Remi u Scrabbleu

by

Ne treba previše vremena provesti proučavajući grupu Why? i osobnu povijest njezinoga spiritusa movensa, da bi se dobrim predosjećajem zaključilo kako Yoni Wolf jamačno razvaljuje u Scrabbleu, u bezbrojnim partijama uvijek vješto slažući, jednako vještim hrvatskim prijevodom, riječ na riječ. Čuje se to u vokabularu koji zasigurno broji znatno više unosa čak i od mentalnih softvera njegovih kolega i najvećih takmaca, a kojim svaku temu iz opširnog spektra kojim se bavi obradi na način koji vrlo često iznenadi i dugogodišnje poklonike, ali se i nazire u cjelokupnoj geek-chic atmosferi u kakvoj se odvija svaka komponenta nesvakidašnjeg djelovanja ovog emotivno-iritantnog pjesnika i njegova podjednako samosvojnog benda. Štoviše, mnogo se elemenata spomenute igre čuje i u konstrukciji tekstova samih Yonijevih pjesama, koji vrlo često odaju dojam da su pisani opširnom razradom prve finiširane verzije, kojom vertikalna nadogradnja različitih označitelja širi i horizontalnost značenja, principom napredovanja neželjene lokvice po kuhinjskom podu. Takav bi ga žar vječnog istraživača mogao učiniti i slušnim naporom, e da ga najčešće ne spaja sa sjajnim instinktom hvatanja trenutka u kojem najvažnije epizode nečije pripovijesti upravo postaju najvažnije, te sa mnoštvom zaraznih indie i hip-hop trikova koji bend vrlo čvrsto drže s ove strane pop granice.

Kada se ta zamršena konstrukcija iza pjesama ne vidi i ne čuje, Why? su (nekad jednina, nekad množina, a šta sad…) potpuno divni, kako za one koji u pop pjesmi žele naslutiti pa potom i pronaći stari ili novi djelić vlastitog života, tako i za one koji akademski svršavaju na dekonstruiranje muzičkih žanrova koji leže u temelju bendova rada. Međutim, kada kroz mršavije pjesme potpornji i vidice ipak provire, onda Why? padaju na ispitima pretencioznosti i lošeg ukusa, kada sve ono što mrzim u nezavisnom bjelačkom hip-hopu i gitarskoj alternativi koja se boji melodija, za razliku od inače, ne uspijevaju nadoknaditi svježinom novih kombinacija. Naravno, podjelu na dobar i loš dio kataloga grupe gotovo je nemoguće precizno napraviti, jer nije jednoznačno određena ni albumima, ni fazama, ni stilovima, ni pristupom, nego onim uvijek plutajuće definiranim i uporno izmičućim dojmom o uvjerljivosti. Baš je zato moj vlastiti odnos s grupom prvo napredovao od skeptičnog izbjegavanja još jedne face koju će oni koji ne vole hip-hop izdvajati kao spasitelja žanra do iskrenog i razoružanog oduševljenja pjesmama autora koji će uvijek biti iznad prizemnih sukoba iz prvog dijela rečenice, da bi se do danas uljuljkao u koncentrirano poštovanje benda koji nikad neću navesti niti kao dio šireg panteona najdražih, ali kojem ću svejedno kliknuti na svaki informativni link na koji naiđem, da diskografsko praćenje i ne spominjem.

Taj se skicirani razvoj, zapravo, razvijao usporedo sa zagrebačkim koncertima benda, a ono što mi je svaki od njih pružio, ili nije, sjajno ilustrira prijeđene etape. Onaj nesretni nastup bolestima i ozljedama sjebanog benda u &TD-ovoj polukružnoj dvorani nije imao ni najmanje šanse preobratiti sumnjičavo gunđalo, koje je, međutim, 2010. godine onaj trijumfalan pohod sa željom izravnavanja računa zapamtilo kao jedan od – kaže i službeni podatak na Gorili – deset najboljih koncerata sezone. Motiviran tim prekrasnim puzzle-pop kolažom, dane (tjedne, mjesece…) koji su uslijedili bio sam provodio opsesivno slušajući albume ‘Alopecia’ i ‘Eskimo Snow’, toliko da sam, još koju godinu poslije, na preksinoćni koncert u (fino, negdje dvotrećinski ispunjen) NKC Park prvi put otišao kao možda ne golemi fan, ali svakako dobronamjerni poklonik benda. Solidan koncert nije me baš oduševio, ali nije mi niti iznevjerio očekivanja, jer ih zapravo nisam ni imao – svoju sam ekstazu uz bend već bio proživio na prethodnom koncertu, a i teško je bilo umirati od nestrpljenja kada me ‘Mumps, Etc.’, album koji se na aktualnoj turneji promovira, (barem još uvijek) ničim nije uspio osvojiti. Sastavivši set listu gotovo isključivo od pjesama s ponešto inferiorne i pokatkad čak i zamorne nove ploče te od himničkih dnevničkih zapisa s klasika ‘Alopecia’, Why? su se, možda nenamjerno ali zato nepogrešivo, odlučili za amplitudinalnu (pa valjda u ovom tekstu i ja smijem izmišljati riječi!) putanju koncerta, koji je kada je bio lijep bio doista prekrasan – logično, Yonijev bum-bum izlazak na binu s ‘Good Friday’ i ‘These Few Presidents’, zatim ‘The Hollows’ ili u regularnom dijelu završna ‘By Torpoedo Or Crohn’s’ – ali koji je novi niz od ‘Jonathan’s Hope’ preko ‘Strawberries’ do ‘Waterlines’ ipak zakopao preduboko da bi kasnije eksplozije obasjavale išta dalje od samih poprišta.

Nije to pošlo za rukom najboljoj mi novoj pjesmi ‘Thirst’ i njezinom umalo pa new Jack/Jill swingu, koji je još jednom pokazao kako Yoni baš jako voli normalan hip-hop i R&B, ali ni, što ususret koncertu ne bih imao snage ni spremnosti povjerovati, najljepšoj ‘Fatalist Palmistry’, koju su svi prisutni odumrli na memoriju srčanih mišića, ali koja je nažalost bila okrnjena potpuno nepotrebnim i još nepotrebnije u zvučnom miksu podignutim dodatnim dionicama ritma. Da, njezina se nebeska melodija probijala kroz neodgovarajući aranžman, ali takva se pjesma ne bi smjela ni sa čim boriti, jer svoje borbe resetirajućeg rastrojavanja svakodnevnih frustracija zapravo vodi svaki put kada svira. Jednostavno, glupo je zeznuti takav hit, i to ne jednokratnošću slučajne indisponiranosti, nego neobjašnjivom željom za pretjerivanjem. Čini mi se da se broj članova benda, u odnosu na prethodni zagrebački koncert, povećao (uz Yonija bilo ih je još pet, među kojima i Sarah Winters, čiji otvarajući set nisam uhvatio, rekao bih nažalost da mi pouzdani informatori nisu dojavili kako nisam mnogo propustio), ali i da se ljepota muzike tu i tamo smanjila, možda zato što sam bend još uvijek nije pronašao način kako gomilanje elemenata skladno uklopiti u sve pjesme. Na bisu odsvirana ‘A Sky For Shoeing Horses Under’ suprotan je primjer znalački izvedenog apdejta, jer mi nije zasmetala niti kad mi se učinilo da bend u pozdravnom krešendu istodobno svira i ‘One Rose’. Kao odjavna špica koncertu čovjeka koji je svoj, nadam se kratkotrajan, autorski kiks doživio propustivši kroz detaljnu elaboraciju iz emocijskog luka ispaliti nepogrešivu povezujuću strijelu, takvo je rifrešanje pohranjenog poslužilo kao dobrodošao podsjetnik da svatko ima pravo na svoje pogreške, ne samo ja nego i Yoni, pogotovo onda kada nemam razloga posumnjati u dobre namjere iza njih.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: