Mrak, san & gun

by

Prema informacijama koje mi se ne da provjeravati prije svega zato što u njihovu istinitost nemam razloga dvojiti, za ljubljanski je ovoturnejski koncert Marka Lanegana prodano oko 200 ulaznica, a za onaj u Beogradu 400, što bi značilo da je zagrebačkih 1300 ulaznica rasprodanog Pauka – u koji nisam zašao već više od tri godine, otkako su u njemu svirali Markove kolege iz Seattlea Mudhoney – poduplalo zajednički učinak dvaju susjednih metropola. Sumnjam kako su sva mjesta u dvorani ispunili isključivo vatreni fanovi ovoga sugestivnog autora i pjevača, a sigurniji sam kako je nevažno kakvim i kojim sredstvima zakotrljan hype, baš kao i kod ne tako davnih koncerata Zaz (na više mainstream nivou) ili Chinawoman (na onome više nezavisnom), na koncert privukao i mnogo periferno zainteresiranih. Većih problema s padanjem na plodno tlo u Zagrebu, kojem je Bela IV. još 1242. godine Mračnom bulom dodijelio status slobodnoga darkerskoga grada, zapravo uopće nije bilo, pa su uz koju stotinu velikih poklonika, a koji bi u prvotno planiranom prostoru NKC Parka zasigurno stvorili prikladniju atmosferu, te nas redovite posjetitelje čak i onih nezavisnih koncerata muzičara koji nam nisu visoko na osobnim ljestvicama prioriteta, u Pauk nahrupili i ljudi koji (Markovu) muziku (više) ne doživljavaju kao posebno važnu u svojim životima, ali nemaju ništa protiv na ovakvim event-koncertima provesti koji ugodan sat.

Osobno mi to uopće ne smeta, štoviše, prilično mi je drago kada se bilo koji koncert rasproda, osim onih za koje ne uspijem nabaviti ulaznice ili osigurati upad na vrijeme. Ne samo zato što je riječ o svirci u organizaciji Mate Škugora, koji je kroz proteklih petnaestak godina mojeg stanovanja u Zagrebu organizirao mnoštvo najljepših i najvažnijih događaja mojeg života, razveselila me činjenica što se i kod nas još uvijek može dogoditi da jedan rock koncert, neovisno o tome svira li moj novi omiljeni bend tipa Japandroids ili netko koga samo poštujem ali posebno ne i volim, postane ultimativni događaj tjedna, u čemu uvijek leži i potencijal daljnjih najava svirki muzičara koji mi osobno mnogo znače. Na sličan je način upravo Zagreb bio jedna od prvih stanica, da se kolege ljubitelji ne naljute, relativno srodnih ili barem benda koji s Laneganom dijeli dobar dio publike The National na njihovu putu do današnjeg statusa jednoga od najistaknutijih indie bendova na svijetu. Bilo me strah samo da će većina onih koji Laneganov repertoar poznaju slabije kako koncert bude odmicao svojim žamorom ili nestrpljenjem ili čime već utjecati na cjelokupni dojam koncerta koji svoj maksimum ipak traži postići određenom vrstom kolektivne hipnoze, ujedinjenosti u koncentraciji na izvođačev stoički ritual. Srećom, pokazalo se da razlozi za pribojavanje nisu bili opravdani, jer se gotovo ni jednom, barem ne u značajnom omjeru, nije dogodilo da gomila pojedinačnih očekivanja ili eventualna nemogućnost prilagođavanja nadglasaju muziku s pozornice.

Naravno, muzika Marka Lanegana ionako ne spada u onu za zajedničko zborno pjevanje ili neobuzdano skakanje, ona pripada privatnim istjerivanjima osobnih demona i još privatnijim maštanjima o tome kako bi bilo lijepo dijeliti te zavodljive koliko i opasne demone. Ne čudi stoga da je taj način participacije u koncertu, ne računajući na najvjernije navijače u prvim redovima, gotovo u potpunosti izostao, ali je zato ama baš svaka pjesma bila pozdravljana pljeskom koji bi samo zlonamjernik mogao degradirati u tek pristojno ispunjavanje koncertnog bontona. Meni se prije svega činilo da ljudi miruju da bi što koncentriranije slušali, što je pristup kakav je meni osobno čak i pjesme s ovogodišnjeg hibridnog ‘Blues Funeral’, koji inače nikako ne uspijevam provariti, činio smislenima i opravdanima, ne pretjerano inferiornima ostatku probrane set liste, u kojoj se već pri samom početku istakla ‘Sleep With Me’. Procjena kako bi znatno povećanje postotka fanova u broju prisutnih rezultiralo i još kojim bisem pala je u vodu kad su mi upućeniji dojavili da više-manje identičan raspored i broj pjesama Lanegan svira na svim postajama tekuće turneje. Tako da se, ruku na srce, ovakav profil nazočnih, u kojem sam čak i ja bio jedan od upućenijih, uopće nije negativno odrazio na sam koncert, čiju nepogrešivu rutinu nipošto nije uputno kuditi, ne samo iz perspektive koja bivšem ovisniku želi pružiti što više sigurnih, nepomičnih oslonaca.

Promoviranje aktualne ploče s jedne strane jest pokazalo kako se ispod glazure koja bi trebala dati naslutiti sadržajnu dubinu zapravo krije dosta jeftinih mračnjačkih trikova, ali s druge i da je jedan dio njezinih u biti dobrih pjesama nepotrebno nagrđen electro elementima. Tamo gdje bi sjajan gitarist Steven Janssens svojim cock-rock solažama podsjećao kako je osnovna razlika pop-metal L.A.-a i grunge Seattlea u osamdesetima bila ona stila odijevanja, ili gdje bi atmosferičnim U2-ovskim dionicama bend sa sobom poveo i na indie staze, muzika iz koje je izranjao Markov doista veličanstveno ruzinav glas bila ga je potpuno dostojna. Ostatak četveročlanoga pratećeg benda, koji je znatno uvjerljiviji bio renoviranjem guste smjese Markovih negdašnjih Screaming Trees negoli osuvremenjivanjem tradicionalnih glazbenih izvora modernijim elementima, činili su, ako sam sve dobro pohvatao, ljudi koji su, kažu nazočni, svojim zamornim defileom u svojstvu predgrupa porinuli cjelovečernji program. Mojem dolasku na vrijeme često se ispriječe drugi hobiji ili neodgodive obaveze, ali ovaj sam put svjesno odlučio eskivirati Lyenna i Dukea Garwooda, ne zato što sam u startu imao nešto protiv njih, nego zato što mi se nije pametnom činila opcija višesatnog uvoda u nastup koji mi se lako mogao, što se srećom nije dogodilo, uopće ne dopasti. Polovica nastupa psihodeličnih Creature With The Atom Brain je, izgleda, potrošila moju zalihu odbojnosti za subotnju večer, a polovica se benda za to dovoljno iskupila kasnijim sviranjem uz Marka.

Ovaj kontingent pjesama koje inače ne volim – recimo, ‘Ode To Sad Disco’, pa čak i ‘The Gravedigger’s Song’ – svakako je bio iskupljen meni neočekivanim popunama s rubnog repertoara, ali i dojmljivim Markovim scenskim nastupom. Vizualno podsjećajući na čovjekolikog brata blizanca Pana iz labirinta, a scenskim ukopavanjem upijajući svu moju raspoloživu pažnju u svoju središnju točku, Mark mi je dobrim dijelom rasvijetlio (znam, znam, neprikladna riječ) misteriju svojeg statusa, jer je isposnički imidž bivšeg narkomana koji naokolo dijeli teškom mukom stečene savjete, ali i ponešto dodatnog bad-boy kredita (od svih njegovih suradnika jedino je Greg Dulli veća faca), uvijek dobro prolazio i u tržišnom smislu. Dobra je stvar što Mark doista ostavlja dojam nekoga kome takvo što nije ni na kraj pameti, ali i nekoga tko to nije ni najmanje lud izbjegavati. Ono što dolazi, dolazi pod njegovim uvjetima, koji čak i onda kada uključuju pjesmu iz kataloga bivšega mu, opjevanog benda prisvajaju relativno opskurnu ‘Black Rose Way’ s prošlogodišnje kompilacije neobjavljenih snimaka Screaming Trees. Bio je to drugi od meni osobno dvostrukog vrhunca koncerta, izveden tik nakon predivne i, sram me reći, skoro iz mojeg uma isparene ‘Creeping Coastline Of Lights’, legendarnih The Leaving Trains. Bend je to koji sam upoznao preko kultne kompilacije ‘Duck And Cover’ izdavačke kuće SST, do koje sam došao preko Hüsker Dü, a preko nje se zaljubio u njihov album ‘Well Down Blue Highway’. Tek sam doma skužio kako je spomenutu pjesmu Mark, zajedno s još nekoliko klasika, obradio na svojem albumu ‘Ill Take Care Of You’, koji bih možda i poznavao da prema Laneganu dosad, a vrlo vjerojatno i odsad, nisam bio indiferentan.

Iako posebno kasniju fazu Screaming Trees iskreno volim, i iako se njegova samostalna karijera kreće muzičkim putovima kojima prolazim znatno češće nego brojnim drugima, Marka Lanegana naprosto nikada nisam zavolio do kraja. Međutim, njegove suradnje s brojnim glazbenicima koje cijenim (QOTSA, čiju je ‘Hangin’ Tree’ oderao na bisu koji je, bilo je nemoguće ne primijetiti, bio skoro pedeset posto glasniji od ionako dovoljno glasnoga regularnog dijela koncerta), volim (Isobel Campbell) ili obožavam bez ostatka (majstor Greg Dulli) uvijek su ga držale dovoljno blizu mojih interesa, ali i jamčile kako se u njegovu autorskom radu zasigurno nalazi mnogo više nego što to vidim logikom nepostojanja pravoga emocionalnog uloga sve površnijim praćenjem. S preksinoćnoga koncerta otišao sam višestruko zadovoljan, zbog nazočenja nesumnjivo vrlo dobrome koncertu koji mi se svojim osamdesetominutnim trajanjem nije ni stigao zamjeriti, zatim zbog potvrde maloprije iznesene pretpostavke kako bi mi ponovni istraživački angažman Markova rada pružio finu nagradu, ali i zbog još jednog dokaza kako je moj izbor, da ga tako malo nezgrapno nazovem, afirmativnog ignoriranja bio sasvim opravdan. Meni se, dakle, koncert u tome smislu svidio, a kako je na njemu doista bilo morat ćete pročitati ili čuti od onih neopterećenih pokušajem objektivnog sagledavanja svojih subjektivnih dojmova – njegovih fanova.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: