Trebalo je dugo, ali misija je obavljena

by

Prije nego što vlastitim izvještajem pokušam sebi i svima koje eventualno zanima objasniti zašto sam se na svakome od koncerata koje posjetim osjećao na jedan ili drugi način, aktivno se trudim ne čitati ono što o nekoj svirci napišu prijatelji i kolege, kao ni oni koji mogu nakucati milijune kartica ali nam nikada kolege neće biti zapravo. Jednostavno, svoj doživljaj ne želim mutirati u smjeru argumentiranih stavova koji se od mojega razlikuju, ali ne želim ni primijetiti da je netko prije mene napisao nešto prilično slično mojim zamislima, da svoje ideje onda ne moram izbacivati iz teksta u nastajanju. Ovaj put, vezano za općekulturni koncert koji su Mission Of Burma prekjučer odsvirali u KSETu, u koji je došlo čak i više od 200 ljudi, u takvome naumu nisam uspio, jer sam ipak pročitao što je na Kultivatoru napisao Bojan Krištofić, koji je, eto vraga, dobar dio svojeg teksta potrošio upravo na jedan od glavnih motiva iz mojeg planiranja, legendarnu svetu knjigu ‘Our Band Could Be Your Life’ Michaela Azerrada. Međutim, osim što me time naljutio brišući mi dobar broj već napisanih rečenica, Bojan me time i dodatno razveselio, još jednom potvrdom o realnom postojanju zajedničkih generacijskih (i gore i dole može i po 6-7 godina) kamena temeljaca. Azerradova je knjiga jedan od njih čak i više od same muzike određenog broja bendova o kojima u njoj piše.

Mission Of Burma su za mene upravo jedan od takvih bendova, koji sam od malih nogu muzičkog fanatika cijenio izdaleka, od stalnog spominjanja u tekstovima o najboljem bendu svih vremena, koji je čak i obradio te poboljšao njihovu ‘Academy Fight Song’, do krasnog poglavlja u navedenoj knjizi. U mojem je formativnom razdoblju, međutim, do samih bendovih snimaka bilo nešto teže doći, valjda i zbog kratkotrajne prve epizode bendova života u kojoj su ostavili tek šačicu snimljenih izdanja, pa sam jednom kada sam ih se napokon bio dočepao, tad već debelo usmjeren u nešto drukčije alter/indie rukavce, prema Mission Of Burma ostao blago indiferentan. Gore sam naveo da ih smatram dijelom opće kulture, što je svakako istina, ali možda ne i potpuno, jer bi s obzirom na posvećenost neprestanom ponavljanju proučavanja Azerrada možda bilo točnije označiti ih dijelom religije, i to one vjeroispovijesti koja je širinom muzičke palete i svojom poslovnom politikom presudno utjecala gotovo na sve ono najljepše što slušam i dan danas – a ta je vjeroispovijest američki underground rock osamdesetih godina. A znate kako je s religijom, ako si njen, moraš prihvatiti i ono što ti se ne sviđa – recimo, hrvatski katolici celibat – pa kako onda ja ne bih i ono protiv čega nemam apsolutno ništa, iako možda i nemamo pretjerano toga zajedničkog?

Pristupom koji je u njihovom repertoaru osvijetlio izravnije rokerske potpornje njihova zvuka, Mission Of Burma su me u ponedjeljak u nekoliko navrata dobrano angažirali u slušanje pažljivije od onoga kojim sam redovito provjeravao sve njihove albume nakon ujedinjenja otprije sad skoro već i deset godina. Naravno, nije nedostajalo rastrganih gitarskih pasaža Rogera Millera, trenutaka u kojem se melodična buka basa Clinta Conleyja pretvori u tvrdi zid, ni onih opjevanih pred-refrenskih raspada sistema iz kojih izroni call-to-arms poklič na ramenima bubnjanja Petera Prescotta, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio da je cilj benda antagonizam, pa čak ni poziv na propitivanje, koliko zajednička diskusija o rocku koji ne mora nužno biti sveden na zabavu i razbibrigu, a i inače nepotreban udio tape-operatora Boba Westona bio je smanjen toliko da ga, zapravo, nije bilo lako ni primijetiti. Osim ako ona rijetka krčanja iz pojačala nisu bila neplanirana? Kao uigrana trojka, Mission Of Burma su nas podsjetili kako se i iz kojih pobuda to radilo nekad, ali i pokazali da još štošta za reći imaju i danas, svakako uvjerljiviji od mnogobrojnih aktualnih bendova koji se napajaju na njihovoj ostavštini spočetka osamdesetih, a koju četiri albuma nakon reuniona nisu ni najmanje okaljala, ako takav sud smije iznositi netko tko ni te prve zapise ne smatra ne znam kako sjajnima.

Slušajući koncert i promatrajući zbivanja u publici s KSETove galerije, ostao sam donekle začuđen primijetivši da je golem dio toga uvjetno nazvano novijeg materijala benda publiku maltene ostavio nedirnutom, ne računajući onih najvjernijih dvadesetak fanova kakvi se skupe na koncertu ma koje grupe. Regularan dio koncerta tako je obilovao dojmljivom, zgusnutom svirkom muzičara koji, doduše, i uživaju više u sviranju nego u pjesmama, te koji svoje kreativne sokove nisu ni imali prilike iscijediti do kraja, što onda rade u ovoj fazi. Ali tijekom izvođenja novih pjesama publika (uglavnom sve ćelaviji muškarci, primijetio sam iz pozicije koja je onemogućivala drugima da primijete moje vlastite rastuće uvale) se približila meni, više cijeneći bend nego guštajući u onome što svira. Srećom, strateški izvrsno smještena na sam kraj glavnih šezdesetak minuta nastupa, ‘Academy Fight Song’ je izazvala ne samo singalong nego i konkretnije gibanje, kao i zaslužila bendu poziv na bis. A kako na prvom bisu, na kojem su raspalili ‘That’s When I Reach For My Revolver’ i ‘This Is Not A Photograph’, nije bilo nimalo štednje, bend se onda vratio i na drugi, a čini mi se da se tek u tih dodatnih pola sata dogodila prava sinergija kultnog benda i publike u kojoj je bilo i dovoljno onih koji ih čekaju još od vremena kada su bili jedna od najsvježijih pojava američkog post-punka. Nisam siguran da se više od toga ni moglo ni trebalo tražiti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: