Na kojoj si strani generacijskih ratova?

by

Više mi se uopće nema smisla zamarati olinjalošću koju su mi na leđa natovarile sve brojnije godine, tako da se sinoć u malom pogonu Tvornice umalo pa nisam ni iznenadio činjenicom kako sam od svih nazočnih (za vrijeme prvog benda nekih šezdesetak prisutnih do finalnog se svelo na 37; izbrojio je pjevač s pozornice!) vjerojatno bio najstariji, izostavim li ovdje organizatorski tim još jednog Inkubatora kolega sa sajta Ravno do dna. Ono što me jest začudilo bio je očit generacijski raskorak između mene i mladaca koji su gore na pozornici izvodili svoju muziku, odnosno, konkretnije, smjer u kojem su se od mene udaljili otvarači programa, varaždinski Jam Ritual. Već je iz imena (dajte ga promijenite, to je dobronamjeran savjet) jasno kako nije riječ o bendu koji prži svoje electro-shizofrenije u stilu jednih Crystal Castles, pa da bi se onda moja konzervativnost prepala, ali eventualno pobratimstvo generacija u rokenrolu raspalo se pri mojem nerazumijevanju kako bend dječaka redom mlađih od dvadeset godina može svirati ovako neuzbudljivu, fosiliziranu verziju hard rocka? Nije tu bilo, recimo, seksa jednih The Black Crowes ili kaosa Gunsa, da avangardnije odjeljke žestoke muzike ala Nirvana ili čak i Pearl Jam i ne spominjem, a s obzirom na to da su tek u završnoj pjesmi svojega polusatnog seta otkrili jedne Zeppeline, moje želje da im netko napokon sprži bestofove Velveta, Ramonesa i The Clash nestale su brže negoli sjećanje da su nastup otvorili uvodom iz, majke mi, Eminemove ‘Lose Yourself’!

Zvučeći kao ekipa polaznika srednje muzičke škole koji su u razgovorima poslije nastave otkrili zajedničku strast za sviranjem malo nepristojnije muzike, Jam Ritual upravo u svojem sviračkom umijeću imaju najčvršći oslonac, ali i najveću prepreku da ih ozbiljno shvati itko tko je ikada poslušao barem jedan album koji se punka dotiče barem tangencijalno. Zato i moram pošteno priznati kako mi je jasno da ovaj i ovako zamišljen bend naprosto ne može biti bolji – balada koja zvuči kao da Gary Moore svira Azrinu ‘Kao ti i ja’ ili moderni uzori u vidu Lennyja Kravitza ili Kezije Jonesa nepogrešivo ilustriraju zašto se meni nisu imali ni najmanje šanse dopasti – samo što iskreno mislim da bi jednostavno bili zanimljiviji da su zamišljeni drukčije, jer se iz svih pjesama moglo čuti kako su itekako u stanju rekreirati strukture obrazaca koje su izabrali slijediti, kao i da ne bježe od podlaganja svojeg rokijanja nešto crnijim grooveom. Simpatičnu golobradu četvorku koja na kraju ispada tek neiritantna verzija Voodoo Lizards predvodi tip koji izgleda i zvuči kao dežurni rocker (namjerno sam napisao u kurzivu i sa c, kako bi stajalo u PR materijalima) iz nekog od music-talent-showova, gdje bi nas pjevajući Dire Straits i Bon Jovija podsjećao što je to pravi žestoki rock’n’roll, priznajući kako voli i ove nešto čudnije stvari tipa U2. Kako je to Vuco rekao nekidan, nije rock za svakoga, nije ga se sramota ostaviti.

Priznajem kako se već iz najavnog materijala dalo naslutiti kako nema potrebe da čovjek mojih stavova, ukusa i neukusa žuri stići na sam početak svirke Jam Ritual, što zapravo i nisam napravio, ali nešto se kasniji start programa pobrinuo dati mi šansu za rušenje još jedne od mojih predrasuda. Šanse je bilo, ali rezultata nije, za razliku od jedne druge predrasude koju sam srušio posredstvom sinoćnjeg Inkubatora. Ključne riječi informacija koje su o zabočkom kantautoru i pijanistu J.R.-u Augustu stizale do mene – Coldplayendorsed, klasična naobrazba, kvadrologija – bile su dovoljne da u ovom muzikom prenapučenom vremenu svaku pomisao o provjeri njegova rada odbacim bez daljnjeg razmatranja, sve dok želja za kakvom-takvom pripremom ususret svirci nije uzrokovala dijametralnu promjenu stava, od svjesnog ignoriranja do čiste fascinacije! Prije nego što išta dalje nadrobim, dajte odite na YouTube i poslušajte singlove ‘Man With The Magnificent Mind’ i ‘Distort Reality’, dosad objavljene dijelove projekta ‘Change Of Seasons’. Sad kad ste se vratili ovom tekstu možda ćete imati različite asocijacije od mojeg podsjećanja na Paula McCartneyja ili Father Johna Mistyja, do čijih sam se pikarskih C&W putešestvija možda dokotrljao preko fizičkog bacanja na Leona Russella, ali prilično sam siguran da se možemo složiti kako su ovaj Nikola Vranić i njegov klasicistički olde-timey pop za naše prilike vrlo rijetke zvjerke. Uživo, J.R. August (zasad, nadam se) ne nastupa s golemim bendom koji bi njegove ragtime simfonije svirao onako kako su snimljene, nego svoje pjesme (dvije navedene, te ‘My Friend JohnJohn’ i ‘Change Of Seasons’, ako sam dobro uhvatio naslove) izvodi samo uz klavijature i prateću pjevačicu, pa me njegovo prebiranje po tipkama ponegdje podsjetilo na Johna Calea, ali i smanjilo nabrijanu raskoš materijala. Jedva čekam da okupi bend.

Posljednji bend večeri bili su sve draži mi Felon, koje navodim u množini kao upražnjenje svjesne odluke da ću se ipak truditi razlikovati bend Felon (dakle, Denis Katanec i trojka iz Vlaste Popić) od eventualnih samostalnih nastupa šefa Denisa, koji je pod svojim imenom za Božić objavio zanimljiv projekt ‘Sveska bijednih’ i potaknuo ovo suštinski nebitno razlikovanje. Standardan omjer reske zajapurenosti i krhke nesigurnosti Felon su lakoćom postigli i na sinoćnjem nastupu, čini se još jednom koji na najbolji mogući način koriste kao dodatno uigravanje prije snimanja nasljednika ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’, a s kojeg su ponovno izveli samo favorite ‘Promjena’ i ‘Odluka br. 1’. Ostatak otprilike 45-minutnog repertoara popunili su novim pjesmama, koje nakon nekoliko prijašnjih živih slušanja već mogu povremeno pratiti pjevušenjem – ponajviše ‘Zagreb’ – što je reakcija kakvu bendov studentski folk-rock kao pristigao iz zlatnog razdoblja etikete Saddle Creek izaziva prilično često. Ne pretjerano stariji od članstva Jam Ritual, Felon me svojim pjesmama i šarmantno razbarušenim zvukom tješe kako još uvijek postoje područja na kojima mogu naći zajednički jezik s nadolazećim generacijama. Nije stvar toliko u zvuku kao žanru, koliko u zvuku kao ekspresiji emocija i stanja važnijih od sviračke vještine, a ako katkad i mogu biti predrasudama opterećen debil koji je davno ispao iz igre, bahato tvrdim kako tu važnu razliku još uvijek mogu nepogrešivo osjetiti.

2 Odgovora to “Na kojoj si strani generacijskih ratova?”

  1. Lana Says:

    Zapravo, neke od stvari koje Felon izvode a nisu se našle ni na EP-ju ni na LP-ju, kao što su Zagreb, Mrzim te, Težak vlak (On je on), stare su preko godinu dana, pa više i nisu tako nove, ali ni ja ne znam kako bolje da ih denominiram…:-/

  2. Casper Says:

    A e, problem🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: