Idemo dalje

by

Drugog dana ovogodišnjeg INmusica – iako je zapravo to bio treći dan po redu, jer označiti prvi dan kao nulti teška je besmislica, ali kako ja na taj nulti/prvi nisam bio otišao, onda je meni sinoć doista bio drugi – nastavilo se nadoknađivanje izgubljenog vremena i obnavljanje kontakata sa starim znancima, jer su se na programu ponovno našli bendovi koji su već barem jednom nastupili na prethodnim izdanjima festivala. Ako lani niste imali te sreće biti jedan od nekoliko stotina na supertulumu Retro Stefson, zasigurno ste poslije dosta puta čuli kako su neki anonimni klinci iz Islanda napravili neviđen show. Ako jeste, zasigurno ste i vi bili jedni od tih koji su manje brzim i spretnim prijateljima konstantno na nos nabijali njihov propust. Prilika za popravni pružila se već ove godine, jer su Retro Stefson opet osvanuli na festivalskom lajnapu, iako svi vrlo dobro znamo da je najluđe tulume izrazito teško reprizirati. Bendova digest-verzija sve muzike ikad s predumišljajem na poziv na ples odsvirane na cijelom svijetu vrhunski je zabavan treš uz koji je nemoguće ne razbacivati osmijehe na sve strane, samo što je publici za potpuno sudjelovanje trebalo nešto više vremena nego lani. Čak se i sam bend požalio kako smo prošle godine bili više seksi, što je bilo sasvim logično s obzirom na izostanak lanjskih prvoboraca Vrane, Matije i Kujundžića. Zapravo, ni bendova entuzijazma ni dobrohotnosti nazočnih nije nedostajalo, koliko je bilo viška prostora i očekivanja. Na višestruko širem prostoru negoli za svojeg prvog ukazanja i sada već kao zabavljači s pedigreom, za razliku od potpuno beznačajnih popunjavača vremena i prostora kakve smo lani greškom očekivali, Retro Stefson su se isprva snalazili malo smotanije, valjda sve dok i sami nisu shvatili da ni za kakve prevelike prilagodbe nema potrebe. Jednom kada su se opustili, od prethodnog dana zgažena ekipa opustila se skupa s njima, pa je prema svojem kraju njihov set i ove godine eksplodirao u sveobuhvatno slavlje. Nacrtaju li se ikad u malom pogonu Tvornice, dvjestotinjak okupljenih vrlo bi lako skakanjem moglo probiti strop kluba i uletjeti u stanove ljudi na gornjim katovima. Kako ionako neće moći spavati, namrgođeni penzioneri bi se mogli pridružiti u čaganju.

Sumnjam da ne znate, ali moja karijera koncertnog izvjestitelja sad već skoro pa punu godinu dana sjedi na dvjema stolicama, onih domicilne mi Ruralne gorile i najboljeg muzičkog sajta ovih prostora i prostornosti, Potliste. Lako za Gorilu koja se uređuje po principu da je sve dozvoljeno i smije se sve što ti padne na pamet, ali ozbiljni profesionalci na čelu sa Fulurijom pred svoje suradnike stavljaju i određene zahtjeve. Šefovo inzistiranje na tome da čovjek koji predstavlja Potlistu mora biti lijepo odjeven i jednostavno mora i to mora! s uskličnikom popratiti world music ponudu nisam mogao ignorirati – želim li svakog mjeseca tih bijednih nekoliko tisuća kuna na računu – pa sam sinoć proveo i dvadesetak minuta uz Tamikrest i desetak uz Iness Mezel. Tamikrest su me svojim stoičkim, strpljivim prebrojavanjem pustinjskih zrnaca gitarom doista ugodno opustili, gotovo i hipnotizirali, pa me uopće ne bi začudilo da jednom završim i na njihovom samostalnom nastupu. Madam Mezel mi, s druge strane, nije bila ni najmanje privlačna, čime ne opisujem njezin izgled, nego muziku. Mada, moram biti pošten i priznati kako bi problema s privlačenjem moje pozornosti nakon što sam se netom vratio s lijepog post-teen putovanja imala čak i poneka imena s cedeova na mojoj polici.

Naime, prethodnih osamdesetak minuta bio sam proveo uz odličan nastup Mando Diao, benda koji bi bilo vrlo lako prezrivo ignorirati, samo da u postavi nemaju dva nadahnuta autora koji već desetak godina ispucavaju divne pjesmice negdje na raskrižju pankerskih početaka hamburških Beatlesa i svođenja stadionskog rocka na razumnu mjeru svojstvenu The Clash. Na posljednjem im albumu primijećena ambicija za širenjem svoje publike korištenjem plesnih indie-disko finti sinoć je, srećom, bila ignorirana sve do samog kraja, kada su izvođenjem ‘Glorije’ i ‘Dance With Somebody’ angažirali gotovo sve okupljene (možda nešto malo manje okupljenih nego dan prije) u ničim opterećen singalong. Bilo je jasno da ukupnim party-koeficijentom neće nadmašiti Gogol Bordello, ali da lakoćom hoće New Order čak je i meni, kao fanu – a možda upravo zbog toga – bilo nemoguće pretpostaviti. Dotad su, međutim, Gustaf Norén i Björn Dixgård uvelike forsirali prvu fazu karijere, nadam se i sami svjesni mjesta gdje su ostavili svoje najjače adute, po koje su se vratili željni pokazati kako im je šminkerski pristup samo sredstvo za švercanje finog rokenrola. Sveukupno sedam je pjesama – dakle, točno polovica broja odsviranih – u set listu došlo s prvih dvaju albuma i popratnih singlova, solidnog debija ‘Bring ‘Em In’ i sjajnog ‘Hurricane Bar’, jednog od najboljih albuma prošlog desetljeća. ‘Hurricane Bar’ je album kojem se zlatna mladež u bogataškom klubu ruga sve dok on doma ne povede dvije najzgodnije plavuše, ali istodobno i album kojem masni prljavi bajkeri u garaži prijete sve dok ih ne prebije i pošalje na hitnu na šivanje. Da ne bi bilo nesporazuma, Mando Diao su nastup otvorili odmah u glavu s ‘God Knows’, da bi se do udarnog terceta ‘All My Senses, ‘Down In The Past’ i ‘You Can’t Steal My Love’ pojačavanjem gitara poboljšao i zvuk koji je naglašavanjem elektronskih bubnjeva i basa na početku seta prizivao usmjerenje slabijih radova benda. I prva je ploča na zamišljen megdan poslala jake snage, prvi uopće singl benda ‘Mr Moon’, čija je izvedba neuspješno prijetila podbačajem, te ‘Sheepdog’, a fanatici su na poklon dobili i b-stranu ‘Your Lover’s Nerve’. Iako je, čak možda i pretjerano produljena, ‘Dance With Somebody’ bila takozvani objektivan vrhunac njihova nastupa, meni osobno ne bi bilo smetalo i da je bis dovršen pjesmom prije, melankoličnom ‘If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow’, koja me i sinoć podsjetila na The Libertines. Set lista: God Knows – Welcome Home, Luc Robitaille – Your Lover’s Nerve – Song For Aberdeen – All My Senses – Down In The Past – You Can’t Steal My Love – Mean Street – Mr Moon – Sheepdog – Long Before Rock’n’roll – Gloria – BIS: If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow – Dance With Somebody

Sve to što su napravili Mando Diao, prihvaćeni skoro pa ekstatično od zgužvanih prvih redova, Franz Ferdinand su odradili na razini više, iako su meni šminkerski Šveđani mnogo draži bend od šminkerskih Škota. Već treći dolazak u isti program svakako nije mogao izazvati jednaku količinu nestrpljivog oduševljenja koliko svirke kada su bili jedan od najvrućih bendova na svijetu, ali se organizatorska najava kako će bend svirati nove pjesme pokazala tragikomičnom. Naime, nitko sinoć na Jarun nije došao čuti četiri (ili pet?) nove pjesme Franz Ferdinand – stilski nimalo iznenađujuće, a dvjema sam zapjevušio refrene na drugom ponavljanju – mamci kojima ovaj bend još uvijek i to opravdano privlači publiku oni su iz gromoglasnog niza hitova od ‘Michael’ preko ‘Walk Away’ do ‘No You Girls’. Pri početku se njihove svirke činilo kako je i bendu samom nastup u ovom okruženju toliko poznat da je umalo i dosadan, pa je nekoliko uvodnih numera igralo više na status negoli na uživljenost. Samo što je uz ovo pumpanje teško ostati nepokrenut neko dulje vrijeme, pa je otprilike ‘Take Me Out’ počela podsjećati da ovo nisu samo majstori studija nego i vrlo uigran i ritmičan stadionski bend. Da sve nastupe bendova koje voliš treba pohoditi bez prigovora, jer nikad ne znaš kako se koncert može razlikovati od prethodnih, sinoć je još jednom dokazalo neočekivano odavanje počasti Donni Summer kroz efektnu obradu ‘I Feel Love’. Franz Ferdinand sviraju muziku koja siječe skupove interesa teoretičara nužnosti sindikata i radnika razočaranih u te iste sindikate, pa stoga ne čudi što u nas uvijek padnu na plodno tlo.

I to je to. INmusic je preživio, kako glasi zgodna i već ofucana doskočica koja se posljednje vrijeme provlači medijima. Tek ćemo vidjeti je li to dobro ili loše. Ja nekako ipak mislim da je dobro.

3 Odgovora to “Idemo dalje”

  1. Kujundžić Says:

    Kujundžić bio ( na drugoj polovini doduše), kupljena ploča Stefsona mi je svjedok.

  2. Casper Says:

    Ma nisam te skužio. A vidiš, ako si stiga na drugu polovinu, to se poklapa s mojom procjenom!

  3. matija Says:

    Pozdrav s Dugog otoka, vidimo se u Sibeniku.🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: