Majka Rusija

by

Prva tri izdanja Inkubatora, koncertnog mjesečnika kojim su se kolege sa sajta Ravno do dna u suradnji s Tvornicom i konkretnije uključile u hvalevrijedno podupiranje domaće nezavisne/demo scene, propustio sam jer je čini mi se ama baš svako od njih bilo održano na dan kada su u Zagrebu svirali i neki zanimljiviji muzičari, odnosno barem stranci koje ipak imam rjeđe prilike slušati uživo. Prigovor o naprosto promašenim izborima datuma održavanja pao je u vodu kada sam se prisjetio kako je ove godine u zagrebačkome koncertnome rasporedu ubosti slobodan dan bilo teže negoli na Dragaševoj godišnjoj ljestvici pronaći album aktualnog rock benda (kao uostalom i album aktualnog americana benda, pa vas zato molim da Salu više ne napadate optužbama da je roker i kauboj, jer tako vrijeđate nas prave rokere i kauboje, koji slušamo svoju muziku), a podudaranja je bilo i sinoć ali je ono srećom otpalo na bendove koji me ili previše nisu zanimali (zbivanje u Močvari) ili ću ih bez sumnje vrlo skoro uhvatiti ponovno (Man Zero). Međutim, ponajveći mamac mojeg dolaska ipak je bio jedan konkretan bend, hrvatski pank-kozaci Cherkezi United, koje sam posljednji put gledao prije godinu dana, gotovo pa u dan, što je svakako premalo za vrstu napičene koncertne zabave koju uvijek isporučuju bez štekanja.

Dolazak na večer predstavljanja bendova koji još uvijek uživaju manjak prostora i vidljivosti motiviran gledanjem iskusnih i dokazanih rokerskih mačora ponešto jest nepošten, ali ovakve se redaljke dijelom i organiziraju zbog mogućnosti dijeljenja publike, koje se po mojoj procjeni sveukupno skupilo možda čak i osamdesetak, s tim da ni jedne od izvođača nije gledalo više od pedeset. Otvaračima Lonely Passengers čuo sam tek posljednju pjesmu, koja je zvučala bolje od onoga što je dao naslutiti najavni opis, ali ne toliko da bih se živcirao zbog propusta, dok me simpatična post-grunge/pop-rock kantautorica Erna Imamović uspjela zainteresirati tek rijetkim pjesmama na engleskom jeziku, usprkos zaista moćnom glasu i izvrsnom sviranju dvanaestožičane akustične gitare. U pjesmama na hrvatskom se mnogo više primjećivalo kako joj se korak dosezanja (post-)tinejdžerske emotivne univerzalnosti često zapliće o korake klišeiziranog preuzimanja postojećih obrazaca, iako ni jednog trena nisam posumnjao u to kako je sve svoje pjesme doista proživjela. Svakako ću joj dati još koju šansu, jer imam dojam da se u žamoru pozdravljanja s jednim bendom i iščekivanja drugog jednostavno nije ni mogla ozbiljnije nametnuti.

Cherkezi United su prije nekih tjedan dana u svijet na besplatan download pustili svoj novi album ‘Petoljetka’, koji su onda sinoć odsvirali gotovo u cijelosti prateći snimljeni raspored, u raniji materijal zahvaćajući tek tamo gdje je poslužio kao prerađena odskočna daska za nove pjesme. Povremeni friški ukrasi trubača ili ženskih bekvokala na koncertu su, očekivano, bili izostavljeni, što je pokazalo kako bend nije napravio nikakav znatan pomak ustranu, koliko su ga godine zajedničke svirke i dodatnog destiliranja omamljujuće sviračke žestice zapravo učinile još boljim i zabavnijim. Najveća promjena u odnosu na startne pozicije potpuno je prebacivanje na pjevanje na hrvatskom jeziku, što je želja koju sam nekoliko puta i javno izrekao, mada se prepoznatljive slavenske melodije još uvijek odražavaju i na Rajkovo naglašavanje pojedinih riječi koje odudara od norme. Popaljivu atmosferu rusvaja uz bend koji je kao mali upao u kazan u kojem se pekla rakija, osnovno pogonsko gorivo benda i vrlo čest lirski motiv u tekstovima, to je još i osnažilo, pa sam nužan predah pronalazio upravo na onim mjestima usporavanja i promjena strukture unutar pjesama koja mi jedina kod kućnog slušanja albuma ne sjedaju najbolje.

Muzika Cherkeza, međutim, i jest ponajprije namijenjena koncertima; ili zimskom dimljenju Spunka ili ljetnoj prozračnosti pankerskih festivala, pa onda ne čudi da se trikovi živih nastupa održe i u studiju. Koketiranje s elementima koji u rukama i instrumentima nekih drugih koketiraju i s cajkaškim viđenjem folka kod Cherkeza je u pravilu čvrsto kontrolirano rokerskim korijenima – koji mi smetaju samo kod metaliziranja u uvodu ‘Rakije’, ali ja sam ionako indie mekušac – zbog čega mi je stupanj krivnje kod osjećanja guilty-pleasurea dok ih slušam ipak gotovo zanemariv, tako da se ne moram trsiti oko detaljnog nijansiranja razloga svoje naklonosti kao što je to slučaj kod, recimo, Vuce. Je li mojoj suprotna reakcija razlog što na svirkama ovog benda nikad ne viđam Attackove punxe, a koji svejedno briju na, recimo, srodne ali zbog pretjerane ciganice iritantne Gogol Bordello, ne bih mogao sa sigurnošću tvrditi, ali antifa klasikić u nastajanju ‘Maria G. Nikiforova’, uz ‘Smugljanku’ najbolja mi pjesma s ploče, mogao bi ispraviti i tu Drinu. Kao bliža nam, autohtono slavenska varijanta raznoraznih gypsy/pirate/celtic punk kombinacija, Cherkezi United su svakako uvjerljivi, moćni i razigrani, a koliko god prečesto maštao o budućnosti u Americi, tradiciju svojega ruskog prezimena ne samo da ne mogu nego slušajući ovaj bend i ne želim zaboraviti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: