Plan C

by

Bolest nikada ne dolazi u zgodno vrijeme, ali u ponekim ju je razdobljima ipak nešto lakše podnijeti, iako se u ovom trenutku uopće ne mogu prisjetiti je li me ikada uhvatila u periodu koji nije obilovao različitim obavezama ili planovima. U tome je svjetlu nepravedno u ičiju i ikakvu bolest učitavati išta dodatno – možda se Ben Drew doista razbolio (a evo vidim da se razbolio i profesor Phil Alvin, stoga ništa od sutrašnjih Blastersa u Novom Vinodolskom. Bezveze…) baš dan prije negoli je trebao doputovati u Hrvatsku na otvaranje ovogodišnjega, sedmog INmusica, ali je znakovito kako baš nitko s kim sam razgovarao nije popio tu priču. Jebiga, kada organizator iza sebe ima obimno dokumentiranu povijest lihvarenja i sistemskih nelogičnosti, pojačanu ovogodišnjim, u usporedbi s prethodnim izdanjima blago rečeno tankim lajnapom, onda se ne može previše zamjeriti mozgovima koji su u otkazivanju Plana B vidjeli i određene nesuglasice na liniji izvođač-promotor. Dokaže li se da sve ovo drobim bez opravdanja, zlobno i tendenciozno, s radošću ću se ispričati, i to odmah, ne čekajući nekakvo nebulozno svođenje post-festivalskih računa kakvo mi je servirala djevojka na blagajni, kada sam, vruće i otkazivanjem najnapetijeg mi benda festivala iznervirane glave, tražio povrat novca. Njezinoj sam dobroj volji i namjeri čak i povjerovao, ali mi je po povratku kući na gledanje drugog polufinala tekućeg Eura postajalo sve jasnije kako se ne trebam previše nadati. Nulti sam dan, tako, odjebao bez razmišljanja. Let 3 nisu nikakva zamjena, žalim.

Plan B – recesijsko, ali donekle okej i solidno izdanje festivala uzrokovano gubljenjem jakih sponzora – tako se prometnuo u plan C, prvo otkazivanjem Cranberriesa (šta sad, uopće mi ne bi smetalo čuti ‘Wanted’ ili ‘I Can’t Be With You’), a onda i omiljenog mi britanskog soul-hopera, ali nekoliko dragih ili zanimljivih bendova ipak je ostalo na popisu. Tako da inaćenje pri inzistiranju povrata para ne samo da ne bi imalo efekta nego bi bilo i bez smisla, jer je i samo po jedan bend dnevno sinoć i danas dovoljan da se zabavim i opustim, pogotovo što nikakva koncerta nisam vidio još od prošle srijede. Da se ne bih osjećao kao mali majmun kojem su uspjeli isisati teško zarađene parice, finalni sam si odlazak racionalizirao činjenicom kako bi svaki od bendova koje želim vidjeti svoj samostalni dolazak u Zagreb naplaćivao minimum stotkom-dvjema po ulaznici, pa konačan zbir ipak preteže na stranu kakve-takve isplativosti. Naravno, znatno bi poštenije bilo da je cijeli raspored bio sveden na ono što u suštini, po broju i jakosti imena, zapravo jest – vrlo jak jednodnevni program – ali priznajem kako je i u rahlosti ovakve varijante sinoć bilo dovoljno ugode neopterećene presingom gledanja što većeg broja bendova i živciranja zbog preklapanja. Manje nekad jest, hm, pa ne baš više, ali ne i toliko manje. Ono što je u cijeloj priči najvažnije ipak su muzika i bendovi, pa ću sva palamuđenja oko organizacije sada ostaviti po strani. Iskusni čitatelji znaju da ni jedan od nespomenutih bendova nisam čuo, neke zato što nisam stigao na vrijeme, druge zato što me nisu ni najmanje zanimali.

Pokušavajući donekle skrpati program na sve moguće načine, organizatori su se izgleda dograbili svojeg adresara s brojevima bendova koji su već nastupali na prethodnim izdanjima festivala, pa su nam u Zagreb po treći put (nije valjda bilo i četvrtog?) stigli i Archie Bronson Outfit, čiji je žgincani blues-rock prilično lijepo ostario otkako ih nismo vidjeli. Ne znači to da su u repertoar dodali veći broj doista upečatljivih pjesama, ali ovaj kulerski trojac još uvijek dokazuje kako bi i The White Stripes i The Black Keys još bolje zvučali s basom u instrumentalnoj postavi benda. Šteta je što taj puniji, izrazito fuzziran zvuk ne prate i češći proplamsaji autorske originalnosti, mada imam dojam kako je bendu samom ova razina vidljivosti i uspješnosti sasvim dovoljna. Nisu me oduševili, nisam to ni očekivao, ali više od prijazne dobrodošlice nisam htio tražiti. Njihove sam sunarodnjake Dry The River ususret festivalu naprosto zaboravio provjeriti, zbog čega su me ugodno iznenadili svojim raskošnim folk-rockom kojim od prekooceanskih srodnika The Low Anthem ili Fleet Foxes, pa čak i legendarnih The Decemberists, natrag u domaju vraćaju ono što su ovi preuzeli iz tradicije iščašene britanske pastorale. Vjerujem da bi ovo prvo upoznavanje s bendom bilo sretnije upražnjeno u nekome manjem klubu, jer se dobar broj startno zainteresiranih lagano osipao kako je njihov set odmicao, ali u prvim sam redovima primijetio čak i nekoliko desetaka raspjevanih fanova. Baza je očito postavljena, a za nadogradnju ćemo vidjeti u budućnosti; preporučio bih im svakome tko voli melankoliju spomenutih imena, koju Dry The River često stavljaju u katapulte kojima se dobacuju do postrokerske grandioznosti. Meni osobno, najbolji su bili u pjesmama čiji me suhi patos podsjetio na opskurne favorite Ha Ha Tonka.

Gogol Bordello sinoć su održali bombastičan nastup koji mi je potvrdio sve ono što sam o bendu razmišljao nakon što sam ih prije nekoliko godina gledao prvi put, a što se može svesti na priznanje kako mi je iskreno žao što nikako ne mogu zanemariti narodnjački temeljac njihove juhe. Manjinski aktivizam i bespoštedno davanje svega od sebe poduprijet ću u ama bilo kojem obliku, samo što me romske poskočice neizostavno podsjećaju na neke od elemenata koje u muzici najviše prezirem, pa se nakon nekoliko pokušaja više i ne trudim svrstati u bendove poklonike. Koliko god pankerske odrješitosti i akustične melankolije Eugene i čerga u svoje pjesme ubacili, jednostavno mi nije dovoljno. Međutim, nemoguće je previdjeti kako ovaj bend – ne samo lider, iako je logično da on prednjači – znalački i efikasno mrda publiku (ovaj put tako prevedimo working a crowd), koja se kroz njihovih devedesetak minuta gotovo potpuno raspametila. Naravno, cilj je to koji je lakše obaviti na Balkanu negoli, recimo, u Beneluksu, što se dokazalo brojnim pokušajima pokretanja masovnijeg vlakića. Melos je to čiji su zameci u genskom zapisu gotovo svakog Hrvata, pa ne čudi da su Gogol Bordello od svih bendova koji su nastupili sinoć osigurali najbolju atmosferu, pri čemu sumnjam da će ih u toj kategoriji nadmašiti i itko najavljen za večeras. Bend trajektolikog imena Fanga nekoliko sam puta okrznuo šećući se festivalskim poprištem, i njihov mi je stingoliki world-fusion-funk-lite baš svaki put uši proparao dosadom.

Iako načelno dobre volje, svejedno sam malkice žalio zbog svoje nemogućnosti lupanja šakom o stol ili prihvaćanja da se ne mora baš sve vidjeti, što se nastavilo i tijekom prve dvije pjesme zvijezda večeri, pripremnoga uvodnog instrumentala ‘Elegia’ i još mi uvijek nejasnog hita ‘Crystal’. Ironično, sav je žal prestao upravo u trenutku kada su se začule brenčeće i u acid utopljene gitare s početka prekrasne ‘Regret’, koju slobodno možete zaboravljati kod navođenja svojih najdražih pjesama, ali nemojte očekivati da vas ona sama s vremena na vrijeme neće uvjerljivo podsjećati. Ne znam postoji li doista ikakva direktna veza – ne da mi se proučavati agenture obaju bendova – ali ispostavilo se kako je otkazivanje Cranberriesa bila daleko najbolja okolnost koja se dogodila ovogodišnjem INmusicu, jer su kao zamjena (?) u lajnap uletjeli New Order, koje se na ovim prostorima čeka još otkako je Yoko Ono rastavila Beatlese na proste i međusobno posvađane faktore. Slušajući njihov senatorski nastup s gornje pozicije odmah do betoniranog putića, prvi sam put uspio pojmiti broj nazočnih, jer se na legendarne Mankunijance slilo barem 95 posto svih posjetitelja. Ne znam se igrati brojčanih procjena, ali pad u odnosu na posjet prethodnih godina uopće nije pretjerano zabrinjavajući, kako su sugerirali prekomotno kretanje po otoku i nepostojanje ikakvih gužvi na štandovima i šankovima. Gogol Bordello jesu povukli popaljeniju atmosferu, tu nema zbora, ali su se za jedne uštogljene kišne Britance i Barney i ekipa skroz solidno držali, imamo li u vidu da je njihova muzika ipak drukčije orijentirana. Jednoipolsatni bestof set golemu je bendovu karijeru sažeo na najveće hitove, pri čemu su mene iznenadile tek nabrijana verzija ‘5 8 6’ i ‘Isolation’ – eksploatiranje ‘Love Will Tear Us Apart’ se, s druge strane, još i moglo predvidjeti. Moja sitna zamjerka naglašavanja elektronskih matrica nauštrb finih indie/jangle gitara milih mojemu srcu topila se kako je bend svakom novom pjesmom pokazivao da je ovakav zvuk prikladniji za ujednačavanje desetljećima i produkcijskim tehnikama razdvojenih kompozicija. Na kraju krajeva, iako ja bend i jesam zavolio preko 1994. godine brit-popom osvježenih remiksa divnog trojca ‘True Faith’, ‘Bizarre Love Triangle’ i ‘1963’, pjesme su to izvorno napisane u elektronskijem ključu, koji me sinoć uopće nije priječio u uživanju njihova slatkog popa. Set lista: Elegia – Crystal – Regret – Ceremony – Age Of Consent – Isolation – Krafty – 1963 – Bizarre Love Triangle – True Faith – 5 8 6 – The Perfect Kiss – Blue Monday – Love Will Tear Us Apart – BIS: Temptation

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: