Klub sretnih ljudi

by

Izgleda nedovoljno zanimljiv čak i medijima koji podupiru nezavisnu i nezavisniju muzičku scenu, veliki bard tuge Mark Eitzel nedavno je preživio srčani udar, za koji logikom njegova statusa – koji uz onu dobro poznatu, ali svakako vrlo legitimnu procjenu o najvećemu živućemu američkom pjesniku uključuje i posvemašnje ignoriranje potencijalno prijateljski nastrojene publike – nisam čuo sve dok se posljednjih mjesec-dva nisam ozbiljnije posvetio aktualnom albumu ‘Don’t Be A Stranger’. Naslov je to koji slobodno funkcionira i kao sitno podbadanje mene samog, koji u onim obožavanim popisima najvećih američkih bendova neću ispaliti niti dvadeset drugih prije American Music Club, ali koji svejedno Markovu solo karijeru uzimam zdravo za gotovo. Novim se Markovim albumima ne osjećam presing podati već po njihovom objavljivanju, nego manje strpljivo a više odgađajući čekam pravi trenutak, koji se najčešće zbije za vrijeme redovitih godišnjih preslušavanja cijele mu diskografije, pri čemu se onda novi naslov pridruži ekipi. Najava u subotu održanoga divnoga koncerta ovaj je put ubrzala situaciju, pa sam eto već zažalio za potpunim promašajem moje ljestvice najdražih prošlogodišnjih ploča, jer bi ‘Don’t Be A Stranger’ – vjerojatno Markovo najbolje izdanje još od ‘West’ – i tamo imala mnogo toga za reći.

Takva geneza albuma u kojoj se susret sa smrću spojio sa širokogrudnom donacijom znančeva dobitka na lutriji kao da se odrazila i na pjesme same, u kojima Mark svoje dobro poznate mračne, sumnjičave i autodestruktivne motive slika i svježijom paletom laganijih boja, neusporedivim iskustvom finalnog kraja podsjećan kako svijet još uvijek zna i može biti lijep, koliko god višedesetljetna vizura neuspjeha nastavljala usmjeravati pogled. To možda tek zrnce optimizma, ili čak i samo zrnce pomirenja s pesimizmom, jednako koliko promovirani album označilo je i subotnji koncert, prekrasno slavlje života životu samome usprkos, koje izgleda, nažalost, zbog Markova zdravstvena stanja i zabrane dugotrajnijeg naprezanja nije potrajalo više od 45 minuta – nadam se da je Markova opaska o nužnosti privođenja kraju radi oslobađanja prostora za kasniji party bila tek neuspjela dosjetka. Nudeći jednak užitak kao i prvi Markov nastup u Zagrebu, ovaj se koncert od njega dijametralno razlikovao, zamijenivši autorovu akustičnu gitaru kojom je 2007. godine rekreirao legendarni live album ‘Songs Of Love’ tročlanim pratećim bendom (stand-up bas, bubnjar s jednom rukom u gipsu, klavijature) i njegovom privatnom verzijom big-band prpošnosti. Da taj jazzy lounge-pop nije izvodio jedan od mojih omiljenih autora bilo bi me sram da me vide u blaženom stanju, ovako sam samo sve predrasude poslao kvragu.

Ovakav spoj Costellovih ekskurzija u pred-rokenrol doba i šansonjerske gospoštine Johnnyja Mathisa izvrsno je i potpuno prikladno poprište održavanja našao na sceni novoga kluba Žedno uho, prije svega zbog golemog prozora za leđima muzičara, zbog kojeg sam se osjećao kao u nekakvome late-night baru nekoga američkoga grada koji nikad ne spava; zašto ne i samog San Francisca, još uvijek izrazito vibrantnog i presudnog u Markovim pjesmama? Kolege koje za razliku od mene nisu ovoliko kasnile sa svojim izvještajima klub su već dobrano opisale, a ja ću samo dodati kako se meni izrazito sviđa, ne samo zato što sve koncertne prostore volim makar samo zbog toga što se u njima odvijaju koncerti. Žalopojke o odlasku na WC udaljen toliko da vam za organizaciju treba iskusniji turistički operater razumijem, ali i planiram preduhitriti smanjenim unosom tekućine dok pojedini koncert traje. Spomenuo sam gore kako kod ove konkretne svirke takvih problema, vjerujem, nije bilo, a koliko god bih od Marka samog uvijek mogao tražiti još onu jednu pjesmu koju nije svirao, poštovanje specifičnosti njegova trenutačnoga zdravstvenog biltena, ali i fini osjećaj tematske zaokruženosti nastupa, nije ostavio razloga za nezadovoljstvo.

Možda i zato što se gitare nije uhvatio sve do drugoga bisa, nezaboravne ‘Western Sky’ u kojoj mu se iz publike pridružio doajenski pjevački duet The Firecrows, Mark je unesenošću i izravnošću izveo svoj ponajbolji pjevački nastup, makar računamo li samo tri zagrebačka koncerta. Još kod prve je pjesme, moje omiljene ‘What Holds The World Together’ sa i dalje nenadmašnog ‘San Francisco’, Mark dao naslutiti kako njegov oslobođeni vokal nije pretrpio nikakvu štetu, predvodeći šmekerski bend kako kroz materijal s nove ploče, s koje mi se u subotu najviše svidjela ‘Costumed Characters Face Dangers While At The Workplace’, tako i kroz klasike Markova domicilnog benda. Kombinacijom pristupa isprva nasrtljivog a poslije sve simpatičnijeg moljenja beskućnika kojemu život još uvijek nije slomio duh, nezaustavljivog najavljivača boksačkih mečeva s periferije Las Vegasa i slatkorječivog ljubavnika koji bujicom riječi pokušava srušiti emotivnu branu svoje partnerice ili partnera, Mark je svoje prepoznatljive melodijsko-tekstualne meandre izvodio kao da im ne želi ostati dužan, pogotovo zato što oni nikada nisu ostajali dužni njemu. Nemajući gitaru, ruku koja nije pridržavala mikrofon koristio je kao živo dugme kojim je svoj sako držao zakopčan, kao da jednom otvoreno srce – a pjesme poput ‘Mission Rock Resort’ ili ‘Apology For An Accident’ drugačije se ne mogu napisati ni izvoditi – želi spriječiti da iscuri do kraja. Nešto mora ostati i njemu, mi smo dobili i više nego što smo tražili. Set lista: What Holds The World Together – Mission Rock Resort – I Love You But You’re Dead – Why I’m Bullshit – We All Have To Find Our Own Way Out – Apology For An Accident – Patriot’s Heart – Costumed Characters Face Dangers While At The Workplace – Oh Mercy – 1. BIS: The Decibels And The Little Pills – 2. BIS: Western Sky

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: