Ekskur’n’rzija

by

Sudeći prema najezdi pretežito francuskih garažnih bendova, pri čemu ne smijemo zanemariti ni žanrovske srodnike iz drugih miteleuropskih i mediteranskih zemalja, koja se prvenstveno po Spunku odvijala do prije nekoliko godina, ali i prema njezinoj ovogodišnjoj svojevrsnoj revitalizaciji, primjećuje se jedna zanimljiva pojava u odrastanju klinaca mitskog Zapada. Gotovo se svi oni u određenom trenutku svojega osobnog formiranja kod kvartovskog dilera (stripovima, ne drogama, sram vas bilo što ste pomislili!) ili kolege iz razreda zapale za zaslađenu rokersku dernjavu otprije 40-50 godina, na brzinu svladaju nekoliko ključnih i plodnih hvatova ili lupačkih dionica, spuste se u šupu obližnjeg nebodera i osnuju bend. Koji za koju godinicu ili dvije već objavi nešto vinila i diskova pa se zaputi na ekskurziju starim kontinentom, valjda s dovoljno roditeljskog ili vlastitim rukama zarađenog novca u leđima da im bude dovoljno da im se tek svaki drugi-treći nastup, u pravilu mnogodatumske turneje, zapravo isplati. Progovara li to iz mene zavist? Pa, možda malo, ali ona prihvatljiva, a više iskreno divljenje beskompromisnoj poduzetnosti i odvažnosti tih mladih ljudi, pogotovo što iste često dolaze u paketu s prilično zabavnim i uvjerljivim sviranjem muzike koja mi još uvijek predstavlja vrlo čvrsto jamstvo ugodnoga večernjeg opuštanja.

Sinoć u KSETu, nažalost pred tek oko 25 prisutnih, odrješiti J.C. Satàn su ponovno razuvjerili zaključke zdravog razuma kako je opisana poplava samo privid dobre suradnje jedne omanje ali složne i dobro organizirane ekipe sa zagrebačkim underground organizatorima, ili bi točnije bilo govoriti u jednini? Njihovog se preklanjskog koncerta u Spunku sjećam nekako maglovito, ali svejedno kao slatkog i radosnog, što vrlo dobro ilustrira kumulativnu snagu kojom ova garažna fronta zaposjeda moje slušateljske kapacitete. Mnoštvo se tih bendova koje smo agilnošću gore spomenutih imali prilike slušati uživo napaja na istim izvorima energije i inspiracije, pa se osim upućenijim i savjesnijim kroničarima žanra pokatkad teško snaći u razdjeljivanju kojem to točno bendu pripada kakva žanrovska podvrsta ili melodija koje je ostala rovariti po pamćenju. Od svih tih sljedbenika Black Lips ili Reigning Sound, J.C. Satàn se izdvajaju sklonošću da svoje riff-ramalame tutnjanjem basa i oštrinom klavijatura odvode u mračnije, tek lava lampama škrto osvijetljene stražnje sobe frikovskih izlazišta San Francisca ili berlinskih kraut-radionica. Također, bendove melodije se češće negoli poppy šubidubanjem kreću teritorijem friškijega nezavisnog rocka, pa sam sinoć u njihovim pjesmama čuo i tragove bendova kao što su Fugazi, Therapy? ili Franz Ferdinand, koji fino popunjavaju stilske kalupe scene kojoj bend ipak pripada.

Bendova karakteristika koja mi se najviše dopala jest pjevanje dvaju vokala, koje je u isti mah koncertu osiguravalo dinamiku, ali i grupiralo pjesme u prepoznatljive skupove. Međutim, kako izmjena muškog i ženskog vokala zapravo uopće nije toliko rijetka pojava, najjači adut J.C. Satàna leži u njima svojstvenome istodobnome zajedničkome pjevanju, najčešće korištenom u pjesmama koje nude neki od ekstrema. I ona najglasnija, i najbučnija, i najveselija, i najiskrivljenija – svaka je od tih stvari bila poduprta i unisonim pjevom dvoje logikom pozornice istaknutih članova grupe, čijem se pozivu na sudjelovanje nije bilo moguće oduprijeti. Ako ne znate tekstove, nije bitno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: