Pjesme sudnjeg dana 3

by

Kad sam već svojem manjku inspiracije pustio da nadjene naslove davnašnjim izvještajima s prvih dvaju zagrebačkih koncerata Woven Hand, šteta bi bila nakon sinoćnje svirke ne iskoristiti laganu priliku za zakucavanje moje prve naslovne trilogije – Pjesme sudnjeg dana, treći dio! Pritom, sinoćnji je koncert prepoznatljivo pogrebnoj, prijetećoj atmosferi pjesama Davida Eugenea Edwardsa, koja prostoriju u kojoj se izvode učas pretvori u predsoblje paklenih dveri, pridodao i prikladnost vremenskih prilika, odnosno neprilika. Bez namjere da ispadnem bešćutna gnjida, a i u svjetlu činjenice kako je sve dobro završilo, moram napomenuti kako je ovaj put naslov posebno adekvatan, bez ostatka, jer se nakon strastvene sesije pobrojavanja grijeha svih nazočnih u trajanju od otprilike sat vremena, izvedene na minimalno plus 50 stupnjeva, Edwards u backstageu srušio u laganu nesvjesticu. Nije da me čudi; ako sam ja na samom kraju dvorane, odmah do vrata i kakvog-takvog propuha, jedva izdržavao nesnosnu temperaturu, ne mogu ni zamisliti kako je bilo čovjeku koji je glasom i gitarom predvodio ceremoniju gore na pozornici.

Što se to, osim dojmljivog nastupa na lanjskom Terraneu, dogodilo u međuvremenu od posljednjeg navraćanja benda u Zagreb da se broj znatiželjnih hodočasnika dvostruko uveća, nemam pojma. Nije da je trenutačno posljednji album grupe ‘The Threshingfloor’, koji je sinoć u set listi participirao s najviše pjesama, nekakav značajan kvalitativni pomak u odnosu na prijašnja izdanja, a i ne sjećam se gužvi nesretnika koji proteklim zgodama nisu uspjeli nabaviti ulaznice na vrijeme. Međutim, Močvara je sinoć apsolutno gorila, ispunjena mnoštvom od gotovo petstotinjak ljudi. Moja najbolja pretpostavka je želja zabludjelih da se još jednom susretnu i do mila ispričaju sa stvoriteljem, jer tko zna hoće li nam otkriće Higgsova bozona svima skupa to ikad ponovno dopustiti? Svjestan mogućnosti nadolazeće apokalipse, Edwards je odlučio dići glas u nebesa, kako to uvijek radi, te ustati, i to ne samo govoreći figurativno – sinoćnji je nastup bio tek drugi ili treći (dobivene informacije se razilaze) u karijeri benda na kojem je odgurnuo stolac i uspravio se na noge.

Četveročlana postava koju trenutačno predvodi zvuk grupe više ne uspijeva zadržati na onome oštrom rubu između zastrašujuće gotike i paklenskog countryja, nego ga izrazito glasnim i uvelike postpunkerskim gitarama prebacuje na stranu mračnog rocka. Osobno bih znatno više volio da tradicionalni i korijenski elementi ne moraju prstima iskopavati izlaz iz svojih grobova, nego da su prisutniji kako cjelokupnim aranžmanima tako i repertoarom više oslonjenim na folk idiome, ali čini se da je novi život fokusiranom i za sve obračune spremnom bendu omogućilo upravo takvo usmjerenje. Možda ovo jest muzika pakla, glasna i vatrena, ali u tom je slučaju to onaj pakao za sitne grešnike bludnih misli i prekomjernog trpanja pića i hrane u sebe, jer i nije neki problem kaznu izvršavati uz zvuk nadahnutog i glasnog rock benda. U kontekstu organiziranom oko transične vokalne izvedbe i akustičnim instrumentima šamanskog prizivanja prirodnih i božjih sila, David Eugene Edwards ovoga je pripadnika pastve znao pogurnuti u bremenita zdvajanja; aktualna zvučna preobrazba Woven Hand ipak čini, uvjetno rečeno, običnijim bendom. Od njih nikad nisam očekivao svirku na kojoj ću se koncentrirati isključivo na odsvirano, bez ikakva razmišljanja o tematsko-svjetonazorskim podlogama pjesama, čemu se možda ispriječila i ova inflacija celzijevaca. Ovaj je put priroda pobijedila bend.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: