Dali su nam mlade nas

by

Vremena će, ne treba sad baš previše optimizma za potvrdu teze, još uvijek biti, i to dovoljno, barem mojoj generaciji i susjednim generacijama svih onih koji mojoj pripadaju. Grmljavina odricanja tjelesnog zdravlja u cilju što češćih postizanja jednovečernjih potpunosti mentalnog mu rođaka nastavlja se kotrljati nebom u koje ispaljujemo sve one želje za koje nam je potpuno jasno da se ne mogu ostvariti, a sutra će se pojaviti i u Zagrebu, nakon sinoćnjeg ukazanja u Ljubljani, do koje po svim logikama i odgovornostima prema svojim kućnim budžetima i današnjim poslovnim obavezama nije imalo smisla potegnuti. Samo što čekanje, kako nas je veliki pjesnik poučio ionako uvijek najteži dio, nekada naprosto nije prihvatljiva opcija, a buba koju mi je dragi pijani prijatelj u uho ubacio u društvu prekrasnih spomenarskih stihovnih citata, koje si je, poput mene samog, proteklih mjeseci intravenozno ubrizgavao u sve rukavce svojeg krvotoka, bez zaustavljanja je odsprintala ravno do srca u kojem je počela tulumariti i raditi dar-mar. Nisam joj se ni mogao ni htio inatiti; nekakvog će vremena svakako biti, ali rock’n’rollu ili meni u njemu sat vjerojatno ipak polako otkucava – budem li se od njega pozdravio ili pozdravljao uz Japandroids, neću previše žaliti. Takav bi kraj bio logičan i lijep.

Da, bio sam sinoć na koncertu Japandroidsa u Ljubljani – nekim davno utanačenim obećanjima spriječen sutra doći u NKC Park (moram se početi navikavati), Vatroslav se za sudioništvo u svojoj ekspediciji obratio dežurnim pacijentima, pripadnost kojima me je prilično razveselila. Volim kad se moj rad cijeni. S jedne sam ga strane iskreno želio odsamiti, a s druge sam se vodio Ramljakovom tvrdnjom po kojoj mu nije toliko krivo što je propustio ovogodišnji reunion The Afghan Whigsa koliko je ljubomoran što ja (ili bilo tko koga poznaje) nisam. He he. Međutim, od početnog nas-dva-brata-skupa-ratujemo plana do jučerašnjeg polaska automobil se do vrha nakrcao kako benzinom tako i ljudstvom, jer se nama 30-something veteranima pridružio i pomladak, očito svjestan nužnosti očuvanja tradicionalnih vrijednosti. Ipak, koliko god startni instinkt pomaganja prijatelju fino pasao uz bendovu muziku komunalnoga rokerskog slavlja ljudskih odnosa, primarni je razlog finalne odluke odlaska bio onaj prizemnoga sebičnog uživanja u najdivnijem što muzika može pružiti. Činjenica da mi ovako sjajan bend sutra svira na pola sata hoda od stana ne bi smjela utjecati na činjenicu kako su nepuna dva sata vožnje do mjesta na kojem su svirali sinoć itekako savladiv put. Dva puta u tri dana, nije li to previše? Pravo je pitanje – sviraju li igdje večeras i kad se kreće?

Mislim, u našim se ili najbližim nam krajevima bend s albumom godine nije pojavio još otkad su Future Of The Left 2009. godine bukom i ludilom sravnili KSET, a ukazanje u tom trenutku najboljeg benda svijeta i svih vremena nismo doživjeli od ekstaze uz The Hold Steady na Jarunu još koju godinu ranije. ‘Celebration Rock’ upravo je takav album, kojim su Japandroids, dosad tek samo standardno odličan bend, taj zabavan i vječno prevrtljiv naslov preuzeli slatkom kombinacijom frajerske drskosti svojeg neposrednog i razoružavajućega zvuka te sramežljivog oklijevanja u koje su uronjene često nostalgične teme njihovih pjesama, proslavivši sve vatrometom kojim ploča počinje i završava. Svaka mi od najdražih mi bendovih pjesama zvuči kao kolebanje između odluke da se sa žaljenjem imperativno mora prestati i melankolične svijesti kako upravo kroz žaljenje za prohujalim trenucima njihovu važnost i ljepotu možemo doživjeti u potpunosti. Tanka žica koja te dvije suprotstavljene vizije povezuje mogla se protezati preko kantautorske mračne sobice; srećom, u ovom je slučaju zategnuta nad garažom koja se koristi samo za probe i, sve rjeđe, tulume, a središnjim putem teče paralelno uz okrvavljene žice gitare pjevača Briana Kinga. Bendov je koncert, tako, susret svih naših melankolija i pamćenja na mjestu na kojem im je dopušteno otpustiti sve kočnice, pa stoga uopće ne čudi da se na njemu osjećaju dobrodošlo i pjevaju glasno.

Od svih se pjevača u klubu, zapravo, Brian još i najslabije čuo, iako je bilo potpuno očito kako u svaku vrišteću notu cijedi sve ono što mu je uopće preostalo od glasnica. Naime, kao sviračka polovica dvojca s dvama kormilarima – koji se ostatku patetične dvočlane konkurencije tipa The White Stripes ili The Black Keys golemošću svoje zvučne zapremine podsmjehne svakim rifom i svakim udarcem bubnja – Brian je svoju gitaru istodobno uštekao u nekoliko različitih pedala ili sklopova pedala ili čega već sve ne. Ili zapravo nije napravio ništa od toga, nego se okoristio nekim meni nepoznatim trikom; tehnički sam potpuni laik, ali mi se čini kako prijazna (popio par tekilica s nama prije svirke, pričali o Pavement i Dubrovniku) legenda upotrebljava šemu sličnu Bobu Mouldu iz najzlatnijih dana, pa šest žica odaje dojam kao da ih ima barem 66. Kroz takvu se grmljavinu, priznat ćete, malo teže probiti, čemu treba pridodati i mahniti rad lupačke sekcije Davida Prowsea (upilali ga poslije svirke prepirkom o Dinamu), koji je pjevajući bendov pečat podrijetla ‘Rockers East Vancouver’ Brianu pružio priliku za kakav-takav predah. Možda se, doduše, vokal nešto bolje čuo iz udaljenijih pozicija, ali ovakve se himne onako kako treba čuju tek u grotlu prvih redova. Tekstove ionako znam napamet.

Vjerujem da brojem minimalno članstvo benda uvelike olakšava sve strateške i logističke probleme, ali moćna simbioza bendovih instrumentalnih elemenata uvelike je servilna i prema sposobnostima njegovih članova. Obojica barem jednako koliko stečenom vještinom svoje instrumente sviraju izgarajućom strašću, i osobno nisam pretjerano uvjeren da bi se u bendove kompleksnijeg zvuka uklopili bez naguravanja, s mogućnošću prezentacije svih svojih komparativnih prednosti. Ovako, postavljeni jedan uz drugog, bez ikakvog viška, David i Brian ovise isključivo sami o sebi, vrlo dobro znajući kako se onaj drugi oslanja samo na ono što će sa svojim rukama i glasom napraviti svaki od njih sam. Dokazujući i potvrđujući svoju predanost svojem prijatelju i suborcu, dokazuju se i svakome tko sluša i želi slušati kao muzičari kakve predivne pjesme kao što su ‘Adrenaline Nightshift’ ili ‘The Nights Of Wine And Roses’ (prije koje je i spomenuto kako je svojevrstan hommage kultnim The Dream Syndicate) svakako zaslužuju. Svedeni na tek dva para ruku, Japandroids s puno ljubavi i svijesti kuda će ih sve i svaka od njih odvesti koriste sve temeljne sastavnice pankerskog i klasičnog rocka, sublimirajući ih u injekcije koncentrata s momentalnim djelovanjem.

Svirajući bez kompliciranja i nadograđivanja prokušanih elemenata koji u poštenim rukama još uvijek izbjegavaju sudbinu otrcanosti, Japandroids su zapravo retrofuturisti rokenrola. Kada su tamo krajem pedesetih prvi fanatici razmišljali o budućnosti nove, uzbudljive i divlje muzike – ako su se uopće bavili takvim predviđanjima – sumnjam kako su pretpostavljali sva ova širenja i inovacije kojima se popularna muzika do danas razgranala na bezbroj strana. Muziku budućnosti su vjerojatno zamišljali kao u biti istu, samo veću, bržu i glasniju, poput budućnosti automobila, a Japandroids sviraju točno to, instinktivno survanje po instrumentima i mislima koje te opsjedaju, kakvo se sviralo i 1959. i 1976. i 1991. i 2007., samo još veće, još brže i još glasnije. Utoliko zaista ima smisla da ‘Celebration Rock’ ispadne oproštajni tulum rokenrola, iako će zasigurno i njemu kroz koju godinu neki novi album napraviti ono što je on sam učinio ‘The ’59 Sound’, postaviti ga na predzadnje mjesto vremenske crte ultimativne rokenrol romantike. Pristup Japandroidsa s onim The Gaslight Anthem se, zapravo, uopće ne razlikuje previše – oba benda svoje utiliziranje rokerskih klišeja itekako opravdavaju vjerom u nepobitnu istinu njima okamenjenu – ali tamo gdje se imenjak Fallon napaja heavyweight Petty/Boss klasikom, Japandroids se mnogo češće zakopavaju u nezavisno podzemlje.

Dvije sinoć odsvirane obrade, obje pripadnice i studijskog kataloga, služe kao za ovu prigodu izdvojene jako dobre krajnje koordinate bendova zvuka, koji se na korijenskoj strani još uvijek čvrsto drži dekonstrukcije bluesa i rockabillyja The Gun Cluba, čijom su ‘For The Love Of Ivy’ završili 80-minutno znojenje, a u smjeru iskričave indie/noise neobuzdanosti odlazi putem koji su utabali Mclusky, iz čije su ostavštine za sebe izvukli ‘To Hell With Good Intentions’, koja im baš dobro stoji. Ne računajući solidne nastupne EP-je, bend koji iza sebe ima samo dva albuma može si dopustiti sviranje svoje kompletne pjesmarice od 16 pjesama, pa se zakinuti mogu osjećati samo poklonici westerbergovske baladice ‘I Quit Girls’, jedine neuključene u set listu. Ali, ako je u programu iz nekog razloga bilo mjesta samo za jednu jedinu baladu, onda je preferiranje pjesme koja bi trebala svirati na odjavnoj špici svih naših najdražih filmova o studentskim ljubavima, divne ‘Continuous Thunder’, potpuno razumno. Malo usporavanje gitare u tome je trenutku zaista bilo potrebno, jer iako smo igranjem srcem nadoknađivali opravdan umor, pitanje je koliko bi pametno bilo u istom ritmu nastaviti do samog kraja, na što je odgovor, čim je krenula ‘Young Hearts Spark Fire’ glasio: Možda nije pametno, ali drukčije se uz ove pjesme ne može.

Iz rafalnog niza koji nije silazio iz crvenog emotivne pregrijanosti, ‘The House That Heaven Built’ ću izdvojiti ne zbog nadvisivanja ostalih kolegica (jer lakše će do titule pjesme godine nego do one pjesme albuma), nego zbog stiha but you’re not mine to die for anymore so I must live. Iako Brian pjeva o curi, ovdje ću taj stih iskoristiti za vraćanje na gore spomenutu ideju o kraju rock’n’rolla. Ja muziku i za muziku živim, ali toliko sam puta za nju i od nje i umro, da sam se i sam počeo upozoravati o nužnosti mentalnog stabiliziranja u kojem pjesme više neće biti baš toliko djelatne komponente moje svakodnevice. Svoja sam rokenrol umiranja dosad odrađivao udarnički, bio bi red da barem pokušam stopirati tu praksu bivanja muzičkim Kennyjem. Komplikacija je samo u tome što me upravo pjesme koje su me ove godine usmjerile takvom razmišljanju još uvijek nemilice ubijaju, a sutradan odlazim i po novu turu strijeljanja. Sinoć smo plesali kako nismo plesali nikad dosad, sutra ćemo to ponoviti, samo veće, brže i glasnije.

U ljubljanskom Kinu Šiška – ne ona golema glavna dvorana, nego kul prostorić ispod nje u prizemlju – Japandroids su svoj fantastičan koncert koji je gorio legendarnom vatrom sinoć odsvirali pred nekih osamdesetak ljudi, koji su svi redom bend prihvatili oduševljeno, ali prve je redove Hrvata skinutih majica ipak popunio tek par u Sloveniji slučajno prisutnih Njujorčana. Nijedan element sinoćnje svirke nije mogao biti bolji (od predgrupa, Dandelion Children smo propustili zagrijavajući mišiće i grla, a talijanskima Be Forest – koji će svirati i u Zagrebu – smo čuli tek tri zanimljive pjesme); bend je dao sve od sebe, a publika je uživala i svojim ga uživanjem motivirala za pojačavanje učinka. U tome bi slučaju, međutim, u Zagrebu trebao biti kršlombengalkesingalongdivotaljubav, jer iskreno očekujem barem poduplavanje broja publike iz Ljubljane. Informacije o prodaji ulaznica govore o pohvalnom prometu, ali sve manje od rasprodanog kluba bit će, mora se priznati, kiks teške kategorije. Ako vam treba preporuka, zanemarite sve ovo gornje bulažnjenje i usredotočite se samo na ovo – Japandroids su sjajni i prekrasni, sada i ovdje. Sutra je u gradu najbolji bend na svijetu, a vi onda ostanite doma i imajte obraza tvrditi da volite rokenrol. Da ne bude da vas nisam upozorio. Set lista: The Boys Are Leaving Town – Adrenaline Nightshift – Younger Us – To Hell With Good Intentions – Fire’s Highway – Heart Sweats – The Nights Of Wine And Roses – Rockers East Vancouver – Evil’s Sway – Wet Hair – The House That Heaven Built – Crazy/Forever – Sovereignty – Continuous Thunder – Young Hearts Spark Fire – For The Love Of Ivy

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: