Paleta tradicionalnih boja

by

Ne baš toliko davno, ali ruku na srce bome više ni nedavno, atmosfera na koncertima izvođača tradicionalne američke muzike i njezinih urbanih ponovnih otkrivanja, koji su se uglavnom održavali u KSETu, bila je upravo takva kakvu su preksinoć u Purgeraju divnim nastupom postigli bez izvjestiteljevih figa u džepovima i manjka inspiracije u vokabularu legendarni Dan Stuart i prateći bend Sacri Cuori. Nemajući prečesto prilike za živo suočavanje s muzikom koja je prije desetak godina bila na jednom od svojih kreativnih vrhunaca, svi su se njezini zagrebački poklonici okupljali gotovo na svim koncertima, od i tada već dokazanih majstora poput Willa Oldhama, preko simpatičnih oddball-anomalija ala Bill Callahan i pouzdanih čestih gostiju tipa Robert Fisher, čak i do prosječnih imena kao što su bile Hazeldine. Amalgam različitih stilova, posložen različito od jednoga do drugoga konkretnog slučaja, u pravilu je oduševljavao pacijente americanske klinike, čineći svaki koncert događajem za pamćenje. Izvrstan razvoj Zagreba u smislu postajanja gradom u kojem se odlični (ne samo) roots-rock koncerti mogu slušati na redovitoj bazi sa sobom je povukao i posljedicu smanjivanja velikih očekivanja, shvatljivu s obzirom na stečenu sigurnost u dolaske omiljenih imena, pa su i svirke same katkad znale pružati dojam kvalitetne odrađenosti srednjeg puta. Dan Stuart je, kako zapravo uopće nisam smio sumnjati, odsvirao nešto sasvim suprotno, pravo slavlje Amerike i njezinih muzika, podsjećanje na dane ponosa i slave u kojima je njegov bend bio jedan od najupornijih krčitelja novih pravaca staroj kaubojštini, ali i nagovještaj svojih novih stvarateljskih zamaha.

Šteta je što se takav koncert od ovih s kojima sam ga netom ovlaš usporedio, a većinu kojih nadmašuje barem činjenicom da mi još uvijek ugodno odzvanja između ušiju, od njih razlikovao najglupljom komponentom, brojem publike koji je preko pedeset navukla samo odluka redara da u jednom trenutku u klub počnu puštati i ljude bez ulaznica. Čovjeku Danove friške prošlosti, one s problemima mentalnog zdravlja koji su se odrazili i na ostale aspekte njegova života, takvo nešto, vjerujem, više uopće nije bitno, dok god ponovno može prvo držati gitaru u rukama, drugo svirati i skladati nove pjesme, a tek treće i nastupati pred koliko malobrojnim toliko vatrenim obožavateljima duboko u bivšemu komunističkom bloku. Svirao je uživljeno i u pjesme uneseno, živeći ponovno impulse iz njihovih zametaka, ali i nova tumačenja uslijed promijenjenih okolnosti. Samo doista ne razumijem gdje su preksinoć bili svi oni koji će nesumnjivo pohrliti na najavljene koncerte svejedno odličnih ali Danovima Green On Red nedvojbeno inferiornih Calexico i Lambchop, od čijih obaju aktualnih albuma Danov ‘The Deliverance Of Marlowe Billings’ nije nipošto slabiji. Da, prije početka pisanja sam si naredio izbjegavanje još jedne žalopojke o zaslugama i nevoljama, i ova je tirada manje to, a više frapirano nekuženje – kako to Green On Red kod nas ne uživaju svoj status jednog od najvažnijih i jednostavno jebeno najboljih bendova osamdesetih? Gubitak je vaš, bilo je sjajno.

Citiram po sjećanju, pa ćete mi oprostiti koju omašku ili eventualno pogrešno pripisivanje Anti Perkoviću, ali iako Green On Red nisu imali strpljenje R.E.M.-a da izvuku živu glavu iz osamdesetih, iako su svojim rokijanjem po country prerijama, blues deltama i folk klubovima uranili prije alt.country eksplozije druge polovice devedesetih godina, bendovi su članovi kakvu-takvu naplatu svoje pionirske uloge dosad ipak dosegli, pa smo čak i u Zagrebu u nekoliko navrata mogli uživo slušati Danove kolege Chrisa Cacavasa i Chucka Propheta, kao i pajdaša Stevea Wynna. Gotovo potpunim kreativnim utišavanjem, Dan se, s druge strane, barem iz moje svijesti izgubio bez traga sve dok nisam bio doznao o postojanju nove mu ploče, čije standardno šaranje žanrovskim katalogom americane nije obećavalo baš nezaboravan koncert, ali koja me je svejedno razveselila samim svojem postojanjem, s obzirom na nedaće koje je iskusio. Međutim, očekivan nastup predstavljanja novog materijala garniran pokojim klasikom iz ostavštine Green On Red bio je izvrnut u kompletan negativ, jer je nosive zidove ugodne osamdesetominutne svirke osigurala upravo prošlost tog benda, tek tu i tamo osvježena Danovim novim stvarima koje su u tako postavljenom kontekstu iz sebe izvukle više života i poleta, pa je garažni pop ‘What Are You Laughing About?’ osigurao možda i najgušći koncentrat publikine energije. Imitirajući svojeg veteranskog imenjaka Holigu i njegov show na Japandroidsima, u prvom je redu, stavši između Vrane i Darka, zaplesao i zračnu gitaru zasvirao čak i Sale Dragaš!

Poznajete li ikoga od navedenih, ili samo mene, možda ćete prezirno frknuti kako je koncert očito bio tek skup olinjalih prdonja i njihovih nostalgičnih tripova, i činjenično ćete biti u pravu, osim za krasnu dionicu u kojoj se junior i sutrašnji rival Matko Brusač toliko razgalio nakon uvodnih akorda programatske ‘Time Ain’t Nothing’, da je dobroćudni Dan njegovom dirnutom revanju prepustio glavnu ulogu sve do refrena, kada su ga svi okupljeni nagradili pljeskom. Što je ujedno i ilustracija zašto ćete duhom biti u krivu, jer Danov koncert jest bio tek nostalgičan trip, ali nostalgičan trip čovjeka kojemu je jako malo falilo da danas uopće ne bude u mogućnosti živjeti ikakvo prisjećanje, zbog čega su sve te legendarne pjesme u rasponu od uvodne, samo akustičnom gitarom praćene ‘Death And Angels’ preko grozničave ‘Sixteen Ways’ do svojevrsnog bisa s bluegrass radošću ‘Little Things In Life’ preksinoć bile itekako žive i zavodljive, svirane možda ne baš kao da je prvi put, ali s toliko autoriteta da bi im komotno mogao biti posljednji i otišle bi na vrhuncu. Dan se drži odlično, a svojim imidžom priziva lepršavost starih splitskih vaterpolskih kuraca, kojima parira i nizom doskočica i anegdota koje je valjao između pjesama, jedino se tu i tamo precjenjujući divljanjem pokušavajući pratiti rafale moćnog benda u novoj ‘Clean White Sheet’ ili doziranom bluesu ‘Zombie For Love’, nakon čega bi za kratko ostajao bez daha. Logično je da gospodinu u godinama bolje leže mirna razmatranja kao što je ‘Searching Through The Pieces’ ili noćna paranoja ‘Gringo Go Home’, u kojoj su bekvokalima sveprisutnih meksičkih duhova briljirali članovi prateće grupe.

U sviranju talijanskih Sacri Cuori (talijanska imena uopće ne pokušavam deklinirati) doista se čuje potvrda Danovih riječi o majstorima koji su toliko vješti da su nonstop zauzeti, pa je bio sretan što ih je uspio dobiti između Huga Racea i Richarda Bucknera. Četveročlani je to bend koji svira upravo onakvu muziku koja može oduševiti jednog Amerikanca, morikoneovsko-kaleksikoliko te pretežito instrumentalno sažimanje vesterna u niz totemskih prečaca koje onda izvorni govornik doživi kao autentično čitanje svoje tradicije, ali koji se fantastično o(t)pušta i u rokerskijim komadima. To se najbolje čulo u drugom dijelu koncerta, s naglaskom u ‘Gravity Talks’, koju je macan za tipkama klavijatura (dok je ostatak repertoara filao širenjem harmonike i slušateljskih duša) podcrtao kao da je još 1983. s Danom tumarao salunima Midwesta. Njihov nastup u svojstvu predgrupe sam najvećim dijelom propustio čavrljajući ispred kluba, a onih nekoliko stvari kojima su završili svoj uvodni set su me podsjetile na Friends Of Dean Martinez. Uza sve dužno poštovanje, nije mi uopće žao što ih nisam poslušao pozornije, jer mislim da bi se i sami složili kako je njihov forte rekreiranje zvuka originalnih gangstera tako da uopće nije uputno upuštati se u razlučivanje kopije od originala, barem ako se ne želite osramotiti promašajem. Imajući takve tjelohranitelje iza sebe, Dan se rezimiranju ključne dekade svoje autorske prošlosti mogao posvetiti bez suzdržavanja ili eventualnog straha od neuspjeha i optužbi za životarenje na staroj slavi, a iako su se na koncertu i nove pjesme pokazale vrijednima pažnje, na koncert sam upravo i došao s nadom u takav ishod. A ispalo je bolje nego i u najhrabrijim predviđanjima. Set lista: Death And Angels – (u popisu koji sam ukucavao u mobitel na ovoj poziciji ne stoji ništa, ali sam prilično siguran kako su bile dvije pjesme prije bendova uključenja u sljedeću stvar; ako tko zna ili se sjeća, molim da se javi, hvala!) – Can’t Be Found – Change – Sixteen Ways – Clean White Sheet – Two Lovers (Waitin’ To Die) – Love So Rare – What Are You Laughing About? – Searching Through The Pieces – Zombie For Love – Gravity Talks – Gringo Go Home – Baby Likes Her Gun – Hair Of The Dog – Time Ain’t Nothing – Cheap Wine – Little Things In Life

Jedan odgovor to “Paleta tradicionalnih boja”

  1. matej Says:

    ja isto mislim da su bile dvije. baš lijep koncert! šteta je jedino što nas je vatroslav nagovorio na onaj tulum poslije.:/

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: