Gorilin naj albumi 2012: #50-#46

by

50-shackleton

=50. Shackleton – Music for the Quiet Hour
[200 bodova / 1 glas]
Savršen album za pisanje zaključaka istraživanja i lucidnih savjetodavnih rješenja uz poneku smjernicu kuda i kako dalje i tu se nema što više za opisivati. Za potpuni doživljaj, kupite na iTunesima ili na vinilu, ako uopće kupujete glazbu. (BM)

50-willie_nelson

=50. Willie Nelson – Heroes
[200 bodova / 1 glas]
Znanstvene studije su izlišne – Willie Nelson hodajući je argument da dugotrajno i intenzivno pušenje marihuane ne mora ostaviti negativne posljedice na ljudski organizam, čak ni u prilično poznim godinama. Štoviše, može djelovati vrlo inspirativno, jer country legenda na pragu osamdesete baš je ultimativnu odu travi “Roll Me Up and Smoke Me When I Die” izabrao za jedan od singlova na svom šezdeset i nekom studijskom albumu koji se i sam prvotno tako trebao zvati. Poslije je odlučio da bi mu to moglo uskratiti ponešto utrška kod konzervativne publike, ali pjesma je – uz asistenciju za travu jednako spremnih gostiju Snoop Dogga, Krisa Kristoffersona i Jameya Johnsona – ispala baš krasna posveta biljčici za čiju se legalizaciju čiča Willie godinama zdušno bori. Uz nju, ovdje je još samo jedna pjesma nešto bržeg tempa, dok ostatak čine laganije stvari, pitke i ugodno nježne, baš za ove zimske dane. Malo ganc novih melodija, malo svježih verzija vlastitih uspješnica i nekoliko vrsnih obrada tuđih pjesama. Među njima me posebno zakačila prekrasna “Just Breathe” Eddieja Veddera, kojoj je Willie udahnuo novi život i to, kao i na većini pjesama na albumu, dijeleći mikrofon s talentiranim sinom Lukasom koji je odmah opravdao prvi put dobiveno očevo povjerenje. Lijepa je čak i obrada “The Scientist” Coldplaya, neloša Waitsova “Come On Up to the House”, dok je još jedan vrhunac “A Horse Called Music” s Lukasom i Merleom Haggardom. Radeći “Heroes”, Willieju je, izgleda, odgovaralo dijeliti studio s dragim prijateljima i obitelji, i nema mu se što prigovoriti. On sam ostaje vitalan i kreativan, vjeran muzici koju živi već više od pola stoljeća. I siguran sam da ćemo od njega još štošta dobroga dobiti. (PP)

49-allo_darlin

49. Allo Darlin’ – Europe
[205 bodova / 2 glasa]
Obožavam te albume koji se već na prvo slušanje doimaju tako običnima, kao da su oduvijek bili tu, među nama. Obožavam kada glazba zvuči kao da je nešto što se podrazumijeva, kao da je treba uzeti zdravo za gotovo, kao što doživljavamo oblake, ulice i poreze; kao suhu činjenicu. Obožavam kada se pjesme koje prvi put pustim odmah pokažu prisnima, kada mi spremnost da prijateljuju sa mnom iskazuju bez razmišljanja, jer im se čini da sam dobar momak, baš kao što su i one neka gala škvadra.

I onda se odnos krene razvijati, baš kako to s odnosima i inače biva. Krenem ih upoznavati, a ja se, naivan kakav jesam, njima predajem potpuno i bez ostatka. Kako vrijeme prolazi sve mi je manje važno što one misle o meni, jedino što se broji je ono što ja mislim o njima, a kada se početna simpatija počne pretapati u oduševljenje (jesam, nekritičan sam i prema ljudima i prema pjesmama koje mi se svide, želim vjerovati da je to odlika romantika) mogu potpuno izgubiti glavu i zakleti se na vječnu ljubav.

Racionaliziranje, ipak, dolazi kasnije.

Zdravu skepsu (barem se nadam da je zdrava) čak ni romantici ne mogu potpuno isključiti. Čak ni najzaneseniji ne mogu izbjeći da si postave pitanje – „je li to zaista to?“ Jednom kada odgovor na to pitanje bude potvrdan možete s njima raditi što hoćete, gotovi su, nema im više pomoći.

Srećom, postoje situacije kada to druga strana ne želi zloupotrijebiti.

Ovo je takav album. Album u koji se zaljubljuje naglo, na prvu i album koji tu početnu fascinaciju podgrijava svakim novim slušanjem i uvijek i opet daje nove razloge zašto ga treba voljeti. Naizgled tek klasičan indie-pop s pjesmama o ljubavi, nedostajanju i putovanjima. Naizgled tek ploča koja zvuči toliko jednostavno da vam se čini da takvih ima na lopate. No, svi koji su u životu nekoga voljeli, nešto čitali ili slušali znaju da je najteže postići jednostavnost koja nije banalnost. Jednostavnost koja je jednostavna kao život kada ga ogoliš.

„Europe“ je zbir pjesama koji u tome uspijeva kao da je to najlakša stvar na svijetu. Kao da nema ničeg prirodnijeg od okupljanja grupice prijatelja, uzimanja instrumenata i pisanja pjesama koje su točno onoliko poetske da u njihovoj poeziji može uživati i onaj tko živi u ciničnom uvjerenju da je poezija tek instrument kojim novovjeki bradati senzibilci pokušavaju osvojiti kakvo nježno srdašce; pjesama čije su melodije toliko lijepe da se čini da ih nije izmislilo ljudsko biće; pjesama koje su toliko životne i naše, svakodnevne da je pravo čudo da ih niste čuli nikada prije. Pjesama koje već na prvu postaju dobri prijatelji i tu ulogu nikada ne diskreditiraju. Svi znamo koliko je teško naići na takvo blago, i u muzici i u životu. Ako između to dvoje uopće postoji razlika. (AŠ)

48-plan_b

48. Plan B – Ill Manors
[215 bodova / 1 glas]
Bio prošle godine s Lukšom i Kotigom na ksetovom kvizu, došla rubrika «ksetoteka» (pogoditi 10 pjesama + izvođača), i krene Plan B-jeva “She Said”, ja velim «Ma čuo sam ovo sto puta, al ne znam čije je», a Kotiga će: «Ja mislim da je ovo Plan B.» A ja – «Plan B?? Ma jesi ti normalan, nema šanse da je to on, pa on je reper!» – «Ma to je njegova stvar, skoro sto posto sam siguran.» – «Ma koji Plan B, ok, nije da sam ga slušao puno, al’ čuo sam ga prije par godina, pa to je reper, ono, pravi, ozbiljni reper, ovo je neki pederko cendravi, nemre ovo imat veze s njim…» I tako se i on pokolebao, nismo upisali Plan B (nismo upisali ništa), naravno da je bio on, naravno da smo popušili bodove, naravno da mi je Dejo krv pijuckao («Jesam rekao!»). A ja se čudio kako je gospodin Ben Drew uspio tako okrenuti ploču, još više što mi je to skroz promaklo.

Nasreću, koji mjesec kasnije momak je bez velike pompe izbacio “Ill Manors”, saundtrek hvaljenog filma koji je napisao, režirao i u njemu glumio. A na njemu ništa slično njegovoj mejnstrim frendli inkarnaciji, već pregršt oporih beatova i sumornih priča o suvremenoj urbanoj Britaniji. Svega ima u Drewovim rimama – droge, bandi, zlostavljane djece, ilegalnih imigranata, propalih života, raspada društva, svepristunog osjećaja besciljnosti – ali jedva da ima tračka svjetla u svom tom jadu. Čak i kad pred kraj albuma Drew zapjeva “Everything will be OK, yes it will, come tomorrow/ We’re gonna see better days, and no more sorrow”, jasno je i nama i njemu da ništa neće biti OK, ni u Britaniji, ni ovdje, ni igdje. Sve u svemu, nešto kao uglazbljena “Žica.” Ajde, ne baš tolika bomba u glazbi kao što je “Žica” na ekranu, ali svejedno jako dobro. A i veseli vidjeti da od cendravog pederka možeš (opet) postati sirovo momče. (NP)

47-miguel

47. Miguel – Kaleidoscope Dream
[216 bodova / 2 glasa]
Netko je nedavno negdje napisao nešto što je zapravo puno više točno nego što bi se možda moglo na prvu činiti, a to je da je R&B – jedan od onih žanrova kod kojih ono najbolje uvijek ispliva na površinu te ne bude uskraćeno za lovorike! Naravno da će cratediggeri (tj. sad već youtube/hulkshare-diggeri) uvijek za svoj trud biti nagrađeni s nekim draguljem od stvari, zabačenim na neki mixtape ili neceremonijalno procurenim u demo-obliku, ali za kremu kreme će vam uvijek biti dovoljno da provjerite o kome i čemu se trenutno najviše priča – a o Miguelu se podosta priča u zadnje vrijeme čak i izvan krugova predanih ljubitelja R&B-ja. Nije ni čudo: “Kaleidoscope Dream” je u duši rockerski R&B album, što na početku biva eksplicitno obznanjeno – kad u epilogu radioheadijade “Don’t Look Back” Miguel iz čista mira počne pjevušiti “Time of the Season” Zombiesa – ali se kasnije iskazuje na puno suptilnije načine. Spoj senzualnosti diskretno eksperimentalnog R&B-ja i senzualnosti diskretno eksperimentalnog rocka jest nesvakidašnje prirodan, ali i dalje ne bi tako dobro funkcionirao da nije Miguelovog divnog glasa i razoružavajuće persone, s kojom je u stanju «daj se napij pa da se kresnemo» i «ajmo se drogirat mala pa onda znaš što» pretvoriti u «lijepo nam je, što nam ne bi bilo i još ljepše?», i da to ne djeluje prijetvorno predatorski nego, ono, stvarno iskreno i toplo. (TK)

46-the_xx

46. The xx – Coexist
[232 boda / 4 glasa]
Čak i u svojim srednjim ranim tridesetima još uvijek izrazito volim tinejdžerske serije, možda danas tek malo više s naglaskom na gledati, a manje na s njima se poistovjećivati, iako moram priznati kako se noviji naslovi sve teže i teže uvrštavaju u sad već davno napravljen srčani odabir mojih osobnih favorita. Kod ovih friškijih serija, među kojima se sjajna “The XX” izdvaja savršenstvom realizacije naizgled često upražnjavane idejne zamisli, najčešće se zakačim za elemente koje u njihovoj potpunosti mogu razumjeti upravo zbog toga što sam minimalno desetak godina stariji od njihovih protagonista, mlađarije studentske dobi za koju bismo reći kako se više nego studiranjem fakulteta bavi studiranjem života – mogli samo kada bi već jednom odjebali iscrpljujuće analize propuštenog i prepustili se nadolazećem. Vjerujte, ima života i poslije 22, ali isto tako itekako dobro znam kako se te problematične noći u ispuštenim danima sasvim jasno zrcale i više od desetljeća poslije.

U drugoj sezoni, Romy i Oliver još se uvijek nisu pomirili sa svojom razdvojenošću, jednako kako se u prvoj nisu mogli nositi s previše zahtjevnom bliskošću, pri čemu Jamie Smith i njegov neusporediv osjećaj za atmosferu najubojitije scene smješta na prohladne ulice ispred klubova u koje se ne odlazi po zabavu, nego po zaborav, pa se bez odijevanja jakne trčeći izlazi vani kako se potmuli basovi ne bi ispriječili dugo očekivanome te ionako zagušenome mobitelskom razgovoru. Sve je već odavno rečeno; ništa si ozbiljno nikad nismo rekli. Dinamika ovo troje sramežljivih mladih ljudi uvelike podsjeća na legendarni celuloidni indie-tercet Julie Delpy, Ethana Hawkea i Richarda Linklatera, ali tamo gdje su dvadesetak godina stariji ljubavnici svoje stvarne i željene sudbine provodili kroz maratonske dijaloge, mladost odrasla na skraćivanju svega što se skratiti može – kao i povlačenju u najdalje krajeve kauča na tulumima koji dirljivo neuspješno pokušavaju biti divlji – svoje emocije reducira na kasnonoćne esemesove, privatne poruke na Twitteru i neodgovorene pozive.

Nije mi ovdje namjera ulaziti u teoretiziranje o tome koliko su novi mediji sami promijenili sadržaje njima posredovanih poruka, a koliko se stvari koje se nekome žele reći često pokažu neiskazive i u potpuno idealnim okolnostima; ali istodobno prepoznavanje mojega stvarnog i željenog sebe onemogućilo me u glasanju za ovu seriju u ovom izboru, jer jednostavno nisam znao kako kvantificirati odnos koji gradim s nečim s čime, zarad mira u glavi, nikako ne bih smio. (E, jebiga, Tonći, tek sad vidim da mi nisi naglasio da smo prestali listati najbolje serije 2012. godine i da smo krenuli na albume! Sad je kasno…) (GP)

(pisali: Bojan Mandić, Petar Panjkota, Andrija Škare, Nikola Pezić, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: