Beograd shore

by

Odmah ću na početku iskreno priznati kako uvučen u standardnu i u krugovima muzičkih ljubitelja s vremena na vrijeme neizbježnu raspravu imamo li bolje bendove (filmove, pisce, sportaše…) mi ili naše komšije bez imalo suzdržavanja nastupam potpuno patriotski, podebljavajući čak i argumentirane procjene jeftinim spuštačkim dosjetkama. Prava istina možda uopće nije drukčija, ali do nje ipak valja doći opreznijim istraživanjem i dubljim razmišljanjem, a najtočniji je izbor ipak momentalno odbacivanje ikakvoga umišljenog suprotstavljanja i prepuštanje ugodnom titranju ušiju sa strane kojegod putovnice u džepu svirača. Ono što me, međutim, u susretu sa sve brojnijim friškim ili friškijim srpskim bendovima uvijek prilično razočara jest spoznaja kako nas toliko šiju u smislu paralelnog kretanja sa svjetskim indie/alter aktualnostima da to zapravo uopće nema smisla, s obzirom na činjenicu koliko se proteklih godina u nas pojavilo novih bendova. Kako je prije koji tjedan otprilike na Kultivatoru napisao Kanye Ivušić, sudeći po zvucima velike većine najnovijih hrvatskih grupa nikada se ne bi reklo kako živimo u svijetu u kojem postoje Pitchfork ili Popmatters, Vampire Weekend ili Beach House, chillwave ili org-core. Praćenje, promatranje, iskušavanje trendova nipošto nije jamstvo kvalitete ili uvjerljivosti, dapače, ali opčinjenost novim ili novim verzijama starog svjedoči o slušateljskoj gladi i interesima fanatičnih pojedinaca, a upravo takvi češće pokreću dobre bendove. Trava na drugoj strani možda nije zelenija, ali je zato zalijevaju svježijom vodom.

Ne bi bilo pošteno zanijekati postojanje specifične vizure koja možda iskrivljava moj doživljaj, a to je znatno različit stupanj moje izloženosti zbivanjima na odnosnim scenama i pod-scenama. Od hrvatskih bendova, čak i onih najgorih, prirodom svojih interesa naprosto se ne uspijevam odmaknuti, pa onome što me kod njih kumulativno najviše nervira dopustim zamračenje cjelokupne slike. Vjerujem da i u Srbiji postoje novi bendovi koji se mainstreamu olinjale bivše muzičke drukčijosti pokušavaju dodvoriti na iste ili slične načine, ali oni se nezavisnim kanalima kojima informacije plove na brodovima pouzdanih aktivista kojima vjerujem jednostavno ne kreću. Srpske kolege domaćih ska-feštarskih ili neo-novovalnih bendova tako, srećom, ostaju izvan moje spoznaje, dok mi, ovom prigodom oni a drugom drugi, Stray Dogg, Threesome ili The Mothership Orchestra svojom ispunjenošću bude navijačke frustracije. (Okej, da razjasnimo, My Buddy Moose jesu najbolji bend ovih prostora, ali riječ je o starkeljama, a ne mladim snagama.) Sve ovo dosad nadrobljeno rezultat je sinoćnje divne dvostruke svirke beogradskih Tough Guys Of America i VVhile u Prostoru do; naravno, nije da sam, razgaljen onime što mi teče ili se probija kroz uši do mozga i srca, o svemu tome ovako koherentno i razložno zdvajao dok su trajali sami nastupi, ali je tijekom povratka kući diskusiju sa Šefom Emirom bilo nemoguće izbjeći.

Zajednički član indie-janglera Tough Guys Of America i garažnog dueta VVhile je Andrija Spičanović, koji se u muzici ovih dvaju bendova uvelike odmakao od onoga što je svirao s Cut Self Not kada sam ga prvi put slušao uživo, prije negdje tri i pol godine. Oba benda ove su godine objavili odlične debitantske EP-je, pri čemu se meni, očekivano, nešto više sviđa eponimac Tough Guys Of America, koji čine tri krasne prozračne pjesmice kristalno čistih gitarskih linija i melodija koje na početku filma nose naočale i glomazne džempere da bi se do njegova kraja preobrazile u najzgodnije u cijeloj školi. Ne znam da li sam sramežljivim studijskim vokalima dopustio da me prevare u sumnju kako bi se ovaj indie pop bend koji s obala savezne države New Jersey veselo skače u Dunav uživo mogao pokazati oklijevajućim, ali nakon sinoćnjih sjajnih pola sata znam kako ovaj četverac (nova postava, uz dva gitarista komplementarnih sviračkih i autorskih stilova tu su i simpa lupačica, za što idu i dodatni bonus bodovi, te grunge basosječa Tad-kategorije) svoju kvalitetu ne iscrpljuje skladanjem i snimanjem, nego velike zalihe ostaju i za koncerte. Uz objavljene krasotice ‘Jersey Shore’, ‘Giants’ i moju favoritkinju ‘SALE’, bend je koncert popunio jednako zaraznim i razigranim novim stvarima, među kojima se najviše istakla pjesma usred koje smo začuli dreampop varijantu istoga onog rifa koji su i Bruce Springsteen i Drago Mlinarec posudili od The Crystals. Jedva čekam album.

Pretpostavljam kako je raspored na tekućoj turnejici uvijek takav da TGOA sviraju prvi, jer se u brojem minimalnoj postavi VVhile Andrija ipak više istroši, kako umaranjem uz žešće, pankerskije razvaljivanje nezavisnog rocka, tako i koncentracijom na gomilu pedala uz pomoć kojih se zatvorenih očiju čini kako se ispred bubnjara Stevana nalazi veća gitaristička četa. Za razliku od svojih kolega, VVhile su manje definirani žanrom, a više pristupom kojim širok dijapazon nezavisnog naslijeđa uspijevaju svesti pod zajednički nazivnik, što se lijepo vidjelo u gotovo neprekinutom izvođenju prve dvije trećine njihovog nastupa. Baš kao i na EP-ju ‘VVhile Is Vanity’, razlike američkog ’80s post-punka i britanske gitarističke magle devedesetih učinili su nevidljivima, vrhunac dosegnuvši u ‘VVorldending Curse’, koju je Emir već jednom opisao kao nešto što bi svojim oooooooo refrenom moglo lijepo sjesti fanovima Japandroids. A takav jesam, dobro je poznato. Ne znam da li je za to krivo skretanje s čiste melodijske ugode TGOA prema, blago rečeno, nešto manje milujućim zvukovima ove grupe, ali startnih pedesetak regularnih faca do kraja se seta VVhile skoro pa prepolovilo, što ipak nije moglo nagrditi činjenicu kako smo se sinoć uživo upoznali s nekima od najzanimljivijih bendova iz susjedstva.

Bio je to koncert kakav bih pamtio i samo zbog užitka dobivenog slušanjem inspiriranih i motiviranih bendova, ali neću zaboraviti ni podudarnost kako sam upravo na njemu oborio svoju rekordnu godišnju brojku viđenih koncerata. Nakon lanjskih 81, ove sam godine, računajući i sinoćnji, doživio već 82, što će se do kraja godine svakako još obilno povećati. Prati li me itko tko ovo čita i na Twitteru, možda zna kako sam sinoć ususret koncertu ispalio nekoliko misli, pa se ispričavam na ponavljanju, ali ovaj je koncert pravi primjer tipa koncerata zbog kojih se već nekoliko godina trudim o svakome koji vidim napisati koju rečenicu. Ili knjižicu, okej. Muzika je moja fanatična strast, koja s ludilom ne graniči iz jednostavnog razloga što se na nj već proširila, a imam pravu sreću da mi trenutačan posao ostavlja dovoljno energije i vremena, kako za odlaske na svirke, tako i za njihovo dokumentiranje ove vrste, kao i sreću da mi susretljivi promotori posredstvom Potliste, a neki i izravno, posljednjih godinu dana često osiguravaju besplatne upade, jer sam ranije na sve te koncerte stukao gomile novca. Osim samog užitka pisanja, ovi mi izvještaji omogućuju reprizu doživljaja, prvo tijekom pisanja, a onda nekoliko puta i čitanjem; te doživljaje želim reprizirati jer se načelno razveselim i samim dolaskom na koncertno poprište, a bendovi bi morali biti izrazito očajni da tu početnu prednost anuliraju u potpunosti. Katkad bahato pomislim da nitko drugi o koncertima ne piše bolje od mene, ali nikakvo skromno otrežnjenje ne može promijeniti činjenicu kako nitko drugi o koncertima na redovitoj bazi ne piše ni upola redovito poput mene. E, baš zato i pišem, jer se živo sjećam koliko bih se još do prije koju godinu nervirao neuspješno pokušavajući pronaći izvještaje s koncerata koje sam nažalost morao propustiti. Nije problem s Wilco ili Terraneom, ali već za bendove poput Dum Dum Girls morate čeprkati po uvjetno rečeno nezavisnim medijima (kojih je sve više i više). Ne napiše li ništa prika Juraj, o sinoćnjem koncertu vjerojatno nećete imati šanse čitati igdje drugdje nego ovdje, a apsolutno svaki bend, ne samo sjajni Tough Guys Of America i odlični VVhile, zaslužuje da čak i njegove najskrovitije svirke ostanu dokumentirane i izvan memorije ionako sitne šačice nazočnih. Možda se ni sa čime ovdje napisanim nećete složiti, možda ćete misliti da je ovaj zadnji pasus nepotrebno masturbiranje. Možda ćete biti u pravu. Ali će pisani trag o ovome koncertu ovdje ostati zauvijek, ili barem dok ne riknu serveri. A ja duboko vjerujem da je to vrlo važno. Pa dok izdržim.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: