Sobno sviranje samom sebi

by

Čak i ako se s pravom ubrajate u upućenije i koncentriranije pratitelje zagrebačke nezavisne koncertne scene, mora vam se oprostiti izostanak svijesti kako se u metropoli proteklog tjedna odvijao jedan indie festival. Nazvan IndiGO, naivno vjerujući u tržišni potencijal rječice iz naslova, čini mi se kako je ipak bio osmišljen a posteriori, nakon što su organizatori uočili nekakvu labavu vezu između samostalno najavljenih svirki nominalno većih imena (Xiu Xiu i Tuxedomoon), potom im, pretpostavljam, pridodavši manja i pokušavši interes pojačati guranjem priče o stilski ujednačenom festivalu. Pogotke ili promašaje takve strategije ne moram ocjenjivati ja, ili barem to ne moram raditi sam, jer mi uvelike pomaže mizernost posjeta na sinoćnjemu finalnom koncertu festivala, belgijskih indie-folk dječaraca Oh Burgundy. Očito je da niti ponuda jeftinije festivalske ulaznice nije nikoga zaintrigirala za pozornije praćenje viševečernjeg programa, jer sam po zakašnjelom ulasku u mali pogon Tvornice izbrojio tek deset (10) nazočnih, od kojih se troje vrlo brzo pokazalo kao slučajno nazočni šankerovi prijatelji, koji su koncert napustili prije kraja. Ova se svirka tako pridružila društvu legendarnih ovogodišnjih gotovo nimalo posjećenih nastupa Cautionhorses i Gillespie; svakako brojem posjetitelja, ali donekle i uvjerljivošću odsvirane muzike.

Oh Burgundy su klasičan bedroom-folk dvojac – kojemu sinoć nisam čuo ni jedan jedini element eksperimentalnijeg elektronskog popa koji se provlačio kroz opisne najave – sastavljen od povučenih mladića od kojih me ovaj na klavijaturama blago nervirao svojim forsiranjem kulerskog autizma (znam da je formulacija nespretna, ne rugam se ljudima koji doista od toga pate, ali podizanje stopala na držač klavijatura i grljenje svojih koljena tijekom pjevanja doista jest neoprostivo), što je ipak sve nadoknađivao simpatični gitarist. Njihovi su glasovi toliko podudarni da se vrlo često činilo kako slušamo snimku čovjeka koji je svoje harmonije snimio unaprijed, što je njihovu repertoaru, u kojem najbolje pjesme mogu opisati kao pesimističnije Kings Of Convenience, naglašavalo kontinuitet i ujednačenost. U njemu se, osim činjenicom kako sam je poznavao i volio otprije, nije istaknula niti jedna ‘Baby’s Arms’ Kurta Vilea, koji također služi kao dobar orijentir, za zamućeniju i sitno psihodeličnu stranu benda. Oh Burgundy nipošto nisu prevara, dapače, čak sam uvjeren da bi u drukčijem rasporedu kalendarskih snaga (ali i prihvatljivijom cijenom ulaznice, jer je 50 kuna u pretprodaji za bend o kojem internet na engleskom jeziku ne govori apsolutno ništa jednostavno puno puno previše) sebi privukli i svojim pjesmama očarali znatno više zainteresiranih, ali sinoćnji je koncert bio jedan od onih kojima objašnjenje ne mogu pronaći niti uz naporan trud. Sreća da je muzika koju sam čuo bila dobra, a i da je rano završila.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: