Tri (sitna) nedostatka

by

Svakome od troje izvođača koji su sinoć u KSETu održali zajedničku redaljku – ljupkoj kantautorici Ireni Žilić, te dvama kantautorima, mladiću koji se skriva pod opširnim imenom Elephant And The Moon te već dobro poznatom Luki Belaniju – nedostajalo je ponešto da bi njihovi nastupi doista ostavili dojam odličnih svirki kojima se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Srećom, u sva je tri slučaja bila riječ o elementima koji nemaju veze sa samom kvalitetom, uvjerljivošću i proživljenošću onoga najvažnijeg, pjesama, odnosno elementima koji se lakše ili teže, prije ili poslije, ali nedvojbeno mogu nadoknaditi, ovisno o promjeni nekih budućih okolnosti ili planova. Elephant And The Moon je samo jedan dečko, zaboravio sam mu ime, ali ga dobro poznajem iz viđenja s niza ovih naših indie-rock plesaonica/slušaonica, koji je sinoć nastupao prateći se isključivo električnom gitarom, barem kroz ovih nekoliko pjesama na koje sam stigao, jer je cijeli program počeo relativno rano. Njegova muzika osim toga navedenog okvira nema posebnih sličnosti s Billyjem Braggom ili Jeffom Buckleyjem iz kafića Sin-é, i bilo je čujno da pjesmama nepresušne romantike dajnerskih separea, iskupljenja preko pjesama pristiglih s lijeve strane radija te djevojaka koje si, nadamo se, nikako ne mogu oprostiti izbor srednjoškolskog quarterbacka treba bend kako bi eksplodirale u potpunosti. Vjerujem da Slonić doista može vrlo lijepo funkcionirati kao solo kantautor, samo što bih prema svemu što sam sinoć čuo vrlo sebično poželio da što prije pronađe ostatak tima za rokersku tutnjavu. Jutros sam malo opustošio njegov Bandcamp, pa ću do sljedećega zakazanog sastanka, onoga na ovomjesečnom Žuru u Griču, imati konkretniju sliku, ali već sam sad pridobiven kao navijač.

Isti je taj Bandcamp zaslužan za dosad najbolje domaće ovogodišnje izdanje, a stavljam ruku u vatru kako će ga u dogledno vrijeme nadmašiti eventualno tek ‘Shine! Shine! Shine!’ My Buddy Moose, ako ikada bude objavljen. EP ‘Days Of Innocence’ Irene Žilić opsjeda me već danima, čistoćom emocija koje sačinjavaju njegove četiri pjesme te ništa manje kristalnim glasom kojim su ispjevane. Kako zbog nekih drugih obaveza i hobija nisam prije uspio provjeriti preporuke pouzdanih prijatelja da se napokon i u nas pojavila kantautorica kakve volimo slušati s anglofonog područja, Irenu sam tek sinoć prvi put slušao uživo i ostao zapanjen kako sve snimljeno uživo izvodi još i bolje, makar za ono neopipljivo podizanje uloga neposrednosti i blizine. Njezin indie-folk poletne melankolije gotovo potpuno izbjegava ljute začine američkog Juga, i više je britanskog tipa, nalik na one Damiena Ricea ili Laure Marling, ali bez vrludanja u jazzy strukture ili dućane electronickih tepiha. Da ne ispadnem nepošten, zaobići ću spominjanje konkretnih imena, ali Irena Žilić doista svira i pjeva sve ono što brojni znanci i novinari tvrde za neka druga imena sa scene, a ja se nadam kako više uopće nije upitno tko je najbolja hrvatska kantautorica, možda čak i bez toga nepotrebnoga spolnog ograničavanja. Dvije je pjesme Irena izvela sama, a na dvije joj se pridružila simpatična bubnjarka i, hm, to je bilo to, što me zapravo neugodno iznenadilo jer je uz ostale tri pjesme s EP-ja i ‘Have We Realized’ ako ništa drugo mogla odsvirati još i divnu ‘Autumn Delight’. Pohvalno je ne pretjerivati s minutažom svojeg nastupa, ali ovo je bilo izrazito prekratko, umalo pa podmuklo nuđenje pa momentalno povlačenje ponude upravo kada je prihvatimo.

Sumnjam da je takav ishod situacije bio rezultat nekakvoga unaprijed zacrtanog plana, pa mislim da direktne veze između Ireninog manjka programskih minuta i suprotnog mu viška Lukinih zapravo nema, ali eventualno produljenje njezinoga repertoara nužno bi njegovome nastupu osiguralo ono što mu je nedostajalo – mjeru. Stotinjak odsviranih minuta naprosto je bilo previše, što ne procjenjujem vlastitim doživljajem Luke kao autora koji češće kompetentno/nadahnuto ispunjava postojeće obrasce a nešto rjeđe zablista punim sjajem, koliko primjećivanjem da i zavidno brojna svita njegovih poklonika (klub je bio fino popunjen) nije na sve pjesme reagirala podjednakom oduševljenošću. Atmosfera je, tako, gotovo cijelo vrijeme skakutala gore-dolje, da bi najbolji dio nastupa, završnih pola sata ili dio nakon Lukinog samostalnog akustičnog intermeca, barem s moje strane bio dočekan s nešto umora i dekoncentracije. Možda je stvar u uigravanju još uvijek friškog benda, jer je u odnosu na 2011. godinu, kada sam ga gledao nekoliko puta, Luka prateći sastav promijenio gotovo u cijelosti; za gitarista nisam siguran, ali ritam sekcija preuzeta od Pipsa (dakle, i dragi dobri prika Tin na lupanju) svakako je nova. ‘Drifter’ i ‘Guarded By Angels’ dale su naslutiti kako je baš ovo zvuk koji je vođa tražio i prije, podsjećajući kako je i Lenny Kravitz jednom davno bio naš čovjek, koliko god se toga danas teško prisjetiti. Nagradu za mirno podnošenje overstayinga-his-welcomea dobili smo na bisu, čvrstom rokerskom obradom ‘Blood Bank’ Bon Ivera, koju, sudeći po mlakoj reakciji okupljenih, nije prepoznalo previše ljudi, što bend nije spriječilo u privođenju vrlo dobroga koncerta (koji je lako mogao ispasti odličan) kraju na najbolji mogući način.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: