Slide Away

by

Standardno povlačenje paralela između specifičnosti pojedinih godišnjih doba i ugođajnih stilova određenih muzičara zapravo je opravdano onoliko koliko je misija pronalazača njihovih podudarnosti plodna. Nagovještaj koji katkad osjetimo ne može biti pogrešan sam po sebi, a ako se poslije i pokaže kao takav koji ne respondira zajedničkom skupu većine partikularnih stvarnosti, pa, više je riječ o raskoraku negoli nečijoj krivnji. Svojom melankoličnom i njišućom muzikom Memoryhouse su, poput mnoštva svojih stilskih srodnika, izrazito podatni za slušalačke asocijacije povezane s vremenskim i atmosferskim prilikama, a doista je nesvakidašnja slučajnost kako su u Zagreb pristigli upravo na prijelazu iz jednoga dojmovnog paketa koji izazivaju u drugi. Još do prije tri dana, metropola je bila rerna svih onih obaveza koje nas tjeraju napustiti klimatizirane prostore, da bi se jučer navečer već uvelike nosili dugi rukavi. Dilema sviraju li Memoryhouse ljetnu ili jesenju muziku, koju njihovi EP i album, vjerujem, nisu probudili samo u mojoj glavi, tako je razriješena predvidljivim susretom na pola puta.

Takav ishod ne prihvaćam zbog svoje nepostojeće pacifističke želje da nitko u raspravi ne izgubi, nego zbog toga što je stav s po jednom nogom u oba svijeta i inače jedno od bendovih najučinkovitijih oruđa. Sudeći po nevinim licima koja ne poznaju bore (a i po glasno objavljenom 23. rođendanu bubnjara Daniela Graya, koji vodećem dublu pripomaže na koncertima), pjevačica Denise Nouvion i skladatelj Evan Abeele svoje pjesme uobličuju od nostalgije vrlo friškog datuma, podebljane sviješću kako još nipošto nisu iscrpili sve trenutke za pamćenje iz svojih zaliha. U njihovim je ranim do srednjim dvadesetima jednako lako reminiscirajući još jednom uživati u divotama koje su iz svakodnevice iscurile koliko i tupog se pogleda u plafon suočavati sa sitnim životnim prolaznostima koje se grupiraju u nešto veće. Vršeći obje aktivnosti istodobno, uz do mogućih spoznajnih prekretnica dolaze i do zavodljivih, omamljujućih pjesama, koje su na sinoćnjem koncertu dodatno učvrstili u povremeni jangle angloameričkog indie-popa u onolikoj mjeri koliko su uspavano plutanje nastupnog EP-ja ‘The Years’ do ovogodišnjeg albuma ‘The Slideshow Effect’ pretvorili u usmjerenije plivanje konkretnijim popom.

Naravno, i unatoč poletnom bubnjanju te širokoj paleti gitarskih efekata kojom je Evan nešto izravnije potvrdio svoju tinejdžersku prošlost u sobici čijim su zidovima odzvanjali rokerskiji bendovi britanskog shoegazea, Memoryhouse svoj dreampop nisu transformirali u energičan komunalni vatromet. Ime njihovog dugosvirajućeg debija još ih uvijek odlično opisuje, a tom je nizanju romantičnih slajdova lijepo odgovaralo nastupanje u kinu Europa, ispred pretežito sjedeće publike. Točnije rečeno – ne laje pas radi sela – smještanje koncerta ovakvog, tješećeg benda, u prostor za sjedenje, lijepo je odgovaralo meni, iako sasvim razumijem i potrebu nekih tridesetak (od najviše 150 prisutnih) nestrpljivijih, koji su se stojeći na nogama približili pozornici, katkad doprinoseći atmosferi pravoga gitarskog indie koncerta, pogotovo tijekom središnjeg terceta ‘Heirloom’, ‘The Kids Were Wrong’ i iznenađujuće obrade ‘When You Sleep’ My Bloody Valentine, usvojene onako kako se usvajaju najdraže pjesme iz mladosti. Druga odsvirana obrada, roots iskorak ‘Only Son Of The Ladies’ Man’ (Father John Misty), gonjena je drugom vrstom motiva, prijateljskom potporom kolegi s etikete, ali se u niz bendovih vlastitih pjesama uklopila jednako bešavno, svjedočeći kako o dobrom ukusu tako i aranžersko-sviračkoj vještini koja kod ovakvog tipa benda nije uvijek obavezna.

Kao predgrupa, sinoćnji su program otvorili domaći Lady Friends And Flowers, dvojac koji svakako zaslužuje podupiranje, sastavljen od bubnjara i pjevača s akustičnom gitarom, čiji se vokal koji me pomalo podsjetio na Elliotta Smitha (koji nije promašen ni kao stilska koordinata, međutim nipošto ne i jedina) u nekoliko pjesama nešto slabije dobacivao barem do mezanina u kojem sam sjedio. Strah da bi se friški koncertni prostor mogao okliznuti na ionako nevažnim tehnikalijama, međutim, odagnali su prvo kuženje kako momak jednostavno tako pjeva, a nedugo zatim i prvi tonovi zvijezda večeri, pretapanje uvodne ‘Pioneer’ u romantičan hitić ‘Walk With Me’, za vrijeme kojeg je postalo jasno kako od benda nećemo kristalno čisto čuti samo sve ono što su planirali odsvirati, nego i sve ono što smo u njihove pjesme – ja prvenstveno u ‘Punctum’ – pohranili kao osobnu prtljagu. Ta prtljaga sinoć nije bila ni najmanje teška. Set lista: Pioneer – Walk With Me – Sleep Patterns – Modern, Normal – Heirloom – The Kids Were Wrong – When You Sleep – All Our Wonder – Lately – Punctum – Only Son Of The Ladies’ Man – Bonfire – BIS: Quiet America

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: