prije i poslije njih, da nije bilo Janelle Monáe. Nju, pak – o, ironije – nisam ni uspio čuti na „We Are Young“ kojoj nisam uspijevao pobjeći. Potpuno ju je poklopio neurotični, robotizirani glas tog lika iz Fun. koji pjeva onim svojim monstruoznim ustima, zasjenila ju je teatralnost neviđena još od Queen ili možda onog soundtracka “Velvet Goldmine.” Pompoznost čak, usudio bih se reći, na tankoj, tankoj granici lošeg ukusa i sluha. Iz tog kaosa, međutim, izranjaju pjesme tako snažne da sam, posve u skladu s cjelokupnim stilskim usmjerenjem albuma, ostao osupnut. U retrospektivi, „Some Nights“ je doista hit do hita, na trenutke gotovo poput neke kompilacije najvećih hitova raznih izvođača, „It Gets Better“ Panic at the Disco, „Carry On“ Eltona Johna, „Why Am I the One“ Robbieja Williamsa, „All Alone“ Vampire Weekend, i tako dalje sve do „Stars“ koja me razvaljuje svojom posvemašnjom nebuloznošću, epikom zabavnih parkova, poetikom šoping-centara, repetitivnošću autoputova, ali i iznenađenjima iza ugla, kao da su od tih devet pop pjesama baš ovu odlučili razoriti na sastavne dijelove kako bi se u njenih šest minuta probili praktično kroz još jedan cijeli album ideja na krilima zloupotrebe vokodera još goroj nego „Believe“ Cher. A kad smo već na tome, za jedan navodno indie bend (štogod bio taj američki indie), Fun. dijele s njom mnogo više nego što bi uopće voljeli pomisliti, pri čemu ne mislim ništa loše, ni ironično, ni zlobno. Upravo suprotno. (OM)

23-lightships

=23. Lightships – Electric Cables
[400 bodova / 1 glas]
Nekako je ispalo da svakih par mjeseci odete u Split na nekoliko dana. Lijepi dizajnerski hosteli nisu vaša proverbijalna šalica čaja, tako da odsjedate isključivo u socijalističkom prenoćištu Željezničar na Brdima, po mogućnosti u sobi 301. Ta ima najveći balkon, veliki bračni krevet i mali televizor u koji vam se čak ni navečer ne da buljiti pa sjedite na balkonu i promatrate djevojke, starce i djecu. U Željezničaru se smije pušiti, a imate i svoj wc s tušem. Svaki put kad vas blesavi raštrkani mlazovi vode iz rahitične pipe na rasklimanom umivaoniku pogode ravno u oko ili u desnu nosnicu nasmijat ćete se jer ste sretni. Proljeće je. Ljudi koji rade u Željezničaru su ljubazni, skromni i divno neupadljivi. Tete koje u podrumu peru veš će vam uvijek drage volje oprati nekoliko majica i kratkih hlača, čak i ako vam trebaju suhe već sutradan ujutro, konobar/kuhar će za vas uvijek pronaći neki komad, ako ništa drugo, pohane piletine, a teta s recepcije će, kad joj spomenete da se namjeravate preseliti na more, možda baš u Split, i pitate je za mišljenje o tome, nekom rijetko lijepom kombinacijom zdravog veselja i neizmjerne tuge konstatirati kako je vrime stvarno puno lipše nego u Zagrebu, ali da su ljudi sve gori i gori, pa ni sama ne zna šta bi vam rekla. U ruksaku imate jednog Austera (“The Brooklyn Follies”), jednog Kerouaca (“The Dharma Bums”), ručnik, kupaće, litru vode i bananu. U ušima imate solo album Gerarda Lovea, čovjeka koji je napisao skoro pa sve najljepše pjesme Teenage Fanclub. Ne biste željeli živjeti u svijetu u kojem ne postoji “Ain’t That Enough.”

Sjednete na gradski autobus i zbunite se kad u jednom trenutku, nakon što ste na neko vrijeme potpuno odlutali razmišljajući o djevojkama, starcima i djeci, shvatite da autobus nije skrenuo prema HNK. Kad nakon nekoliko minuta shvatite da ste tik iznad Bača, razveselite se jer vam orijentacija u prostoru nikad nije bila jača strana, pa osjećate pretjerani ponos, otprilike kao da ste otkrili rijetku podvrstu crnoglavog galeba, a ne skužili da je istok u suprotnom smjeru od zapada. U zadnji čas iskočite iz busa, spustite se do mora, krenete u šetnju, za čas ste već na Ovčicama, mogli bi i do Firula, a i do Trstenika bi mogli, ali album je gotov, a vi želite ući u more. Pobratimili ste se s ovim albumom već na prvo slušanje i u idućih nekoliko mjeseci ćete ga još više zavoljeti – čak će vas i uspavljivati kad zbog susjedove nezdrave opsesije pneumatskim bušilicama morate staviti slušalice u uši i pustiti neku muziku kako biste ukrali još malo jutarnjeg sna. Nitko od vaših prijatelja neće zavoljeti ovaj album, a i zašto bi? Koga više zanimaju pastoralni albumčići o suncu, godišnjim dobima, fotosintezi i ljubavi, pa makar ih krasile neke od najljepših melodija i najslađih gitarističkih dionica koje ste čuli. Tužni ste jer se vraćate u Zagreb. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj su ovaj album snimili The Clientele i pomislite da bi to sigurno zvučalo lijepo. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj je ovaj album snimio Euros Childs i pomislite da bi to sigurno bila neka divna bedasta hipijana. U Zagreb stižete za par sati. Navečer ćete se zaljubiti. (MH)

22-american_aquarium

22. American Aquarium – Burn. Flicker. Die.
[400 bodova / 2 glasa]
Kao umjetnost propuštenog, izgubljenog i nerealiziranog, romantična gitarska americana prije svega je zvuk nostalgije, uglavnom za vremenima i trenucima koji uglavnom nikad, zapravo, nisu bili vrijedni užitka pa ni, shodno tome, naknadnoga čeznutljivog prisjećanja. Nepostojanje pravog razloga za željom za povratkom, međutim, u sebi ne uključuje i nepostojanje razloga za obožavanje bendova koji o toj želji pjevaju, od kojih se u ovo nostalgično otvaranje upravo upliću najlegendarnoignoriranozaboravljenokultniji Patty Hurst Shifter, koji su mi onomad u paketu s naručenim diskovima i majicom bili poslali i plakat svojeg nastupa u, sve ukazuje na to, divnom baru Slim’s njihova rodnog Raleigha. Iz istoga su se tog Raleigha – rokerska alma mater i dame Tift Merritt i ludog prike Ryana Adamsa, recimo – prošle godine napokon preko oceana katapultirali good nu boysi American Aquarium, probudivši mi ono ljeto upoznavanja s PHS refrenom “Let’s drink to the saltwater summers and the landlocked nights down at Slim’s, where American girls drink Mexican beer and city boys sing small town hymns”, drugim njegovim dijelom onako usput definirajući cijeli jedan žanr širok, bogat i lijep poput države po kojoj se zove.

Zaluđeni rock’n’roll pločama i neonskim svjetlima ovi su momci, predvođeni BJ-om Barhamom, odlučili pokušati znajući da neće uspjeti, što je toliki klišej americane da uopće ne čudi kako ovako srčan i uvjeren bend svoje stihove u kojima se nemoguće ne prepoznati, ali i nemoguće ne željeti ne prepoznati, slaže spajajući svaku jebenu frazu iz leksikona vazda pouzdanih fast-life klišeja sa sveobuhvatnim detaljima koji svaki od tih prečaca skreću na staze konkretnog iskustva. Ovo je bend koji preporučuješ u pet ujutro vraćajući se kući, čekajući da tvoje citiranje “Every girl in that bar looked like 1965 with her sailor tattoos and her drawn-out eyes, every now and then she still crosses my mind, by ‘every now and then’ I mean ‘most of the time’, by ‘every now and then’ I mean ‘ALL of the time'” poprati sjaj u očima, trenutačna oduševljenost i čvrsta odluka da se prije spavanja prvo ode na net, pustiti “Burn. Flicker. Die.” – uz ‘Among The Leaves’ drugi od ovogodišnjih velikih road movie albuma – da se skida. Baš kao ni predugi izlasci i pića koja prelako teku ovaj vam bend, zapravo, uopće ne treba, ali paše, i to kako samo paše!, jer porazi možda bole više ali bome i zacjeljuju brže uz ovu prekrasnu praskavu melodičnost, koju produkcija Jasona Isbella s pravom ustoličuje kao novu juniorku Drive-By Truckersa i zamjenu za posustalost jednih The Dexateens ili Two Cow Garage.

American Aquarium se sada nalaze upravo na istoj toj cesti koja je pojela ne samo navedene bendove, čije salunske sirene u obliku crvenokosih vampica, omamljujućeg praha, štiklama istočkanih plahti, dvosatnog iskupljenja na pozornici i pročišćavanja svijeta gledanjem kroz mamurne sunčane cvike sprječavaju usmjeren povratnički kurs ovih Odiseja. Ta se kratkotrajna zadovoljstva svakim novim koncertom i svakim novim putovanjem u svaki novi grad skupljaju u kotrljajuću rastuću lavinu neizbježne tragične eksplozije, ali bend u čijem kanonu između Beatlesa i Stonesa stoje kraljevi odjebavanja posljedica Eaglesi upozorenja doživljava prije svega kao obećanja. Kako, uostalom, odbiti besplatno piće ili odoljeti curi koja zna sve stihove “Born To Run”? U vrijeme kada se pošten i pošteno sjeban momak ne može povući niti u žestoki rokenrol a da ga i tamo ne prate opasne cure, American Aquarium su dobrodošlo utočište one muškosti koje se uglavnom, kao, sramimo, ali koja nam treba da bismo njegovali onaj njezin dio kojim se, katkad, s pravom ponosimo. Znate li cure koje vole American Aquarium, dajte se u bezglavi bijeg. Od njih ili prema njima? Dođe na isto. (GP)

21-carly_rae_jepsen

21. Carly Rae Jepsen – Kiss
[402 boda / 2 glasa]
MILIVOJ: Ne čini li se tebi, Borise, da više i nismo ljudi nego smo se svi pretvorili u hodajuće nakupine memova?
BORIS: Ne znam, Milivoje, ali čak i da je tako – šta ja tu mogu? Šta reći, koju posluku porati?
MILIVOJ: Pa da, jelda! Mislim, i da ti ja to sad napišem crno na bijelo, ti bi isto samo rekao…
BORIS: … A gdje je pečat?
(ulijeće nepoznati čovjek)
NEPOZNATI ČOVJEK: E, sori momci, ima ko možda duvan?
BORIS: Hey, I just met you, and this is crazy, but you’re being kind of stupid, so… fuck off, maybe?
MILIVOJ: Tako je, keep calm and puši kurac!
(Milivoj i Boris se nasmiju i dadu si pet)
NEPOZNATI ČOVJEK (zavapi s rukama): Y U NO GIVE ME DUVAN
BORIS (izvadi cigaru iz usta): One does not simply… give duvan.
MILIVOJ (spusti sunčane naočale na oči): Deal with it.
NEPOZNATI ČOVJEK (razočarano odmahuje glavom): Dinosaurusi su umreli od nema duvana…
(nepoznati čovjek se udaljava)
BORIS: E, znaš koji mi je mem glup? Onaj da pop albumi mogu biti samo par jakih singlova i hrpa filera. “Kiss” Carly Rae Jepsen je najbolji prošlogodišnji primjer koliko je to netočno!
MILIVOJ: Ali to nije mem.
BORIS (zaškilji): Nisam siguran je li mem ili… samo uvriježena lažna istina?
MILIVOJ: Čekaj, jel ti to sad bio Futurama-mem?! Pa šta si ga na hrvatski, jedva sam brate skužio da je to od ovoga iz Futurame! (napravi facepalm)
BORIS: E, inače, našao sam novi posao! Oš probat pogodit koji?
MILIVOJ: Može, daj.
BORIS (podigne sliku klauna): Ono što društvo misli da radim.
MILIVOJ: Hmm… Ajde još jednu.
BORIS (podigne sliku Jerryja Seinfelda): Ono što moja mama misli da radim.
MILIVOJ: Stand-up komičar?
BORIS: Hehehe, znao sam da ću te tu zeznut! (podigne sliku homoseksualca) Ono što moj tata misli da radim… (TK)

(pisali: Zrinka Pavlić, Ozren Milat, Matija Habijanec, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

4 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2012: #25-#21”

  1. Sobonja Says:

    Carly Rae :vrh:

  2. Andrijaš Says:

    Najbolji niz crtica do sada!

  3. unico Says:

    matija, kapa dolje!

  4. Vatroslav Says:

    Matija❤ Idem odmah skinut, po mogućnosti rip s kazete: http://25.media.tumblr.com/084977de64d8ecf4ce7b0db1ecc19ea8/tumblr_mhb4ehZE2r1r61e6ro1_1280.png
    🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: