To the East, to the East!

by

Nikakvih konkretnih ili barem provjerljivih informacija još uvijek nisam dobio, ali ne sumnjam kako je kasnije drugog dana i tijekom cijeloga trećeg dana ovogodišnjeg Dirty Old Festivala posjet bio brojniji od onoga s kojim se posljednjega sata dnevnog svjetla, a koji je pratio njegov odličan nastup, u petak u Velikoj suočio Frank Turner, praćen svojim pouzdanim bendom The Sleeping Souls. Pedigre pankerskog okupljališta, makar hipijevskog stila, na određeni je način njegovo uvrštenje na lajnap činilo neočekivanim, ali na izrazito dobar način, iako se naposljetku pokazalo kako ono nije rezultiralo i, pretpostavljam očekivanim, širenjem ciljane publike. Među stotinjak prisutnih Turnerovoj svirci, osobno sam poznavao i više od deset ljudi koji su se do Velike nekako dokotrljali isključivo zbog njega, s time da je dobar dio njih, uključujući i mene samog, neko vrijeme zdvajao i kombinirao najugodnije opcije putovanja. Prilično sam siguran da velik dio njegove sve više rastuće hrvatske fan-baze jednostavno nije imao prihvatljivih načina za put pod noge ili kotače kakvog vozila, pa sjeme zasijano na lanjskom Terraneu Frank još uvijek nije požeo u potpunosti. Žao mi je eventualno većega rashoda u organizatorovoj računici, kao i obožavatelja koji su ga ovaj put morali propustiti, ali nipošto ne i vlastite prisutnosti. Ponovno ne štedeći sebe, kao ni prateću grupu, Frank Turner je odsvirao istodobno opušten i izrazito energičan rock koncert, krcat singalongova svih nas koji još uvijek ne priznajemo da smo odrasli.

Teško je pretpostaviti bi li u slučaju obilnijeg posjeta svirka trajala više od pedesetak minuta, koje je Frank ovom prigodom ispunio uglavnom udarnijim komadima svojeg kataloga, nizom sjajnih i okruženju žive festivalske svirke uvjerljivo prilagođenih verzija studijskih dragulja potvrdivši sebe kao jedno od najoriginalnijih imena aktualne kantautorske scene. Redom odjeveni u bijele košulje, Frank i suigrači doimali su se poput britanske škvadre koja je momačku večer budućeg mladoženje odlučila odraditi vikendom preko kanala, od kakve su se razlikovali odgovornošću i predanošću poslu, ali ne i veseljem i razigranošću. Povremenim zapadanjima u melankoličniji materijal upravo je ta radost svirke priječila repertoar odvesti u tmurnije vode, što je meni osobno osiguralo uživanje u omiljenom mi paketu sjetnih i sretnih nota, kakav se od prigode do prigode mućka u, recimo, ‘Reasons Not To Be An Idiot’, pa kako koji put ispadne. Ista je ta radost pokazivala i kako je Frank sam više negoli sve one neprisutne primijetio razmjerno mnoštvo okupljenih koji su s njim otpjevali sve tekstove, od uvodne ‘If Ever I Stray’ do najdivnije rokerske zakletve ‘I Still Believe’ i himničkog kraja već kultne ‘Photosynthesis’. Dobro, ne baš sve, jer je klasičnoj kičmi temeljenoj na prošlogodišnjoj ploči ‘England Keep My Bones’ pridodao i potpuno novu pjesmu ‘Four Simple Words’, kojoj već sad smijem prilijepiti oznaku budućega koncertnoga crowdpleasera.

Posebno mi je drago što je dobri momak Frank uvažio moj prošlogodišnji prigovor o propuštanju bogomdane (!) prilike da u katoličkoj Dalmaciji živalj provocira pjesmom tvrdeći da boga ni, što je u petak koliko-toliko nadoknadio – namjera jest ono što se računa, ali na kampiranju bezbožne pankerije ne možeš dobiti bodove za hrabrost, samo one za šarmantno izvedenu bockavu pjesmu, sa svih stranu popraćenu srčanim pjevanjem. Set lista: If Ever I Stray – The Road – Peggy Sang The Blues – Reasons Not To Be An Idiot – Glory Hallelujah – Wessex Boy – I Am Disappeared – Long Live The Queen – Four Simple Words – Try This At Home – I Still Believe – Photosynthesis

Prije Franka sam, upoznajući se s livadom, čuo i solidnu nevažnu svirku In-Sane, a poslije njega i dva benda koji bi po svemu sudeći trebali biti Dryflood i Nuclear Altar, ali nisam stoposto siguran, te Deafness By Noise, koji su se svojim standardnim bildanjem i poticanjem poštovanja vrijedne šutke jedini od domaćina uzdigli iznad razine popunjavanja satnice. Street Dogs i Suicidal Tendencies sam odlučio zamijeniti ranijom vožnjom prema zagrebačkom krevetu, nakon što mi se slučajnim susretom trenera Đire otvorila i ta mogućnost, pa sam svoju startnu ekipu, žestoke Mateja, Srđana, Zdenku i Tvrtka, ostavio na cjedilu, ali i s više mjesta u automobilu te manje zraka zagušenog (ne)probavljenim ćevapima. Za prvim bendom donekle žali moj centar za rokersku ugodu, za drugim onaj za općekulturno uzdizanje, ali uopće ne sumnjam kako će se oba u razmjerno vrlo kratkom roku pojaviti i u Zagrebu. Jebiga, svoju dozu muzike za curice i romantične dečkiće koji glume rokerske frajere već sam bio dobio.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: