Ja, ja i Toro

by

Svaki put kada od nekoga začujete ili u medijima pročitate žalopojke kako se Zagreb još uvijek nedovoljnom brzinom uključuje u turnejske itinerare aktualnih muzičara, znajte da je riječ tek o uvjetovanom refleksu vječnih gunđala koji paušalnim procjenama moraju opravdati svoju nezainteresiranost, vrlo svjesni da se ona nikako ne slaže s njihovim tko zna kako zarađenim statusom znalca. Hrvatsku metropolu itekako posjećuju vrlo aktualni bendovi, samo što mainstream, odnosno njegova blizina, nipošto nije jedino mjerilo aktualnosti. Osobno sam znatno češće prisutan na koncertima svježih, energičnih bendova iz velikoga pankrokerskog oceana, ali barem su posljednjih godina učestale i svirke muzičara koji operiraju u drugim žanrovima. Održan u vrijeme u kojem bend nakon niza izdanja i ubojitih singlova sve sigurnije doseže i nešto širu, konkretniju prepoznatljivost, preksinoćni izvrstan koncert Toro Y Moi u Aquariusu to je svakako potvrdio, relativno slabim posjetom ukazujući i na još neke specifičnosti situacije u kojoj se zatekao.

Koriti neobilan interes publike, pogotovo iz pozicije čovjeka s popisa gostiju, nikad nema smisla, jer svatko sam za sebe vrlo dobro zna koliko novaca, za što i kada može izdvojiti, a posljednji je zagrebački tjedan doista pljuštao svirkama, pri čemu su Toro Y Moi i dan ranije održan nastup Woven Hand u Močvari svojim kalendarskim back-to-backom, ali i uvjerljivošću muzike same, ipak nadmašili višednevlje festivala INmusic. Međutim, izuzev rada suboraca sa u nas još uvijek nezavisne scene, u velikim medijima nisam nigdje uočio ni pravilno tonirane najave, niti barem nekoliko sitnih rečenica izvještaja, a koje bi odale da je osoba koja ih piše poslušala više od tri ploče u životu. Svojom slojevitom, ali istodobno i izrazito efektnom muzikom, prvoloptaškom bez straha od brzog trošenja, Chazwick Bundick, mastermind benda (iako je možda više riječ o projektu, koji se u bend transformira za potrebe živih nastupa), neprestano pokazuje da ih je on sam poslušao znatno više, gotovo u svakoj uspjevši pronaći kvalitetnu sirovinu za svoj snatreći, omamljujući easy-pop, koji zaslužuje da mu se posvetim mnogo više nego često šibanom debilizmu načina kojim naši mediji prate muziku, ali i mnogo više općenito.

Na brojku od niti stotinjak prisutnih, možda niti osamdesetak, jednim dijelom jest utjecala posvemašnja novčana depresija hrvatskog trenutka spojena s predoziranjem broja koncerata uopće, a drugim slaba potpora mišićavijih medija, ali osobno mislim da se u ovoj raspravi ne smije zanemariti ni pogrešna percepcija Toro Y Moi kao stvaratelja muzike ponajprije namijenjene pomodnoj mladosti, da se ne dotičem onoga dosadnoga olinjalog termina. Nema zbora da Chaz sklada i izvodi čistu pop muziku, istodobno prihvatljivu kopačima po najopskurnijim blogovima kao i onima koji svoj muzički fiks još uvijek ištu isključivo preko MTV-ja. Samo što ona nema pretjeranih paralela s terorom mladosti koja neumorno traži više, jače i brže – Toro Y Moi ne sprintaju nego opušteno džogiraju, ne jurcaju skuterom nego se kotrljaju skejtom, koji se još uvijek pokreće ljudskim nogama. Upravo su to razlozi kojima me je prošlogodišnji album ‘Underneath The Pine’ osvojio, makar sa zakašnjenjem, pružajući mi slatku mješavinu sastojaka većinu kojih bih same za sebe, u ovom trenutku i ovim godinama, kušao vrlo rijetko.

Uživo, svoju kombinaciju synth-popa, soft-rocka, atavizama svojih gotovo folkerskih početaka i Philly-soula, uronjenu u eteričnu atmosferu koja je Chaza i promovirala u jednu od posterskih ikona chillwavea, punokrvni četveročlani bend izvodi fokusiranom, uigranom čvrstoćom koja zvuk smješta negdje između indie-rocka i funka. Naravno, daleko su ‘How I Know’ ili ‘Go With You’ od tvrdoga kvartovskog mamojeblja, ali su srećom jednako toliko udaljene i od nekim alkemijskim čudom istodobno previše zašećerenih i nedovoljno slatkih funky užasa acid-jazza i sličnih zločina. Već i svojim izgledom kvartet odaje svoju geeky pozadinu, dok zvukom potvrđuju kako je riječ o klincima potpuno neopterećenima žanrovskim podjelama. Nešto slično, samo ipak manje zarazno, prije nekoliko sam mjeseci čuo na koncertu Summer Heart, ali tamo gdje su Šveđani svoju nostalgiju ukotvili čvrsto u osamdesete, Chaz se znatno češće vraća dekadu ranije. Svojim rafiniranim perfekcionizmom koji svejedno nikada ne zaboravlja na svetost trominutne pop pjesme, Chaz tako podsjeća na Todda Rundgrena, koji se u nekom paralelnom svemiru nikad nije maknuo iz Philadelphije, zaposlen kao kućni producent u kompaniji Gamblea i Huffa.

Odlično posložen jednosatni koncert (‘Low Shoulder’ na zasluženom bisu) bend je i otvorio i zatvorio pjesmama koje više nego na čilanje pozivaju na ples, središnji dio ostavivši za, uvjetno rečeno, polubaladice koje više nego na ples pozivaju na čilanje. Pritom ipak treba naglasiti kako gotovo svaka od petnaestak izvedenih kompozicija uživo vrlo efikasno obavlja obje funkcije. Topao, masirajući zvuk živog benda, oslonjen na izvrsnu ritam sekciju, preko koje su se Chaz i gitarist s divnim Rickenbackerom nabacivali štipajućim lizovima, fino je odgurivao melodije koje ipak nisu agresivne upadačice izravno u centar za ugodu, nego sramežljivo kruže oko slušatelja kao da jedne subotnje večeri klize kakvim blještavim roller rinkom, sve dok u jednom trenutku ne skužiš da su ti već dobrano zavrtjele glavom. Svojim propulzivnijim gibanjem i refrenskom kadencom koja vuče na melodičan sing-hop, ‘Still Sound’ je kao vrhunac koncerta na tulum – koji me iz nekih razloga podsjetio na spot za ‘1979’ Smashing Pumpkinsa – pozvala i one za šankom i u stražnjim redovima, dok su djevojke i mladići pred pozornicom njihanjem i pjevanjem popratili cijeli repertoar.

U uvodnu su trećinu koncerta Toro Y Moi, bez imalo kalkuliranja, ubacili svoje najveće hitove, ili, da budem pošten, ono što ja doživljavam kao njihove najveće hitove, ‘All Alone’ i ‘New Beat’, dok oko zasluženog pečata hitoidnosti sjajne ‘Talamak’ valjda nema spora. Na prečac osvojenu dobronamjernu publiku zatim su uljuljkali u nešto meditativnije raspoloženje da bi se pri kraju set liste – u kojoj je ovogodišnji album ‘June 2009’ sudjelovao s najmanje stvari, što je sasvim logično s obzirom da imenom otkriva vrijeme u kojem su njegove umalo pa demo snimke nastale – vratili pogocima poput ‘Freaking Out’, koju bi jedan Justin Timberlake odveo u svako svjetsko kućanstvo, ili obrade ‘Saturday Love’, R&B dueta Cherrelle i Alexandera O’Neala. Pjesma je to koja je u svoje vrijeme ostvarila relativno solidan tržišni uspjeh, ali čiju originalnu verziju nisam čuo sve do nekidan, te još jedan dokaz kako je Chaz Bundick pravi cratediggin’ indie-kid koji sve svoje slobodno vrijeme troši na otkrivanje kako nove, tako i nove stare muzike, koju je onda ushićen podijeliti s ostalima. Za takve kod mene uvijek ima naklonosti, a kada se svemu pridodaju i lijepe pjesme izvedene na još ljepšem koncertu, u poklon paket ubacujem i iskrenu oduševljenost.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: