Igranje s duhovima

by

Tužno je uživo slušati i gledati bend koji ni inače niti tijekom konkretnog nastupa ne radi ništa pogrešno, a koncert svejedno ostavlja dojam rastegnutog trpljenja za koje svi nazočni jedva čekaju da što prije završi. Nešto jako slično sinoć se u Močvari dogodilo Nicku Talbotu i njegovim Gravenhurst (uz njega na gitari postavu popunjavaju cure na bubnju i basu, pri čemu je basistica tu i tamo kuckala i po sempleru), čije su se privatne introspekcije kanalizirane u meditativne komadiće britanske kantautorske pjesme gotovo cijeli jednosatni nastup borile s protivnicima na koje uopće nisu mogle računati. Slijeva ih je napadao, činilo se, gromoglasan žamor iz dvorišta koje je na početku večeri bilo praznije od novčanika ljudi koji si zbog toga nisu mogli priuštiti još i ovaj koncert, da bi sveukupan broj nazočnih poslije narastao barem do solidne stotke. Zdesna bi se ne samo u pauzama između pjesama nego i tijekom njihovih najtiših dijelova šuljala potmula drone grmljavina iz susjednog Jedinstva, zbog koje se planirani početak i pokušao prebaciti koji sat unatrag, ali što se izjalovilo zbog maloprije spomenute situacije s posjetom. U načelu, podloga od droneova Nickovoj viziji folka lijepo odgovara, ali valjda ipak samo onda kada sam odlučuje kada je i u kolikoj mjeri upotrebljavati. Svirajući sinoćnji koncert organskijim pristupom s tek sporadičnim uplivima elemenata folktronice, zasigurno nije mogao biti previše zadovoljan strpljivim probijanjem metala kroz zidove kluba.

Kada su se na sve to nadodali i problemi s razglasom nedetektiranog izvora, baš kao da se neki od duhova koji često tumaraju njegovim pjesmama odlučio malo našaliti, bilo je logično očekivati da će se ionako povučen i miran čovjek kakav je Nick prepustiti svojevrsnoj razočaranosti. Gravenhurst nije bend koji će svojom energijom nadvladati poteškoće, pa možda niti najmanji dio krivnje nije pošteno svaljivati na njegova leđa, ali isto je tako postajalo bolno očito kako se i autor sam osjeća prilično nelagodno. Same su pjesme, barem one kojih se još uvijek sjećam, ostale podjednako ljupke i uznemirujuće kao na albumima objavljivanima sredinom prošlog desetljeća, pa je u potrazi za sigurnim utočištem Nick pribjegao standardnim pogocima kao što su predivna ‘Nicole’, ‘Trust’ ili anti-hit ‘Black Holes In The Sand’. Album koji se na tekućoj turneji nominalno promovira, ‘The Ghost In Daylight’, u repertoar je ubacio tek pokoju pjesmu, među kojima je ponajbolja, ‘The Ghost Of Saint Paul’, čak bila i naprasno prekinuta zbog gore spomenutih komplikacija iz pojačala. Iako bi pozivanje na bis prije svega trebalo biti nagrada, a ne davanje još jedne šanse, ono što je u prvi mah izgledalo kao pokušaj isforsiranog nadoknađivanja proplamsajem Nickove razgovorne duhovitosti i opuštenijim pristupom pjesmama pretvorilo se u opravdanje cijele večeri, kada je vrativši se na pozornicu odsvirao još tri pjesme, među kojima i ‘Cities Beneath The Sea’ i ‘The Velvet Cell’. U njima se zorno vidjelo što smo, na nesreću, ranije te večeri propustili; staloženoga kantautora koji mnogo ugodnog prostora pronalazi šireći temeljan okvir svojih pjesama lekcijama naučenima od post-rocka i sobne elektronike.

Prije Gravenhurst, kao predgrupa je zasvirala mlada zagrebačka kantautorica Sara Renar sa svojim pratećim bendom, čija se muzika s onom glavnoga benda večeri uopće nije slagala, što zapravo nije ni najmanje bitno. Upečatljivoga glasa, talentirana i vrlo zgodna, Sara bi vrlo lako mogla postati barem polu-zvijezda, ako takvo nešto kod nas još uopće postoji, jer su njezine pjesme dovoljno bliske onome što još uvijek prolazi kao mainstream, a zbog čega ću ja sam još neko vrijeme ostati donekle rezerviran. Na određeni se način na ono što sam pisao jučer nastavljam pretpostavkom Sarinog dolaska iz svijeta u kojem će, recimo, Alanis Morissette i Janis Joplin uvijek ostati poželjnijim obrascima za muzičko slijeđenje čak i od jedne Lucinde Williams, da ne pretjerujem s Kathleen Edwards i Serom Cahoone. Ne mogu curi i njezinim suradnicima zamjerati njihove vlastite preferencije, ali mi kao fanu koji bi baš jako volio napokon čuti i domaću kantautoricu koju mogu slušati bez oklijevanja nije bilo posebno drago slušati pjesme koje bi svoj vrhunac postigle tek na nekome neočekivanom roots albumu Meri Cetinić. Srećom, uz tih nekoliko pjesama koje boluju od sindroma generike hrvatske pjevačice, barem polovicu Sarinog 45-minutnog nastupa sačinjavale su i stvari koje su me redom zainteresirale, a neke bome i kupile bez problema, prije svih kul singl ‘Trebam te’ i jedna koja je zvučala kao najpop Pearl Jam sa ženskim vokalom. Sumnjam da od svojih su-svirača, iskusnih majstora s prošlostima u ne baš majstorskim bendovima (Ramirez, Voodoo Lizards), može dobiti preporuke koje bi iskoristila kao putokaze za snimanje albuma kakav joj želim, pa izražavam nadu da će se za buduću pomoć obratiti i nekome kao što je Nikša (ne Bratoš, ha ha), ako već ne i netko iz My Buddy Moose. Ima u njezinim pjesmama i rocka i folka i podnošljive doze bluesa, samo da ih ne rastoči estradni mulj.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: