Lijepo spavaj!

by

Ovosezonska proširena orijentacija Žura, najboljega redovitog indie-partyja u gradu, koja uz standardnu DJ-selekciju lijepe muzike za srčano deranje po novome zahvaća i žive nastupe uglavnom zagrebačkih manje poznatih bendova, sinoć je u Prostoru do ispunila ono što sam osobno zamislio kao njezin glavni cilj. Naravno, kao gost, nemam ja što tu zamišljati ili planirati, nego je zapravo riječ o nadi upoznavanja nekih bendova za koje drugim kanalima jednostavno prije svirki na Žuru nisam čuo. Iako (barem dijelom) sastavljen od starijih faca, bend Sleepyheads novijeg je datuma, a to što se ja nikako ne mogu prisjetiti jesam li ih imao prilike uhvatiti i nekad prije svjedoči o mojem polaganom ispadanju iz igre, jer mi je organizacijski komitet u sastavu Škare i Ivana priopćio da su uskoro iscurile godine odsvirali nekoliko svirki po Zagrebu. Vođu benda Vedrana – ne prejudiciram hijerarhiju, ali nekako je logično tako titulirati čovjeka koji pjeva, svira gitaru i izgleda piše sve pjesme – poznajem iz malo boljeg viđenja, a kao muzičara ga se sjećam isključivo iz nekadašnje skupine Spori Loris, gdje je, ako dobro pamtim podatke koji možda ni onda nisu bili potpuno točni, prvenstveno bio svirač, a manje autor. To bi nekako i imalo smisla jer ni najmanjih tragova kabaretskog purger-popa Sporog Lorisa u zvuku Sleepyheadsa nema, što nije dobro samo zato jer Lorisi nikada nisu bili uboli pravi omjer nego i zato jer je ovo zaista zanimljiv i vrlo čvrsto definiran indie-rock bend koji ne pati gotovo ni od jedne očekivane boljke bendova sličnog profila i statusa.

Sleepyheads su se tijekom svoje svirke neprestano kretali između teritorija klasičnoga rokerskog power trija (jesam li zabrijao, ili je bubnjar doista onaj koji je prije pet-šest godina svirao u Momcima iz grada?) i novijih viđenja jednako tako klasicističkog power-popa, svirajući pjesme finih melodija koje se već kod drugog ukazanja moglo lako pjevušiti i koje sam cijelo vrijeme doživljavao kao doista skladane, ne toliko nabodene rudimentarnim izmjenama akorda. Poseban začin cijelom materijalu bilo je Vedranovo neobuzdano, a svejedno vrlo pitko soliranje – zbog čega me je cjelokupan paket često podsjećao i na majstore Built To Spill – a koje nisu zaustavile ni čak dvije puknute žice. Prvo slušanje često se pokaže nepouzdano, ali među desetak bendovih vlastitih pjesama najviše su mi se dopale ‘Sweet Song’ i, upućeni kažu hitić, ‘Sunday’, iako sam se najviše oduševio izvedbama dviju pjesama koje volim otprije, ‘No Children’ The Mountain Goats i ‘Homesick’ Kings Of Convenience. Lijepo je kad se netko i u nas laća takvih zvukova i tih stvari, a još i ljepše kada navedene pjesme obradi jednako vjerno, da možemo pjevati, koliko i originalnim viđenjem, uvjerljivim prevođenjem akustičnih nervoze Johna Darniellea i sjete KOC u svoju električnu, tečnu kompaktnost. Kad me je već dobri Škare darivao bendovom set listom, onda ću je dolje i navesti, neka ostane dokumentirano, te dodati dvije napomene. Prva je da na nju nije upisana posljednja odsvirana pjesma, obrada Devendre Banharta, koju nisam prepoznao jer s dotičnim baš i nisam na ti, a druga je da je vrhunac večeri ipak bilo Ivanino puštanje ‘Savannah Almost Killed Me’ najdivnijih American Aquarium. Eto. Set lista: The Swirling Thoughts Of… – Sorry – Sweet Song – Lost Myself – Them – Nightbirds – Country Soul (hm, kako mi se pjesma s ovim naslovom nije oštrije zarila u mozak?) – Where Our Hearts – Miss Being In Love – Final Hours – No Children – Homesick – Sunday – Partying

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: