Ma tko bi se ljutio…

by

Ako ni u čijim drugima, barem u mojim tekstovima ne manjka proglašavanja i ne toliko rijetkih muzičara legendarnima, no Malcolm Middleton nije samo jedan od onih koji bi titulu zaradio i po strožoj selekciji standardnoga korištenja termina – u jednom je periodu svoje karijere stvarao muziku čiju samosvojnu ljepotu ne može zanijekati ni surov protok vremena – nego i čovjek koji je legenda i u onom smislu riječi koji pokriva područje nešto teže provjerljivih i dokazivih priča. Sudeći po ipak slabom, ako već ne i mizernom posjetu lijepoga koncerta njegove nove grupe Human Don’t Be Angry u utorak (nisam stigao pisati prije, sori) u Purgeraju, gdje se okupilo tek nešto malo više od 1 Bw ljudi, mitovi o Malcolmu ostali su zakopani u razdoblje krajem devedesetih u kojem su njegovi bivši Arab Strap u vrlo kratkom roku izbacili dva all-time klasika, nakon čega su još nekoliko godina dostojanstveno odugovlačili do razlaza. Lako je moguće da onom kontingentu zagrebačke alter/indie publike koji sačinjavaju novi klinci Arab Strap ne predstavljaju ništa više od još jednog benda kojim ih pilaju umorni veterani koji sve teže drže korak s brzinom sadašnjosti, dok su ionako ne baš u horde organizirani stari fanovi možda jednostavno previdjeli sramežljivo spominjanje toga benda u donekle suzdržanim najavama. Malcolm je jednostavno sišao s mape aktualnih nezavisnih zbivanja i povukao se u kvartovski pub.

Ne bi me, međutim, uopće iznenadilo kako samome Malcolmu takav ishod uopće pretjerano, ako imalo, ne smeta, što je zapravo i pokazao, baš kao i negdašnji mu partner Aidan Moffat, mijenjajući napokon dosegnut status obljubljene anomalije za povratak korak natrag u relativnu anonimnost solo karijere. Da su još barem dosad, ili čak i u desetljeća koja slijede, nastavili gurati svoj projekt, od mene ne bi začuli ni riječi negodovanja, baš kao što i učinjen izbor ne samo da razumijem nego i podupirem. Također, obojica su kroz svoje solo albume svježijim elementima istodobno opravdavali odluku kretanja različitim putovima, ali i podsjećali fanatike kako su Arab Strap jedan od šačice bendova koje je doista vrlo teško, gotovo nemoguće, zamijeniti za ikoji drugi. Nijedna komponenta njihova zvuka nije bilo bogznakako originalna, samo su kaskanja pijane ritam mašine i depresiju zahrđale gitare s ubojitim tekstovima spajali alkemičarskim omjerom na koji su nabasali tko zna kako, pjevajući ih tim neodoljivo tvrdim škotskim naglaskom kakav još uvijek predstavlja prečac prema jednoj od komora u mojem srcu. Upravo mi je to pri doznavanju informacije o Human Don’t Be Angry najviše zasmetalo, ali čak se ni to najavljeno izbjegavanje vokala na većini materijala nije moglo ispriječiti želji da jednog od ljudi uz koje sam proveo prve zagrebačke studentske zime napokon vidim i čujem uživo.

Dok su Arab Strap u svojim najuvjerljivijim danima svirali muziku kakvu bismo mogli opisati kao nešto što dolazi poslije rocka, od kojeg preuzima klasične motive ali ih veže idejama mozga pomaknutog kako različitim supstancama tako i naglom bistrinom emotivne sjebanosti, Human Don’t Be Angry okrenuti su prepoznatljivom žanrovskom obrascu post-rocka. Njihove pretežito instrumentalne kompozicije, međutim, nisu onaj post-rock na koji se preobrate metalci pokajnici uslijed ćelavljenja, nego razred u koji uskoče posebno nadareni indiejanci kada zbog najboljih ocjena preskoče jednu ili dvije godine. U svojim najmekšim, uvjetno rečeno najpop trenucima nešto su slično svirali Malcolmovi prijatelji iz Mogwai, koje i jesam najviše volio dok su ostavljali dojam kako će, evo baš skoro!, jednom napokon snimiti cijeli album otpjevanih pjesama. Human Don’t Be Angry vještim su mi redoslijedom petnaestak odsviranih stvari pokazali kako odušci u vidu pjevanih pjesama – a koje je čak i onima koji ususret koncertu nisu slušali bendovu ploču bilo lako naslutiti već nakon prvih tonova – na svojim leđima mogu iznijeti i dulje instrumentale kakvi bi staromodnom rokeru u meni inače mogli biti pomalo zamorni. Ne znam koliko je svemu pridonijela i opuštenija atmosfera s dovoljno mjesta i dotoka zraka za sve, ali ono što je sigurno je da se – kaže Mate na forum.hru – novi klupski razglas pokazao doraslim svim izazovima, pa će i dosadašnja gunđala ubrzo izgubiti još jedan adut iz svojeg kataloga primjedbi.

Za razliku od rokenrolera koji igraju snagom pjesama i emocija, bendu poput Human Don’t Be Angry tehnička strana priče svakako jest nešto nužnija, a sva su se tri instrumenta plus črčkarije iz laptopa u isti mah čuli kristalno čisto i skladno isprepleteno s ostalima. Uz Malcolma i bubnjara kojemu nisam uhvatio ime, tročlanu postavu popunjava Martin John Henry iz benda De Rosa, upravo ponovno okupljenih nekadašnjih perjanica druge ili čak i treće generacije Chemikal Undergrounda, koji je svojim trubadurskim nastupom i otvorio večer u svojstvu predgrupe. Kao osvježenje u odnosu na mnogo češće američke gostujuće kantautore, Martin je svojim prilično efektnim pop-folk pjesmicama pokazao kako je kao skladatelj mnogo uvjerljiviji nego što ga pamtim iz bendovskih dana, ali se kao tekstopisac prečesto zadovoljava šupljim rješenjima, zbog čega se u njegovu setu obrada ‘Army Dreamers’ Kate Bush dodatno istaknula. Njegov bi mi nastup u pamćenju vjerojatno ostao kao ugodno predjelo prije konkretnog obroka uz glavni bend večeri, da se po povratku na pošteno tražen i pošteno pružen bis Malcolm sa svojom akustarom nije reinkarnirao u onoga sjajnog sardonično-empatičnog, i Martinu nažalost znatno superiornog, kantautora sa svojih samostalnih albuma, svirajući pet pjesama među kojima su me najviše razveselile ‘Fuck It, I Love You’ i završna ‘Devil & The Angel’, dok je nesuđeni božićni broj jedan ‘We’re All Going To Die’ čak izazvao i omanji singalong. Iako sam i tijekom glavnog dijela nastupa bio sasvim dobro raspoložen, upravo mi je taj bis opravdao cijeli izlazak.

Da ičim drugim osim vremenskom slučajnošću izazvanom odugovlačenjem pisanja ovog izvještaja i dolaska na red novog prenošenja dojmova moram opravdati nadolazeće zaklamanje sinoćnje svirke Goribora u gotovo pa krcatoj Močvari, paralele bih tražio u tmurnoj verziji kombinacije elektronike i trubadurstva kao i vokalima koji manje pjevaju u standardnom smislu riječi, a mnogo više ritmično diktiraju stenograme mentalnih kaosa svojih autora. Naravno, iako ne baš otužno prozirne, takve su usporedbe ipak nepotrebne, a ono što je u mojoj recepciji zajedničko za oba benda jest činjenica kako su šanse da nastavak dobrim koncertima pokušam pružiti kućnim slušanjem studijskih radova vrlo male. Prije pola godine ustanovljen zaključak kako bih Goriboru otvorenog srca trebao pristupiti i privatnim susretom razuvjerila je praksa u kojoj naprosto nisam pronašao ni vremena ni volje za rušenje atavizama starih predrasuda. Odlasci na bendove koncerte tako će mi ostati i više nego dovoljni, jer je, mada sagrađena od krhotina unutarnjih raspuklina, Goriborova muzika bluz kafanske jadikovke, još magnetičnija kroz žamor ljudi povučenih u stražnje redove. Po pitanju benda još uvijek sam nevježa, ali su se navijači Emir i Ana poslije bili složili kako je ovo bio ponajbolji koncert grupe održan posljednjih godina u Zagrebu, što svakako podupire i potpuno naoštren bend koji sam sinoć slušao.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: