Lajanje

by

Za jedan bend koji sam nakon svoje osobne revitalizacije na Tuninom benefitu 2009. godine u mjesecima koji su uslijedili bio gledao gdje god i kad god sam mogao, prilično je zbunjujuće da Pase – to je to, ime koje sve govori – ni jednom nisam posjetio na koncertu tijekom posljednje dvije godine, sve i da ih nisu proveli promovirajući odličan album ‘Reci mi da li te boli’. Niz prepriječenih koincidencija suprotstavio se nizu čestih zagrebačkih svirki, pa sam sinoćnju priliku konačnog prekida apstinencije objeručke zgrabio s napaljenjem usporedivim s očekivanjem nekih starih koncerata benda. Nije mi zasmetalo niti pretpostavljeno razmimoilaženje pankerske svirke i svih njezinih stvarnih i simboličnih popratnih elemenata s interijerom i ugođajem na koje sam u klubu u kojem su svirali već debelo navikao. Gjuro 2 barem u posljednjih desetak godina vjerojatno i nije vidio previše žestokih koncerata, što se od prošle srijede redovit program Protunapad! više ili manje trsi promijeniti. Prija Pasa, kao predgrupa su večer otvorili domaći dečki Eke Buba, čiji bi mi se miks sirovog rhythm’n’bluesa Sex Pistolsa i komšijskog frajerisanja vjerojatno više svidio da se inače odličan basist u pjevačkim dionicama ne doima malo previše bahatim čak i za tu vrstu konfliktnog punk-rocka. Međutim, oko njih se u posljednje vrijeme zavrtjela neka galama, pa ću ih svakako uživo slušati još koji put, tada nadam se neopterećen čekanjem benda koji mi je nekad značio jako mnogo, a voljeti ga i cijeniti nisam prestao ni do danas.

Pretpostavka kako bi se dubokim uvjerenjem izrazito underground bend poput Pasa u Đuri mogao osjećati neprirodno, što bi se onda eventualno moglo odraziti i na uvjerljivost cijele svirke, kao netočna se pokazala i prije uvodnih nota kultne ‘Rezervne radne armije’, jer u klubu doista nije ostalo ništa od one šminkerske utorkaške kulturne nadmenosti, ali ni od više-manje uspjelih pokušaja kratkotrajnog preobražaja u high-class izlazište. Mislim, sve je vizualno ostalo skoro isto, ali manjak ljudi (niti stotinjak) i klijentela uglavnom mlađih panksa kojima smo leđa čuvali mi nešto iskusniji veterani pomogli su stvoriti atmosferu diskača u nekome manjemu mjestu u kakvima se prostori za svirku ne biraju prezahtjevno i u kakvima Pasi imaju vjernu, ali ne pretjerano brojnu publiku. Dosljedni svojem pravolinijskom poštenju, Pasi ničim nisu pokazali da ih je morio makar djelić takvih dvojenja i bez ikakve su zadrške odsvirali maestralnih šezdesetak minuta ispunjenih svojstvenim im kompletom melodrame, aktivizma, melodije i energije, upravo onakvim kakav su svirali i na nekoliko posljednjih koncerata koje sam im vidio, samo što su otad u postavu ubacili i petog člana na drugoj gitari, pa su pjesme kao što su ‘Iz kuta kruga’, ‘Reci mi da li te boli’ ili Tunine ‘Istina’ i ‘Odavno’ (koje mi, ako nije nepristojno izjaviti, ovako zvuče bolje od originalnih autorovih verzija) zvučale još prodornije. Repertoarno, najviše sam uživao napokon uživo slušajući angažirane himne s još uvijek aktualnog albuma, na kojem su dosegli nivo zaraznih melodija i vatrometne svirke kakvom malo melodioznih kolega uopće može i prismrdjeti, pri čemu je Dodo po meni svakako najjači vokal scene.

Njegova sposobnost da kompliciran i višesložan vokabular nalik na onaj kojim je Nomad na svojoj davnašnjoj piramidi heroja sprdao Hogara – Dodo jednostavno oduševljava izrazima poput ktitori, recidiv, anakronija, homeostaze, postmortemno… – bez ikakvog čujnog naguravanja ubaci u melodije koje ne pristaju ni na što manje od pjevanja uz širenje ruku čak i kod kuće, bendu omogućava izravan kanal komunikacije i ondje gdje sprinterska svirka ponegdje izmakne kontroli. Nije riječ o kopernikanskim obratima, ali uživo se i ranije zajebantske poskočice ‘Debeo’, ‘Pupak’ ili’ Lojalan’, i uvjetno rečeno kompozicijski zahtjevnije pjesme kao što su još uvijek friške ‘Filistarski pločnici’ i fantastična ‘Prekrasan svijet’, ili sad već klasici ‘Degeneral’ i campfire singalong ‘Oda’, skladno nadopunjuju, izmjenjujući čistu zabavu od one koju bend i fanovi koriste kao utjehu od frustriranosti. Uz svoje pjesme, među kojima se našla i iz publike izmoljena ‘Pijuni’, Pasi su (barem meni) iznenađujuće odsvirali i ‘Kad sunce opet zađe’ KUD Idijota, a mijenjanje puknutih gitarskih žica bila je odrađeno uz neku pjesmu koju do sinoć nikad nisam čuo, a mogla bi se zvati ‘Trendualci’, sudeći po ključnoj riječi refrena. Možda je nova? Možda. Zapravo, koliko god odličan bio, sinoćnji koncert u tome smislu nije bio ni po čemu poseban, samo još jedna očekivano poštena i razarajuća svirka jednoga od najboljih hrvatskih bendova. Baš zato taj status uživaju s pravom. Set lista: Rezervna radna armija – Filistarski pločnici – Debeo – Iz kuta kruga – Kada umrem – K.G.B. – Zuabludi – Svoje ja – Trendualci (?) – Reci mi da li te boli – Degeneral – Najveći gubitnik ove hemisfere – Istina – Pijuni – Odavno – Kad sunce opet zađe – Jebo te bog – Eterle – Oda – Prekrasan svijet – Lojalan – Martinska – Pupak

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: