Jeans generacija

by

Na svojoj aktualnoj (europskoj) turneji, a čiji sam svakako osobni i bendov vjerojatni vrhunac bez ostatka proživio u ponedjeljak u napunjenome bečkom Gasometeru, The Gaslight Anthem sviraju trčeći svoj zasluženi počasni krug. Još uvijek ima i većih i hvaljenijih bendova, ali čak i ako zanemarimo činjenicu da rock’n’roll trenutačno nudi zaista malo onih koji im uz bok mogu i smiju stati tek i na kraće vrijeme, The Gaslight Anthem sami, kao i svakim danom sve brojniji fanovi, vrlo dobro znaju kako su već pobijedili. Svoje prošlosti, svoje izglede, svoja ograničenja, svoje nade, svoje budućnosti, svoja prava. Da ste ovoj četvorici simpatičnih mladića prije nepunih šest godina spomenuli kako će u doglednom roku doći u priliku živjeti živote rock zvijezda koje ostaju obični ljudi, vjerujem da bi svaki od njih odmahnuo rukom i čeznutljivo se nasmijao, ne zbog manjka vjere u svoje mogućnosti, nego zbog nemogućnosti percipiranja takvog ishoda situacije u kojem jedan takav nezavisan bend klasičnog usmjerenja, a kakvi su tada bili u posvemašnjoj nestašici, osvaja svijet. Dobro, umalo. Možda ću sad zazvučati kao didunčina, ali koliko god je uvijek bilo dobrih bendova različitih stilova, prije pojave Geslajta baš i nije bilo (barem meni) dovoljno grupa ispravnih nezavisnih stavova i najslađih 3+3 (tri akorda, tri minute) rock nagnuća a da nisu bile osuđene na tavorenje u interesima najpredanijih. A onda su na vrata koja su otvorili iskusnjare The Hold Steady prvi banuli ovi već i tada ne više klinci iz New Jerseyja, svjesni da im je to bila zadnja šansa. Ne za neka svjetla velegradskih stadiona i vile razbacane po udaljenim tropskim otocima, nego za nekoliko godina guranja benda koji će proizvoditi i nešto više od postojanih novčanih gubitaka.

Pa kada se san te skupine običnih momaka iz kvarta, koje uopće nije teško zamisliti kako susjedu pomognu promijeniti karburator a gospođi preko puta popraviti kosilicu, san koji se sastojao od nekoliko gore-dolje putovanja po obali svojega saveznog stejta, a ako bude skroz dobro išlo možda skoče i do Phillyja, pretvorio u stvarnost već tko zna koje turneje po Europi, tijekom koje upravo sviraju pred nekoliko tisuća ljudi (ovo mi je bio prvi posjet Gasometeru pa ne mogu točnije procijeniti, vidio sam samo da su zatvorili postojeće tribine, a na ulazu više nije bilo moguće kupiti ulaznice) koji uglas i naglas pjevaju gotovo sve pjesme, onda nema smisla osjećati išta drugo nego ponos i svirati ikako drukčije nego slavljenički. Osmijesi bendovih članova flešali su na sve strane, a pjesme su gurane takvim stanjem svijesti zvučale barem jednako opušteno i široko koliko i oštro i očajnički, opskrbljujući veselog Briana Fallona (napokon popravljenih zuba koje je onda bio skršio na kamenu tinejdžerske romanse) rezervama tjeskobe, melankolije i čežnje koje je onomad u njih pohranio. The Gaslight Anthem su još uvijek soundtrack stvaranja želja za koje znamo da se ne mogu ostvariti, danas više oslonjen na pjesme negoli na bend koji ih svira bolje i sigurnije, pucajući od samopouzdanja dopuštajući sebi u ‘Here’s Looking At You, Kid’, pjesmu koja je svakoga od nazočnih u životu ubila barem jedanput, davši mu odmah potom usta na usta, ubaciti solažu iz ‘Right Here Waiting’ Richarda Marxa, ali i nažalost je prekinuti poslije refrena da bi među sobom prokomentirali na stejdž dobačenu kravatu. Samo, jebiga, da ste me početkom 2009. godine, kada sam ih u bečkom Flexu uživo gledao prvi put, doživjevši jedan od možda tri najbolja koncerta na kojima sam ikad bio, pitali bih li im sve to jednom oprostio, bio bih odgovorio potvrdno i ne očekujući razvoj našega ovakvog odnosa.

Prije te nepune četiri godine, Geslajti su bili gladni i žedni rokenrola i života koji svakoga sutrašnjeg jutra nudi nešto više od neizvjesnosti, upravo primljeni na tulum o kakvom su maštali zato jer su iz iskustava prijatelja sa scene i svojih uzora znali da postoji, ne sluteći sve ove razine poviše, koje su otad prešli. Svirka pred nekoliko stotina ljudi, među kojima i nekoliko desetaka fanova, među kojima i, ako se dobro sjećam, sveukupno šest Hrvata, bila je krajnost želje koju je bend smio željeti, a svaki se koncert svirao kao posljednji jer čak ni ‘The ’59 Sound’, album koji se tada počeo bahato gurati na poziciju najboljeg svih vremena, nije mogao garantirati da se taj bolji život naprasno neće prekinuti već na samom početku. Danas, The Gaslight Anthem vrlo dobro znaju da su si, s četirima odličnim do sjajnim albumima i jednim maestralnim EP-jem iza sebe, osigurali fine zaliha kredita i vremena, znaju da će tu biti barem onoliko koliko sami odluče, što je udobnost u kakvoj bend sastavljen od ljudi koji nikada nisu tražili išta drugo osim šanse da žive rock bend može jedino uživati. Osobno ću uvijek sjajnome koncertu od nekidan pretpostaviti ovaj povijesni od prije skoro četiri godine, jer je u susretu s ovakvim bendom nepošteno rezonirati ičim drugim osim vlastitim osjećajima, ali, za primjer, bi li mi doista bilo draže da sam R.E.M. vidio samo nakon drugog im albuma, a ne nakon petnaest plus godina karijere? Pa propustiti ‘What’s The Frequency, Kenneth?’, ‘Country Feedback’ ili ‘Nightswimming’? Pred ovim je bendom još mnogo godina ljepote, a logična tumbanja tijekom rastućeg odnosa koji se mijenja i dorađuje poput svakoga drugog mogu zasmetati samo onima koji ih nisu voljeli ni u startu. Neki ljudi ne vole muziku.

Osim te promjene u pristupu, određena se nadogradnja zbila i u samom zvuku benda, koji je svirajući posljednjih godina na sve strane itekako konsolidirao svoj stil, učvršćivanjem temelja omogućujući ponegdje nužno lelujanje ostalih elemenata. Bubnjar i dobri duh grupe Benny Horowitz svaku pjesmu više ne ubrzava onako pankerski pa da ga ostatak benda onda mora loviti kako stigne, nego sve te nijanse svira bez neplaniranih promjena ritma, što zapravo najviše pogoduje Fallonu koji gornje tonalitete više ne mora nadoknađivati spuštanjem u frajerske dubine i cijeli je koncert otpjevao onim narašpanim moćnim glasom u kojem pjesme kao što su ‘1930’ ili ‘The Queen Of Lower Chelsea’ imaju najjačeg saveznika. Takvome je pjevanju znatno lakše pružati i bekvokale koje su dvojica Alexa sa strane (a koji svakim danom sve više izgledaju kao karikature/superjunaci, jer indiejanac Rosamilia izgleda nikad s glave ne skida kapu i kapuljaču, a s pojačala zastavu St. Paulija, a rockabillyčar Levine je vječno u biloj majici i zalizane frizure) osiguravala znatno češće negoli u našim prijašnjim susretima. Standardna 1-2-3 jurnjava puknutih akorda i puknutih srca do nužnih flastera, sada je proširena i kulerskim swinganjem i šejkanjem, kroz produljene uvode ‘Film Noir’ ili ‘Angry Johnny And The Radio’ čak i podnošljivim džemanjem, iz kakvog melodije i prvi stihovi tih divnih pjesama uskrsavaju impozantniji i obuhvatniji. U kraj druge spomenute ubacivši gotovo cijelu legendarnu ‘If I Had A Boat’ Lylea Lovetta (ako već niste, obavezno poslušajte ‘Pontiac’), Fallon mi je još jednom objasnio da Geslajte toliko volim upravo zbog naše istovjetne opčinjenosti istim mitologijama, potvrdivši kako je iskušavanje Amerike direktnim i neposrednim putem ploča, knjiga i filmova ipak djelotvornije od pukoga neizravnog življenja u njoj.

Tome internom proširenju bendova arsenala pridodano je i eksterno pripojenje trećega gitarista Iana Perkinsa, Brianova prijatelja i suradnika iz The Horrible Crowes, koji je bendu načelno nepotreban – mislim, svira samo gitaru i tu i tamo otpjeva koji bekvokal, za što ionako imaju dovoljno zaduženih – ali koji svojim sitnim radom ipak utječe na bendovu kompletnu zvučnu sliku koja silinom triju gitara vrlo često odlazi na teritorij jednih Pearl Jam ili Foo Fighters, iako danas i ovi prvi sve rjeđe uspijevaju utješiti unutarnje razdore, dok drugi zaista dobre pjesme nisu uboli još otkako je Grohl u bendu bio sasvim sam. Kažem, Perkins bendu zapravo nije nužan, osim kao valjda ugodno društvo, ali u tome smislu bendu koji ima 50 dobrih pjesama nije nužna ni 51., pa ću se ovom prigodom lišiti pankerskih robovanja izvornome idealu po kojem riječ bend označava četiri čovjeka, i prepustiti finesicama koje donosi u bend. Prelijepa ulična romantika ‘The Diamond Church Street Choir’ također se odgađala muso-uvodom, da bi poslije postala zoran dokaz kako su Mink DeVille bili možda i najkul NY bend sedamdesetih, ‘Here Comes My Man’ je uživo pokazala kako Toma Pettyja i Pixiese ne spaja samo svojim naslovom (‘Here Comes My Girl’, nek se srami tko ne zna!), a put koji je bend kroz pet godina prešao od žustrog Jersey-punka ‘Drive’ do divne ‘Handwritten’, koju naši očevi redom u čuđenju prepoznaju kao najbolju Springsteenovu novu pjesmu novog tisućljeća, reverznim se kretanjem set listom može prijeći i unutar devedesetak nezaboravnih minuta, prvenstveno zato što je ionako riječ samo o nijansama jednog zvuka, a taj zvuk ovaj bend svira najbolje na svijetu.

Nakon prisustvovanja ovome koncertu još su mi manje jasni prigovori aktualnome albumu ‘Handwritten’, koji su dolazili uglavnom iz dvaju smjerova, ili je zapravo smjer bio isti – gunđanje zbog gunđanja jer nijedan bend nije kul voljeti od početka do kraja – a oblika su bila dva. Jedni su negodovali zbog promjene i iznevjere nezavisnih ideala, koju su pročitali između redaka deblje produkcije, a drugima se nije sviđalo što bend još uvijek svira jedan te isti sveamerički rokenrol. Dakle, eventualni problem je u tome što je bend ostao potpuno isti tako što se potpuno promijenio, a iz mojeg kuta gledanja baš je to ona nužna karakteristika da bi se bend mogao promatrati kao neporeciva veličina. Da, medijske najave ususret objavljivanju albuma, i to onih medija koji su bend ignorirali i u vrijeme zlatnog ‘The ’59 Sound’, jesu postajale pomalo iritantne, ali jednom kada su se utišale sve proklamacije, kada su se očekivanja povukla, kada su se utišale fanfare i psovke, odnosno jednom kada je ‘Handwrittenu’ dopušteno da bude samo ono ali i sve ono što jest, postalo je jasno kako su Geslajti ponovno snimili krasan album. Taj je album u Beču bio još i slađi, u pjesmama poput ‘Mulholland Drive’ i ‘Mae’ pogađajući još jedno nalazište svega onoga najdražeg što smo jednom nenamjerno ostavili za sobom. Forsiranje te ploče, prije svega nauštrb prethodnika ‘American Slang’, nije bilo samo ispunjavanje promotivne obaveze, nego posljedica osjećaja kako njezine pjesme – uključujući i poluraritete s deluxe izdanja, Nirvaninu ‘Sliver’ i ‘Blue Dahlia’, koja se diči kvintesencijalnim Brianovim stihom I met you between the wax and the needle, in the words of my favorite song – ponajbolje predstavljaju gdje se The Gaslight Anthem u ovome trenutku nalaze. Jednom nogom jesu na ulazu u stadion, ali drugom su još čvrsto uzemljeni u klubove toliko malene da ih svaki posjetitelj tamo s pravom smije doživljavati kao svoj bend i svoju slatku tajnu.

Mislim, prisjetimo se samo dvaju ponajvećih bendova-uzora Geslajtima, ujedno i dvaju ponajvećih bendova uopće. Ruku na srce, The Clash u svojoj diskografiji imaju tek tri kompletno dobra albuma – okej, pomaže što su redom fantastični – a The Replacements su onaj bend s kojim danas najlakše i najtočnije uspoređujemo nebrojene američke dječake s gitarama postali tek na svome trećem albumu, vrlo skoro prestavši to biti. Zaokruženu sliku pojedinog benda možemo dati tek po njegovu kraju, zbog čega se onda katkad možemo nevoljko slagati s manjim ili većim promjenama i životnim fazama kroz koje prolazi bend koji živi paralelno s nama. Za razliku od mnogih kolega, The Gaslight Anthem ničim ne pokazuju želju odmicanja od svojih starih radova, o čemu uvjerljivo svjedoči fanovski manifest ‘I’da Called You Woody, Joe’, nego zapravo traže pronalaženje novih verzija starog, polaganom uvodnom ‘Mae’ najavljujući kako ispred sebe sada imamo bend koji je ipak odrastao. Publika u Gasometeru, u rasponu od tetovaže&skinny rebe punk-rock šminke do starijih lica u potrazi za eliksirom mladosti, taj je bend prihvatila itekako dobro, pa je čak i poslovična austrijska suzdržanost često pokleknula pred sasvim solidnom šutkom, koju sam uglavnom promatrao sa strane, osim u eksplozijama privatnog u ekipno tijekom omiljenih ‘Casanova, Baby!’ i završne ‘Great Expectations’. Nju je popratilo čak i kresanje bengalke podrijetlom iz zagrebačke Dubrave, na što se Fallon malo trgnuo, nasmijano upozorio da you can’t start the fire! (e da su onda uletjeli u ‘Dancing In The Dark’ bio bi smak svijeta!), dok je Rosamilia objasnio kako je to talijansko nogometno ludilo i pjesmu započeo ispočetka. Ne znam da li me kasnije pitanje prezimenjaka Ante, kojeg smo slučajno sreli, jesmo li baš mi zapalili baklju više uvrijedilo (jer ipak sam ja zreo čovjek) ili razgalilo (jer zna se tko su najveći fanovi). Nismo mi, znamo tko jest.

I sami iznenađeni nepodijeljenom potporom i emotivnim dočekom, Geslajti su u Beču ukupno odsvirali čak 26 (27 ako računamo interpoliranu ‘If I Had A Boat’) pjesama, dvije više od dotad najobimnijih koncerata turneje. Prostor za njih pronašao se na bisu, u kojoj su barem tri pjesme bile velika iznenađenja, upozoravajuća balada ‘The Navesink Banks’, himna ‘The Patient Ferris Wheel’, koju sam prvi put uživo čuo tek na trećem bendovom koncertu, te obrada ‘Astro Zombies’, koju nisam uspio prepoznati čak ni pjevušeći poneke njezine stihove. Kasnije saznanje kako je riječ o pjesmi Misfitsa misteriju fino razrješuje; ili sam je čuo na nekome od tuluma u prostoriji FNC Diverzant, ili vozeći se okolo s Uglednim Prijateljem. Legenda Dave Hause (kojega sam nakon lanjskoga kiksa s kašnjenjem na The Revival Tour propustio sad već drugi put, kao da nam nije suđeno!) s prepoznavanjem nije imao problema, pretrčavši iz zabinja gdje se odmarao od svoje uloge predgrupe preko cijele pozornice i u publiku skočivši ne klasičnim stilom crowdsurfinga nego umalo ekvivalentom skakanja bombe u bazen, da bi držan na rukama hrabrih otpjevao cijelu pjesmu, vrativši se gore za bekvokale ‘American Slang’. Osmijeh koji sam mu na licu uhvatio tijekom leta situaciju je opisao na najbolji mogući način – stari ratni drug benda putuje Kontinentom, svira pred minimalno deset puta brojnijom publikom od one koju bi mogao privući sam, spremno nadoknađuje ponešto čistunski lajfstajl većine glavnog benda, ali i, ne manje važno, iz večeri u večer ima priliku uživo slušati najvažniji bend posljednjih deset godina, istodobno se osjećajući kao netko ravan njegovim članovima. Baš toga osjećaja nipošto ne manjka ni bendovim fanovima, koji u bendovim pjesmama prepoznaju sve svoje srcobolje i nemirne instinkte, ovaj ih put katarzično izgarajući u užitak.

Vozeći se na povratku iz Beča prema Zagrebu via Ljubljana kao najstariji član fanovske ekspedicije, prisjetio sam se sličnih povrataka otprije šest-sedam godina, s nekim drugim prijateljima, u čijem sam društvu bio daleko najmlađi. Ta me svijest nije posebno uznemirila, ili barem ne više nego inače, jer se glupo pretvarati da godine sa sobom ne nose uvijek nove i nove odgovornosti i okolnosti, a život neizostavno teče dalje. The Gaslight Anthem su jedan od onih bendova uz koje smirenje ne tražim isključivo kroz sjećanja na neke nevinije dane, nego si njihovom muzikom mogu obrazložiti i ono najbolje što sam iz mladosti uspio prošvercati u kakvu-takvu zrelost. Brian Fallon je ili moj potpuni vršnjak ili rođen samo dva dana poslije mene, a naše generacijsko-svjetonazorske podudarnosti, pokazuju mi sve njegove pjesme koje obožavam, lakoćom nadilaze osjetne razlike naših konkretnih životnih iskustava. Ako je ijedan segment ijedne generacije moguće obilježiti onime što je naučio od muzike koju voli, onda su The Gaslight Anthem kao bend upravo ono najbolje što je moja generacija ostavila nekim novim klincima. Vjerujem da i oni sami to znaju. Set lista: Mae – The ’59 Sound – Old White Lincoln – ”45” – Handwritten – The Diamond Church Street Choir – Here Comes My Man – Film Noir – Sliver – Casanova, Baby! – Howl – Blue Dahlia – I’da Called You Woody, Joe – Angry Johnny And The Radio – The Queen Of Lower Chelsea – 1930 – Mulholland Drive – Here’s Looking At You, Kid – The Backseat – Drive – BIS: The Navesink Banks – Astro Zombies – American Slang – The Patient Ferris Wheel – Keepsake – Great Expectations

Dave Hausea smo bili propustili zbog nešto kasnijeg stizanja u Beč od planiranog, a iako sam pizdio da kako neki tamo Blood Red Shoes mogu svirati poslije Davea?!, bilo mi je potpuno jasno da je njihova alter/classic gitarijada prikladnija kao neposredno zagrijavanje za glavni bend od akustične kantautorske pjesme. Osim procjene kako vam slobodno, budete li u prilici, mogu preporučiti odlazak na njihov ovomjesečni nastup u Tvornici, o bendu zapravo nemam više ništa za reći, jer vjerujem kako i sami znate kako je vrlo teško koncentrirano slušati ikoji bend u iščekivanju kasnije svirke najdražih pjesama na svijetu. Slično je prokletstvo, ali suprotnog predznaka, sutradan bilo palo na preslatke The Pains Of Being Pure At Heart, koji su u podrumskoj prostoriji ljubljanskog Kina Šiška nastupili pred tek nešto malo više ljudi od Japandroidsa početkom rujna. Prve je redove, normalno, popunilo dvadesetak Hrvata. Painse svakako volim, ali ipak manje od njihovih pjesama, a iako me mogućnost živog susreta s njima bila dostatno veselila, ipak nisu uspjeli nadoknaditi hendikep nastupa dan nakon omiljenih Geslajta. Za to oni sami nisu ni najmanje krivi, kroz pedesetak minute poletne svirke pružajući nebesko indie-pop obilje, svirano energičnije nego što se moglo očekivati od ovakvog tipa benda, ali bez gubitka sofisticiranosti. Žao mi je što sam takav set iskoristio primarno kao svojevrsno resetiranje poslije jedne od najviših točaka ne samo koncertne godišnje amplitude. Ultrasimpatični Kip Berman mi, međutim, ne djeluje kao netko tko bi mi to uzeo za zlo.

Jedan odgovor to “Jeans generacija”

  1. L.P. Says:

    Handwritten mi nije sjeo na prvo slušanje, ali na drugo… Sad ga puštam svaki dan barem jednom…..

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: