Nisam spreman, nisam spreman za pod

by

Gotovo svatko tko me je sinoć susreo u velesajamskom devetom paviljonu, a da imalo poznaje mene i moje muzičke preferencije i opsesije, u čuđenju me zapitao što ja to točno radim na festivalu Electronic Beats, s obzirom na određeni sukob koji s terminima iz naziva vodim već dulje vrijeme. Pa, osim što sinoćnja ne upada niti u prvih pet mojih ovisničkih eskapada (iz ove se godine sjetimo samo Jessice Laurie!), na festivalskom se lajnapu našlo i nekoliko imena koja su me doista intrigirala, a jedna od ulaznica koje su se, izgleda, šakom i kapom dijelile gdje god se stiglo, zalutala je i u moj posjed. Odnosno, nije toliko zalutala koliko je pronašla logičnu stazu od legende Ozzyja, kojemu se višak ulaznica poklopio s manjkom društva, do mene kojeg već bije infama da nikada ne odbijam ponuđeni koncert. Bizarno je što nastupe dvaju izvođača sa sinoćnjeg programa koje zapravo i volim ili volim poslušati (za slatke Kimiko mi nije toliko žao jer sam siguran da ću ih vrlo skoro opet slušati negdje u primjerenijem im i intimnijem okružju, dok ću se s Dillon eventualno nastaviti družiti kada, kao i dosad, netko negdje zavrti njezin sasvim ugodan albumčić) nisam uspio uhvatiti, zbog osmine finala kvizne lige koje je sastavila moja ekipa Rokeri (ime objašnjava mnogo toga), iako nisam imao ništa niti protiv ponovne provjere zvijezda večeri Hot Chip, koji su me prije četiri godine na Jarunu bili dozlaboga upilali.

A jesu i sinoć, da odmah na početku razjasnim, uz dodatak kako čak ni u svojem najboljem svjetlu, odnosno onome svojem svjetlu koje ja osobno vidim kao najbolje, Hot Chip nisu bend koji uspijeva zagospodariti mojim centrima za ugodu. Nastup na INmusicu 2008. godine, sjećate se, bio je praćen i biblijskim lijevanjem s neba koje je druge festivalske večeri čak i mene uspjelo zadržati doma i usprkos kupljenoj ulaznici, pa je bilo pristojno razmotriti i mogućnost negativnog utjecaja na motivaciju i inspiraciju samih muzičara. Međutim, sinoć mi se dogodila potpuno ista stvar, očekivao sam uživo slušati isti onaj bend koji na svojim albumima elektronskim sredstvima svira mnoge lijepe pop pjesme, a dobio sam bend nabrijanih electro-geek štrebera koji uživo pop elemente proguraju tek tamo gdje ih doista nitko ne može zaustaviti, kao u hitovima poput ‘Boy From School’ ili ‘Ready For The Floor’. Prije četiri sam godine, nemušto pokušavajući biti duhovit, njihovo seljačko diskko pumpanje bio usporedio s Haddawayem i 2 Unlimited, od kojih ipak jesu miljama daleko, ali samo dok sam svjestan kako dobro i melankolično mogu zvučati u studiju. Priznajem da nije pošteno od benda iz žanra kojem nisam fan zamjerati koncertni pristup podudaran onome koji oduševljeno podupirem kod bendova koje volim – baš kao što rokenrol grupe uživo svoje gitare još malo odvidaju i svoje bubnjeve još jače mlate, tako su i Hot Chip sinoć svoje synth-pop temelje apdejtali postulatima party-elektrike, vrlo često postižući željenu efektnu atmosferu ne samo u prvim redovima solidno popunjenog prostora (ljudi možda malo više negoli na koncertu Wilco na istome mjestu).

Samo što su se umalo pa svi sastojci bendova zvuka koji se nalaze negdje između dubine kopajućih basova i zapomažućeg poja odbačenih sramežljivaca (Joea Goddarda za mrvicu više cijenim kao dio The 2 Bears) sinoć bili nepovratno pogubili, što mi je posebno zasmetalo kod izvođenja najdivnijosti ‘Everywhere’ Fleetwood Mac, što sam im ipak oprostio jer njezinu ljepotu ništa ne može nagrditi u potpunosti. Čuo sam da se ljudi, s primjedbama sličnog tipa o gubljenju svih onih nijansi koje Hot Chip čine autorski prilično originalnim bendom, žale na neadekvatnost razglasa, ali moj je dojam – ne samo zbog zamjetne visoke produkcijske razine cijelog festivala, zbog koje sumnjam u kiks u baš tome segmentu – kako je ipak prije riječ o svjesnoj odluci benda, na tragu onoga što sam gore pisao o instinktivnoj želji živog nabrijavanja zvuka, s kojom se često znalački udruži i adrenalin nastupanja pred gomilom ljudi. Muzičku melankoliju volim valjda u svim pojavnostima, zbog čega Hot Chip kod mene nikada neće izgubiti sve svoje kredite, ali za vrstu pokretanja plesnog podija kakvu su sinoć prezentirali naprosto nisam podatan. Ostale sam sinoćnje izvođače propustio, neke zbog kasnog dolaska a neke zbog ranijeg odlaska, a jako mi je žao što stizanje nisam tempirao tako da ne čujem završnih nekoliko stvari iz seta Woodkida, koji me je u prvi mah čak i podsjetio na nešto moderniju verziju paneuropske avanture Beiruta, da bi se potom vratio u ružne dane neprirodnog bluda sakralnog new agea i najcrnje darkerske gothice. A ja se trudim biti veseo momak.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: