Tajna

by

Početkom druge polovice devedesetih godina, recenzirajući neki album (ne mogu se sjetiti koji točno) u Heroini novoj, a koju sam uzgred rečeno tada pobožno kupovao (nedostaju mi samo tri broja da kompletiram kolekciju), legenda Pero Glodić dilemu koja se često javljala kod tadašnjih američkih indie-pop bendova označio je kao biranje između dvaju putova. Jedan je bio onaj kojim su tvrdoglavo koračali Sebadoh Loua Barlowa, katkad čak i izrazito svjesno pucanje u noge vlastitim komercijalnim potencijalima naprasitim upražnjenjem svih trikova iz alternativnog kataloga sabotaže. Uspjeh koji se krio u poletnim post-teen-angst bombonima Louovih pop pjesama bio je, činilo se, nešto čijeg se realnog ostvarenja bend sramio, preferirajući ostanak u nezavisnim vodama. Kao suprotnost takvom razmišljanju, Pero je naveo primjer Lemonheadsa, benda koji je uz gomiletinu najljepših pjesama na svijetu, pjesama zbog kojih smo svi mi željeli živjeti produljene studentske dane spajajući sve ono što nudi američka Istočna obala i sve ono što oduzima slackerski pristup obavezama, imao i privlačni sjaj karizme Evana Danda, ali i njegovu sjebanost one fele kakvu mogu omogućiti samo iznevjerena očekivanja visoke klase. Iako svjestan kako osobno nikada neće biti sposoban ispuniti sve što će biznis od njega zauzvrat zatražiti, Dando se bez krzmanja naglavačke bacio u njegov svijet, usput snimivši tri od ponajboljih albuma, pa, eto, zaustavit ću se na desetljeću, iako u prijevodu to onda znači i svih vremena.

Lemonheads ovdje nisu prikladan primjer samo zato što je njihova ‘The Outdoor Type’ (a zapravo nije ni njihova, jer je i nju, kao i mnoge druge, Evan posudio od benda Smudge svojega prijatelja Toma Morgana) povukla prvi (od dva) veliki singalong na preksinoćnome predivnom koncertu benda-koji-je-nemoguće-odrediti The How You Doin’s u Prostoru do, premijernom ukazanju novosezonske orijentacije Žura dragih Ivane i Škare koja će uz njihovo standardno razvaljivanje puštanjem lijepe muzike sadržavati i žive svirke metropolinih najkul indie bendova. Prikladni su prvenstveno kao simbol tržišnog plafona – naravno, promatrano u razmjeru – do kojeg bend toga tipa može doskočiti; čak i kada se čini da se bend doista kreće u pravom smjeru, naposljetku se uvijek ispostavi kako im je domet samo doticanje onih ionako zainteresiranih u startu, jer širi krugovi naprosto neće niti obratiti pažnju. Samo što bi, čak i preneseno u hrvatske okvire i prilike, u slučaju The How You Doin’s i takav uspjeh bio vrlo velika i vrlo važna stvar, kada bi nekim čudnim čudom vođa benda, dragi prijatelj Vatroslav Miloš, to uopće poželio ili si dopustio poželjeti. Vatroslava poznajem nešto manje od deset godina, ali njegovu sam muziku i prije upoznavanja slušao često, Jennifer’s Band u prvim zagrebačkim godinama, a poslije i Casual Elvis, za koje sam baš bio uvjeren kako će napraviti iskorak sa scene barem podudaran onome koji su učinili suborci My Buddy Moose.

Međutim, u vrijeme kada sam to mislio još sam uvijek bio relativno neiskvaren dečkić koji je vjerovao kako dobra muzika uvijek pronađe put, a diskografi se pobrinu za vjetar u leđa i poticajnu potporu bendovima koji se iz nekog razloga moraju boriti i sa samima sobom, bilo manjkom samopouzdanja, bilo deficitom u snalažljivosti, bilo nečim trećim. Danas dobro znam da to uopće nije tako, a još jednu sam potvrdu dobio nepojavljivanjem ijedne osobe iz industrije na koncertu, osim ako Vatroslava lovci na talente nisu pod okriljem mraka pričekali ispred kluba i ponudili ugovor. Nije fer prema divnome koncertiću (pet pjesama, 25 minuta) priču još jednom svoditi na nekompetenciju prozvanih, a ultragerilska taktika najavljivanja koncerta možda je doista pripomogla kišetini i hladnoći u ostavljanju pokojega eventualno zainteresiranoga kod kuće. Ali glas o prvom nastupu bilo koje grupe u čijoj se postavi nalaze nekadašnji član Casual Elvis i sadašnji član najboljega hrvatskog benda (ako ne znate koji, završava prethodni pasus) trebao bi biti dovoljan magnet ne samo nama koji se sa stotinama smiješaka još uvijek dobro sjećamo pjesme koja je inspirirala drugi (nešto manji, ali topliji) večernji singalong, završne ‘Sweet Sunshine’, koja bi se morala nalaziti na svim antologijama krasnog anglo-jangle-indieja devedesetih. Važnije su emocije od tehnikalija. Pjesma je to još jednog Vatroslavovog ex-benda, The Fire Escapesa, u čije postojanje, da ne postoje te neke simpa snimkice sa simpa pjesmetinama, uopće ne bih bio uvjeren. Slušati je u subotu navečer, dok je svojom silinom brisala noć i kišne oblake da bismo se iza njih probudili u sunčano jutro, bilo je osjećati se barem pet godina mlađi, ali i na nekoliko minuta živjeti paralelnu stvarnost u kojom naši bendovi pobjeđuju i u nas.

The How You Doin’s će, nažalost, vjerojatno završiti isto kao i The Fire Escapes – sretnici koji su ih upoznali povremeno će se sjetiti benda koji je mogao biti najbolji, a drugima će razloge biti teško, odnosno nemoguće objasniti – osim ako ostatak benda Vatroslava ne uspije motivirati na duge staze. Samo, kako to očekivati od grupe čiji se basist ne osjeća sigurnim nastupiti pred ljudima, pa onda kao zamjena, da dogovoreni koncert ne propadne, sa samo tri probe na bas uleti Moose Botić, koji mi je ovu simpatičnu i simptomatičnu anegdotu i ispričao? Takvi signali šarmantnog diletantizma, vjerujem, prirasli su srcu svakoga tko je svoja tinejdžerska popodneva ikad provodio uz pregrijane kazetne vrpce underground bendova, ali nekako nisu korisno pogonsko gorivo za bend sam. Botić je, inače, skinuo ne samo umješno/rudimentarno sviranje debljih žica nego i ono kulersko držanje trzalice u ustima kod pjesama koje zahtijevaju sviranje prstima, čineći sjajan frontcourt u paru s legendom Tomekom (kojega sam upoznao kada je s nama na Japandroidse u Ljubljanu išao samo da bi, barem je tako izgledalo, popunio auto i vozio ga u povratku nakon što se mi obnevidimo od rokenrola i alkohola), gitarskim virtuozom indie kroja, koji je glatko spajao udaljene krajeve najpop Weezera i najviše prizemljenih Smashing Pumpkinsa. Ipak, riba uvijek smrdi od glave, ili, da na licu mjesta osmislim nešto prihvatljivije, kolač miriše od vrha (ili odakle već), a šef benda sjedio je iza za bubnjevima, tek si između pjesama dopustivši proplamsaje sitne nelagode, možda uzrokovane činjenicom kako je Prostor do bio krcat skoro do pucanja. Čak su se i slučajno nazočni gosti negdje kod druge pjesme (prvu se vokal uopće nije čuo) počeli stišavati i obraćati pažnju na bend, koji je uz navedene pjesme odsvirao još tri numere, među kojima i ‘Step Into The Sun’ potpuno opskurnih The Zillions, kako kaže Dražen, mikro-kulta pojedinih zagrebačkih krugova.

Nema nikakvog spora oko toga koliko je Vatroslav talentiran autor, samo što njegovo bavljenje muzikom određuju i druge karakteristike. Da ga ne poznajem kao osobu koja se bavi mnogim aktivnostima, možda bih se ovdje opredijelio za lijenost, koja bi ga onda eventualno priječila svoje autorske silnice češće kanalizirati u tip pjesama kakav domaćoj muzičkoj situaciji još uvijek kronično nedostaje. Prije nego lijenost, mislim da trebamo okriviti racionalnost, i to onu bez negativnih konotacija, dakle svijest kako tome tipu pjesama naprosto nije suđeno pokoriti scenu koja kao osvježenja i nove vjetrove doživljava albume Grette ili Adastre. Jebiga, ono otrcano, od nečega treba živjeti, ali prvenstveno da bi se onda živjelo za nešto. U tome je smislu dragi prika komplicirana hrvatska verzija u ovome tekstu prvospomenutog Loua Barlowa, bez ikakve dvojbe podjednako uvjerljiv i poticajan autor, ali koji se podalje ne drži samo od velikih pozornica nego i od kratkotrajnih pobjeda na sceni koju ionako čine malobrojni prijatelji i znanci. U svojim najboljim danima, Barlow je bio hiperproduktivan, a barem dok me ne demantiraju njegov bijes nakon čitanja ovoga teksta i sanduci home-made snimaka Vatroslava ću proglasiti hiper-neproduktivnim. Njegove se pjesme, koliko god brige iza njih stajalo, pojavljuju nekako slučajno, pri čemu nikada ne propuštaju zarobiti svu moju pažnju. Subotnji je koncert također bio upravo takav, jer se prvotna najava akustičnoga solo nastupa prvo prelila u otkazivanje pa naposljetku i svojevrsno uskrsnuće jedne tajne zagrebačke indie-pop legende. The How You Doin’s su bend koji, defakto, do te večeri nije uopće postojao, i koji je nakon posljednjeg uuuuu ‘Sweet Sunshine’ vjerojatno i prestao postojati. Jedan super koncert bogata je ostavština. Moramo se tako utješiti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: