Novokomponovana muzika

by

Chuck Ragan nipošto nije prvi bivši panks koji se u jednoj fazi svoje karijere po inspiraciju vratio na izvorišta folka, ali je svojim višegodišnjim neumornim menadžerskim radom oko organizacije projekta/turneje/brejnstorminga/tuluma The Revival Tour svoje čedo izgradio u jedan od najvidljivijih i najglasnijih simbola novovjekovnoga kantautorskog punka. Kultni status koji je zaradio kroz Hot Water Music te iznimno dobra prijateljska povezanost sa svojim scenskim suborcima te mladoturcima koji su uz njih i njihove pjesme odrastali omogućili su mu da pristup koji bi mogao zaprijetiti blijeđenjem svoje zanimljivosti – žestoki momci i cure stišavaju se akustičnim gitarama – svake godine iznova osvježava i nadograđuje, kako novim članskim iskaznicama, tako i pojedinačnim viđenjima ovoga rastućeg žanra bradatih pankerskih Ibrica Jusića (kako se to zgodno izrazio jedan prijatelj) koje nove face na turneju donose. Gledano retrospektivno, aktualno europsko izdanje The Revival Tour najmršavije je što se tiče zvučnih imena, ali Močvara je preksinoć možda baš zbog toga imala prilike doživjeti samu srž Chuckove startne ideje, zajedničko slavlje pjesama i druženja u kojem je važniji trenutačan osjećaj užitka od traga koji se ostavlja u povijesti, i to u daleko intimnijem okruženju (150-200 nazočnih) od, recimo, prošlogodišnjeg kotrljanja koje se nama najbliže bilo zaustavilo u Beču, kada je zagrebačka ekspedicija kašnjenjem propustila prvu polovicu koncerta.

Iako sam cjelovit nastup osobnog favorita s lanjskog lajnapa, Briana Fallona, naposljetku bio uhvatio, do nekidan mi nije prestalo biti žao promašivanje Chuckova samostalnog segmenta, jednim dijelom zbog nemogućnosti odavanja počasti čovjeku koji je navedenim organizacijskim poslom zadužio ljude mojih i mojima sličnih slušateljskih navika, ali većim zbog toga što je kao autor svojom nepresušnom pankerskom energetskom bujicom folk revitalizirao gomilom sjajnih pjesama sa svojih triju albuma. Mislim, ako vam se imalo sviđaju Springsteenove sesije materijala Petea Seegera, Raganovi albumi su žanrovski podudarni, ali i barem dvostruko bolji, plus sa novim pjesmama. Osim što je u utorak opisani kiks izvrsnim nastupom Chuck nadoknadio meni, meštar ceremonije je imao i zadatak nadoknađivanja određene doze energije ostatku ekipe, kojega ovaj put čine i nešto mirnije osobe, bez konkretnije prošlosti u žešćim žanrovskim vodama. Ljupka Australka Emily Barker svojim je komornim folkom tijekom svojeg seta (cijeli je show ponovno strukturiran klasično – svi zajedno izmjenjuju pjesme na početku i kraju, a između se redaju u setovima od 7-8 pojedinačnih pjesama) pomalo raspršila fokusiranost publike, potvrđujući kako se s autori(ca)ma sličnog stila nezahvalno upoznavati na živim nastupima. Srećom, strah od monotonije razbila je obradom besmrtne ‘My Morphine’ Gillian Welch, u kojoj je ulogu Davea Rawlingsa odlično odradio Cory Branan, a kod završne joj se redaljke u njezinom poluhitiću ‘Fields Of June’ kao zamjena Franka Turnera pridružio i sam Chuck. Inače, jedna od karakteristika Toura upravo jest stalno doskakanje ostalih pripadnika u pomoć onome čiji set nominalno teče, zbog čega ga jest bolje uhvatiti u kasnijim stadijima, kada se muzikanti međusobno još bolje upoznaju, dodatno opuste i ohrabre na neočekivane kombinacije.

Jay Malinowski, druga energetska crna rupa – ali ova bez čujne autorske kvalitete kakva je Emily držala iznad vode, odnosno Save koja je opasno prijetila potapanjem kluba i pretvaranjem Močvare u močvaru – bio je jedini koji je cijeli svoj nastup odradio sa svojevrsnim pratećim bendom, koji se na ulaznici navodi kao The Dead Coast, ali bih se zakleo da ih je Chuck predstavljao nekim drugim imenom. Tročlani faux-bluegrass kombo Jayove vlastite indie pjesmice baš i nije uspio podvesti pod zajednički nazivnik ostalih kolega, ali su zato prokušanim turnejinim pratećim muzičarima, legendama Joeu Ginsbergu i Jonu Gauntu, itekako pomogli u stvaranju raspojasane atmosfere hoedown-štaglja tijekom ekipnog početka i kraja. Malinowski ne djeluje kao loš tip, i svoj je dio pomaganja vršio smijući se i uživajući u dijeljenju pozornice, ali kao kantautor je znatno manje uvjerljiv negoli kao predvodnik Bedouin Soundclash, koji su ionako sumnjivi zbog svoje alkemije spajanja indie-popa i reggaea u kompaktnu cjelinu. Upravo je zločinac reggae kriv za jedini baš grozan dio trosatnog tuluma, kada su se Jayu ostali dečki pridružili u izvođenju neke ljute spiritualne Jamajke (refren spominje nekog mastifa!), što je sve skupa izgledalo kao najniža točka tulumske zgaženosti, kada napušena bagra u dnevnom cola uz Marleyja (da je barem taj dobar čovjek rođen negdje sjevernije). Povjerovao bih kako Jayu ta pjesma nešto znači, pa bih mu onda sve i oprostio, da je nije pjevao čitajući tekst iz crvene tekice. Nije problem što je crvena, ali jest što je tekica. Jebiga, daj barem nauči tekst.

Srećom, jedan od tih dečki koji su mu za sporne pjesme priskočili u pomoćni zbor bio je Rocky Votolato, koji je odmah potom ostao na pozornici i kroz svojih otprilike 25 minuta izveo vjerojatno i najljepši kantautorski set ove zagrebačke godine. Već kod ‘White Daisy Passing’, odsvirane kao foršpan tijekom uvodnog predstavljanja, primijetio sam nešto što me vrlo ugodno iznenadilo, a to je da će upravo Rocky tijekom večeri imati najviše navijača, naravno uz Chucka. Upravo se uz njegove pjesme pjevalo najviše, što me ni najmanje ne čudi iz perspektive poklonika koji dobar dio (ali nažalost ipak ne sve, tip ima obilatu diskografiju) njegovih pjesama čuva za posebne prilike utješne meditacije, samo sam mislio da je ipak veća tajna. No opet, bahato je pomisliti da sam jedini koji u pjesmama kao što su ‘Portland Is Leaving’ ili ‘Suicide Medicine’ vidi one komadiće sebe kojima se ponosi, ali i one za koje mi je drago da se nikad nisu ostvarili, pri čemu je meni osobno Rockyjev aktualni album ‘Television Of Saints’ lako moguće njegov najbolji, a da i kod te teze imam istomišljenika pokazala je iznimno topla reakcija na ‘Little Spring’ i umalo pa singalong na ‘Fool’s Gold’. Glazbenu stranu svoje HC/punk prošlosti Rocky je već odavno ostavio za sobom, da bi do spomenutog albuma svoju kantautorsku viziju približio popu jednih Elliotta Smitha ili Josha Rousea, postajući umalo pa Paul Simon ove skupine. S koncerta sam, tako, otišao s promijenjenim poretkom osobnih favorita, jer je Votolato na ljestvici pretekao čak i onoga koji je u Močvaru samouvjereno ušao kao neprikosnoveni broj jedan, Coryja Branana.

Od trenutka kada sam u divnoj ‘Tears Don’t Matter Much’ od strane pouzdanog Bena Nicholsa čuo kako zna s riječima toliko da te to sruši na koljena, kako svira najdivljije koncerte i kako pjeva toliko slatko da mu se naprosto moraš pridružiti, Coryja sam zavolio kao jednog od najzabavnijih kantautora koje poznajem, što mu je uvijek pružalo dodatne kredite u okruženju u kojem, čini se, svi beskrajno zapomažu. Nisam netko kome takvo što smeta, nedajbože, ali povremeno je osvježenje i meni dobrodošlo, pogotovo ispresijecano i ubojitim srcolomljem iz drugoga velikoga kataloga Coryjevih pjesama. Sudeći prema dostupnim informacijama, Cory je doista živio život koji bi mu davao pravo jadikovati i biti sjeban poput Ryana Adamsa, stilski sličnog i ipak konzistentnijeg autora. Međutim, izgleda da baš zato Cory i ne pomišlja svoju muziku pretvoriti isključivo u festival ridanja i jecanja, nalazeći u njoj izlaz i, slijedom toga, razlog za slavlje. Slušati toga i takvoga čovjeka uživo njegovim je fanovima, u koje se ponosno ubrajam, poseban gušt, samo što nisam siguran koliko je njegova uvjerena namjera da ama baš svaku izvedenu pjesmu, uključujući i dirljivu ‘The Corner’ s odličnoga ovogodišnjeg albuma ‘Mutt’, takoreći odglumi i de/rekonstruira do detalja (pjevanje različitim glasovima, facijalno podcrtavanje ključnih stihova, barokno razvaljivanje akustare) pogodna udica za one koji ga čuju prvi put. Takav bi pristup trebao biti rezerviran za stvari poput ‘The Prettiest Waitress In Memphis’, čiji je majstorski storytelling lakše pratiti upravo zato što je oko jasne naracije s gomilom efektnih one-linera u startu i organizirana. Kao otvarač pojedinačnih dijelova, mogao je računati na nepodijeljenu koncentraciju, ali mislim da bi, da je kojim slučajem nastupio iza Emily i Jaya, svojim pokatkad histrionskim nastupom potjerao dio publike. Opusti se, Cory, zaslužuješ to, kako se najbolje vidjelo u fenomenalnoj verziji manifestne ‘Survivor Blues’.

Sve i da svojih desetak pjesama i nije otpočeo nakon Coryjeva country-rocka, Emilyna folka, Jayeva indieja i Rockyjeva popa, Chuck Ragan ne bi imao problema svojim uraganskim neobuzdanim folkom prohujati cijelim klubom nekoliko puta, ali putem ne čineći nikakvu štetu, nego vihorom uvlačeći sve prisutne u komunalno muzičko jedinstvo. Iz njegova odavno napukla glasa još uvijek nije ispalo ništa od moći, ponosa, prkosa i predanosti kojima pjeva, pa je gotovo svaka od odsviranih pjesama čak i podizala razinu emotivne unesenosti u odnosu na studijske verzije, prvenstveno one s prošlogodišnjega ‘Covering Ground’, daleko najzastupljenijeg u set listi. Malo mi je žao što je moj osobni favorit ‘Gold Country’ pridodao samo ‘Let It Rain’, jer mi se čini kako je ‘Good Enough For Rock And Roll’ savršena za ulogu himne putujućih muzičara, samo što – eto o kakvoj je konkurenciji riječ! – ovdje tu ulogu vrše kako posebno za The Revival Tour pisane ‘Camaraderie Of The Commons’ i ‘Revival Road’, tako i ‘California Burritos’, koja se kroz godine spontano nametnula kao najbolji promotivni materijal pristupa, scene i turneje. Neumoran J.G. dvojac, svojevrsna moderna verzija The Tennessee Two, upravo je u Chuckovim pjesmama na bezbroj načina pokazao koliko bogatstva i siline leži i u odavno poznatim formama, a prava je šteta što se rasporedi svih uključenih ni uz najbolju volju ne mogu uskladiti tako da se dobije dovoljno vremena za konkretnije zajedničke probe, jer ne sumnjam kako bi svojim aranžerskim radom raširili i ostale setove. Međutim, uza sve što bi se time dobilo, negdje bismo se usput nužno morali odreći određene doze spontanosti i nesavršenosti trenutka; odnosno svega onoga što u slučaju The Revival Tour čak i nadmašuje snagu samih pjesama, držeći cijeli projekt itekako čvrstim utezima ukotvljen u nužnost ljudskosti i ljepotu druženja. Folk muzika, jel.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: