Kao 1963. u Greenwich Villageu

by

Well it’s not much like a lounge, you know it’s more like a sofa bed, and if you get the feeling you’ll be hanging around, well you can crash out on my divan… Divnog sam se divana grupe Smudge, još jedne pjesmice koju je Evan Dando posudio da bi ovog indie dečkića razbijao sredinom devedesetih, prisjetio sinoć zbog koincidencije da je scenografija oba dijela dvostruke kantautorske večeri uključivala kauče na kojima su sjedili izvođačica i izvođač. U Booksi, Irena Žilić je ponudila nekoliko novih opravdanja trenutačno rastuće euforije praćenja iskoraka jedne nevjerojatno talentirane djevojke u nešto širi svijet od onoga koji se redovito vucara po sićušnim zagrebačkim sviralištima, a u sklopu Žura u kinu Grič Elephant And The Moon mi je, nakon nešto boljeg upoznavanja, potvrdio ono pretpostavljeno prije petnaestak dana. Prilično brza i osjetno opširnija, svojevrsna repriza njihova zajedničkoga koncerta (uz Luku Belanija) održanog prije dva tjedna u KSETu prije svega mi je omogućila koncentriranije i detaljnije posvećivanje svakom setu, a pjesme mi se ionako više ili manje sviđaju još otprije.

Svako novo slušanje Ireninog nastupnog EP-ja ‘Days Of Innocence’ bi mi svaku dvojbu o najljepšoj novoj muzici koju sam čuo ove godine rušilo da su ikakve dvojbe toga tipa uopće postojale, a tekuća učestala frekvencija (mislim, ne mogu vam preporučiti neodlazak u subotu na Marka Eitzela, ali neće vam biti loše ni odete li umjesto u Žedno uho do Jutra; a možda se stigne i jedno i drugo?) njezinih nastupa lijepo prati aktualno overdoziranje njezinim pjesmama. Ugodan ambijent Bookse, mojega gotovo svakodnevnoga dnevnog boravka za pauze na poslu, njezine je pjesme učinio još intimnijima, iako ih je svirala pred zapravo vrlo ispunjenim klubom (kafićem? knjižarom?). Uz četiri već mi dobro poznate, izvela je još pet-šest novih stvari, među kojima zbog internetskih snimki već prepoznajem ‘Have We Realized’, a posebno me se dojmila pjesma koju je posvetila sestri, nadopunivši sve finalnom, prozračenom obradom ‘Spark’ Amy Macdonald. Arhetipski okvir glasa i gitare naprosto izaziva prepoznavanje Ireninih pjesama kao nasljednica obrazaca davnih praktikantica uglazbljene poezije, od Joni Mitchell preko Tracy Chapman do kojega god već aktualnijeg imena, ali snaga i uvjerljivost njezine izvedbe lakoćom nadilaze sve takve asocijacije i podsjećanja, polako postajući samosvojna referentna točka.

Za razliku od Irene, koja se već doima potpuno sazrelom i za konkretnu profesionalnu karijeru – odnosno, tek bi se doimala da se kod nas diskografija češće sjeti ulagati u nadarene muzičare – Petar Vranić (koji sa svojom gitarom čini duo Elephant And The Moon) još uvijek je čvrsto usidren u prikriveni milje sobnih tuluma i prigušenih svjetla malih kafića. Pišući, zapravo, tekstove o tekstovima svojih omiljenih pjesama prvenstveno autora klasičnih američkih mitologija, Petar u svojem radu još uvijek nastupa više kao fan, a manje kao glazbenik, gotovo potpuno lišen samosvijesti mogućnosti da će dobar dio potencijalne publike jednostavno ostati pri originalima. Kao nekome tko je na sve te karakteristične motive zabrinjavajuće navučen već skoro pa dva desetljeća, mlade snage revivala romantičnog rokenrola mogu samo poduprijeti, ali bih volio da se mojoj najdražoj ‘The Night Is Catching Up With Me’ pridruži još nekoliko pjesama u kojima osobno emotivno iskustvo oštrije proviruje kroz prokušane templejte stihova. Naravno, volio bih i da se te pjesme snime onako kako zaslužuju, uz bend, što bi ih iskonskim užitkom suradnje vjerojatno i učinilo uvjerljivijima. Nakon što je u prvom dijelu svojega 40-minutnog seta izveo i jednu pjesmu Freda Neila, koju nitko nije prepoznao (Škare i ja smo se malo sramili), Petar je svoj set kraju priveo dvjema pjesmama čije je singalonganje pokazalo kako se na njega uvijek ozbiljno može računati za kul verziju omraženih tulumaških povlačenja u kuhinju. Prvo je kraj svoje ‘The Good Life’, još jedne od boljih, prometnuo u neočekivanu ‘VCR’ The XX, da bi se s ‘The ’59 Sound’ ulizao većini preostalih od četrdesetak okupljenih. Lukavac.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: