Goriline naj serije 2012: #3-#1

by

03-louie

3. Louie
[96 bodova / 7 glasova / četiri prva mjesta]
Tko ne voli “Louieja” nije čovjek, a tko ga ne kuži je možda čovjek ali i budala! Siguran sam da ti neandertalci imaju nekakve ‘argumente’ i ‘objašnjenja’ za to što su idioti koji ne shvaćaju da je riječ o jednoj od najboljih (tragi)komičnih serija u povijesti ove televizijske forme, ali nek crknu, a ako neće, onda ću ih ja smaknuti kao Romanove. Eto šta “Louie” uradi (ovom) čovjeku, od miroljubivog stvorenja ga pretvori u krvoločnog komesara, koji cijeli svijet onda dijeli na samo tri kategorije: one koji kuže i vole “Louieja”, one koji ga ne vole pa trebaju umrijeti i one koji ga još nisu imali priliku gledati, pa imaju pravo dotad egzistirati. Slijedom toga, potrebno je pod hitno diljem svijeta organizirati masovno gledanje “Louieja”, pa da vidimo tko će preživjeti!

Treća sezona “Louieja” se još više odmakla od sitcoma, ako je ta serija ikad bila u toj kategoriji, te ponudila većinom vrhunski set epizoda, od kojih se – potpuno očekivano i potpuno opravdano – izdvaja dvodjelna Daddy’s Girlfriend, između ostaloga i jer je Parker Posey rasturila svoju ulogu. I to tako što ju je razbila, pa komad po komad zalijepila i na kraju dobila nešto još ljepše od lejpote s kojom je krenula. Bilo je i ćoraka, poput epizode u kojoj Chloe Sevigny drka na tuđe emotivne brodolome (da, to je zaplet te epizode!), ali je zato epizoda u kojoj Louie CK liže pičku Melisse Leo nakon što ga ova propisno išamara još jedno dramaturško, glumačko, režijsko i općeumjetničko savršenstvo.

Uglavnom, gledajte “Louieja”. Možda preživite. (GD)

02-breaking_bad

2. Breaking Bad
[102 boda / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Dosta je ljudi, koliko sam primijetio, njurgalo oko zadnje polusezone “Breaking Bad”, ali za mene je bila problematična jedino četvrta sezona na koju s druge strane manje-više nitko nije imao prigovora, a s kojom sam imao otprilike isti problem kao i s trećom “Mad Men”: jest bio moćan klimaks, i jest bilo impresivno kako su se minuciozno slagale figure na šahovskoj ploči ususret šah-matu za pamćenje, ali to slaganje figura je istovremeno bilo toliko sporo i dugotrajno da je pozamašan dio sezone bio… jebiga, dosadnjikav! Ono po čemu se također razlikujem od mnogih fanova serije koje znam je da oni sad već toliko mrze Walta da jedva mogu i podnijeti samu njegovu pojavu, dok ja i dalje, šta se može… navijam za njega? Koliko god da odlijepio od stvarnosti, koliko god da ignorirao ili racionalizirao sve ekstremnije pokazatelje da je posve zastranio – ja i dalje želim da pobijedi. Barem još koji put, kad već skroz izvjesni konačni poraz vreba iza ugla! Njegove intelektualne sposobnosti čine ga savršenim likom za napetu dramu (a malo koja je tako napeta kao što to zna biti «Breaking Bad»): nenadjebiv je kad mora improvizirati riješenja za novoiskrsle probleme, stjeran u kut – ali je teža katastrofa za ikakvo iole dugoročnije planiranje, i tako na svaku rupu koju zakrpa voda počne curiti na tri nove i eto ti još većeg belaja, i s njima naravno još više uzbuđenja i moralnih glavolomki za nas gledatelje. (TK)

01-mad_men

1. Mad Men
[160 bodova / 10 glasova / pet prvih mjesta]
U petoj sezoni “Momaka s Madisona” Don Draper je u vekslu. Pritom ne mislim samo na kajkavski izraz za klimakterij (premda momak sredovječno krizira, nije da ga je zaobišlo), nego na izvorno značenje te njemačke iskrivljenice – na promjenu.

Draper se mijenja, a mijenja se i štošta oko njega, ali ajmo prvo o njemu. Navršio je četrdeset, oženio se sekretaricom i u njegovu se gardu alfa-mužjaka pomalo naziru pukotine. Ne, naravno, ni prije nije bio klasični macho iz rubrike “ja-Tarzan-a-ti-Jane” (s naglaskom na lele dunje ranke) i čovjek bi ga teško zamislio kako se tuče na utakmici Dugopolje-Dragovoljac ili baca buldožere u dalj da bi se preseravao pred frendovima. Nije on takva vrsta alfa-kretena: od prve je sezone profinjeniji i slojevitiji, a i zgužvalo bi mu se odijelo. No iako znamo da Don ima svoja The Previranja, tajne iz prošlosti, tankoćutne trenutke i sve one životne sjebitise koji ga čine oh-tako-ljudskim, dosad je nekako uspijevao na čelu čopora jahati sa štitom koji ništa iznutra nije propuštao van, a ako je nešto izvana i prodiralo do srca i drugih organa, to je nekako ostajalo između nas, njega i Matthewa Weinera.

Sada mu je, međutim, kroz oklop alfa-kulera provalio život u čitavoj svojoj prekrasnoj anarhiji, kao što to život već hoće. Supruga Megan, od koje je totalno popušio foru “mlada, lepa & luda”, ispostavila se mnogo težom za management nego što je mislio (njezina je bitch majka to precizno opisala rečenicom: “Tako ti je to kada imaš umjetnički temperament, a nemaš nimalo umjetničkog talenta”), kći Sally ulazi u pubertet po algoritmu Stephena Kinga, na poslu se posljedice njegova autoritarnog nastupa počinju doslovno brojiti u leševima i… Sve u svemu, našao se u situaciji koju više ne može kontrolirati škiljenjem kroz dim zapaljene cigarete, nadahnutim govorima o nostalgiji uz Kodakov Karusel i ostalim fintama koje su mu palile dosad.

Da je, međutim, taj veksl zahvatio samo Dona, medmenovi ne bi bili takvo nevjerojatno remek-djelo kakvo jesu. Svi su u nekim valunzima i prevratima. Roger Sterling, koji je u prethodnoj sezoni (možda čak i dvije) bio praktički pa ostavljen u jarku uz cestu da krepa i više nam se previše ne petlja u priču (djelomično zbog raznih zdravstvenih problema, a djelomično zbog Weinerove fenomenalne sklonosti da likove gubi, pronalazi i općenito bacaka uokolo ko da hrani kokoši) – sada se ponovno pojavio kao važan faktor i pri kraju se sezone gotovo doslovno ponovno rodio, i to gol na balkonu. Joan je napokon dorasla svojem od početka natuknutom potencijalu i pokazala se kao pravi ženski pandan Donu, svim Peggyinim uspjesima unatoč, a čak je i ono malo ljigavo štenče od Petea Campbella zaiskrilo izvan dosadašnjih kukavnih ograničenja, pokazujući nam da, ako baš moramo, možemo i suosjećati s njime kada zagusti.

Nešto se, ukratko rečeno, kuha ispod površine, Weiner nam poručuje tajmz – dej ar-ej čejnđing, i iako su “Momci s Madisona”, kalendarski gledano, od samoga početka u šezdesetima, tek sada, u petoj sezoni, to je kultno američko, u narodu opjevano prevratničko desetljeće počelo vidljivo šamarati moćnu gomilicu newyorški oglašivačkih igzekjutiva. Način na koji su Weiner i jataci – negdje suptilno, a negdje ravno u facu – dolazak novoga doba uklopili u ovu TV-verziju basne “Kako se kalio suvremeni kapitalizam”, jednostavno je prekrasan.

Nakon četvrte sezone, pogotovo maestralne epizode “Kovčeg”, u kojoj Peggy i Don svoje osobne drame sklapaju u raspašoj raščišćavanja međusobnog odnosa, činilo se da Weiner ne može bolje. Činilo se krivo. Peta je sezona, jednostavno rečeno, još mnogo, mnogo uzbudljivija. Veksl, kažem vam. Upravo je to razlog iz kojeg su “Momci s Madisona” najbolja serija odavde pa do zadnjeg satelita u orbiti. Matthew Weiner, za razliku od pregoleme većine američkih TV-autora, svoju seriju promjenama uspijeva poboljšati, a ne potpuno uništiti. Ako sada posustane, osobno ću potegnut do Amerike i razvalit mu jednu zidarsku. (ZP)

(pisali: Gordan Duhaček, Tonći Kožul, Zrinka Pavlić)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: