Gorilini naj likovi iz TV-serija: #10-#6

by

10. Walter Hartwell “Walt” White (Na putu prema dolje)
[342 boda / 8 glasova]
U srednjoj sam imala super profesora iz kemije. Nitko kod njega nije imao peticu, čak niti onih dvoje-troje vudrenih. Satovi su mu, retrospektivno govoreći, bili umobolno dosadni – vjerojatno su mu predavanja samo bila teška za pratiti, nikako se nije znao spustiti na razinu nas kretena. Samo jednom nam je priuštio predavanje nakon kojeg smo svi izašli iz učionice kao pokošeni LSD-jem; taj put se baš nekako uživio u ulogu kakvog mjesnog Carla Sagana. Nikada nije stizao ispitati cijeli razred usmeno jer bi mu svako ispitivanje potrajalo po pola sata – zbog toga smo svi morali odraditi pismene testove da bi nam uopće mogao nešto upisati u imenik, a povremene usmene prozivke bile su nešto poput gladijatorskih igara. Nisu čak niti bile toliko strašne, jer smo svi već kretali od toga da smo u susretu s njim osuđeni na propast, pa smo bili lišeni i nade u dobru ocjenu, i straha od blamiranja. Jebao nas je u mozak elektronskim konfiguracijama elemenata kao da nam život ovisi o tome!!

Bio je vitke konstitucije, koščat, kosmat. Crni ćilim na glavi, gust brk za frkanje koji mu je gotovo prekrivao usta. Uvijek neke fine ‘lače i košuljica, nerijetko bijela. Metla u guzici. Jednom smo ga vidjeli u džinsu i prasnuli od smijeha. Zvao se Mirko i, premda nije bio naročito tmuran tip osobe, samo dvaput sam ga vidjela kako se smije – prvi put kad mi je usred nekog boktepita pokusa uvalio pod nos tekućinu od čijeg smrada idu suze na oči, pa ispustio nepatvoreni LOL nakon što se iz mene oteo majmunski urlik gađenja. Drugi je put bio kada se sprdao s nekim koga je ispitivao – okrenuo se prema nama s “dirljivo-je-koliko-ste-glupi” izrazom na licu i razvukao usta u širok osmijeh. Istog trena nas je zabljesnuo impozantan par očnjaka, i rođen je Mirko Vampirko.

Pokoju godinu nakon odlaska iz gimnazijskih klupa pročulo se da naš Mirko ima leukemiju. Ne znam kako se sve to završilo, ali nekako ne mogu njega zamisliti kako u nekoj prikoličici između Tenje i Antunovca kuha crystal meth. Prema vlastitoj slobodnoj procjeni mogu reći da je bio onaj tip stoika koji se kuje u legende, ali i dalje svjetlosnim godinama daleko od američke struje kaubojskog stoicizma g. Whitea, čije su primarno pogonsko gorivo kompleksi i frustracije različitih vrsta u kombinaciji s potpuno zastarjelim osjećajem časti kojemu se istovremeno divimo i čudimo. Opak i zavodljiv koktel, posebice u ovoj našoj eri tobožnjeg sutona muškosti kada šabani poput Davida Benatara štancaju knjige kao što su „The Decline of Men“, „The Myth of Male Power“, „Save the Males“ i „The Second Sexism.“

I možda nas je Walt u početku još i uspio zavarati da je jedan od nas, univerzalna poštenjačina u raljama goblina kapitalizma, čovjek koji samo želi svom djetetu priuštiti kvalitetno obrazovanje i platiti to jebeno zdravstveno osiguranje. Dobro, elementi poput izostanka ikakve natruhe socijalne države ipak su specifično američki, ali mislim da znate što želim reći. Enivej, g. White je posebna čunka.

Već je i sama pilot-epizoda jasno iscrtala glavne koordinate likova i zbivanja. U početku vidimo tog stisnutog, tihog profesora koji je istinski zaljubljen u materiju kojom se bavi, ali mu posao i okolina ne nude apsolutno nikakav intelektualni poticaj. Nema snage dići glas na učenika koji mu se šupački kesi dok namjerno struže stolicom, vukući je po podu do svojeg stola. Nakon škole ga čeka fuš u autopraonici koju drži jebeni Bogdan. Žena mu za doručak ispeče veggiebacon, a on ga šutke žvače kao da mu je dobar. Popodne mu priredi zabavu iznenađenja za 50. rođendan na kojoj uglavnom trpi podjebavanja sirovine Hanka. Navečer ga časti nonšalantnom drkicom, ali našem sirotom, demaskuliziranom Waltu se, naravno, ne diže. A jebiga, u međuvremenu je saznao i to da ima neoperabilni rak pluća a nema para za kemoterapiju. U tom se suočavanju s neminovnom smrću (tja, kao da je ikad minovna) stvari drastično mijenjaju. Do kraja epizode, Walt će zvjerski uzvratiti seronji koji mu ismijava sinov invaliditet, poslat će u kurac Bogdana i njegove obrve, smisliti plan kako da zaradi novac, započeti provedbu tog plana u djelo, pronaći sidekicka, oživjeti svoju strast prema kemiji, eliminirati kap u moru dugačkog niza konkurenata, i na kraju, naravno, životinjski izjebati suprugu (i njoj će se to svidjeti).

I to je bilo to. Dovoljno je bilo da se dogodi taj prasak u suštini Waltova bića, da lovina napokon postane lovac – to je taj ultimativni prijelomni trenutak kada su se prosječnom gledatelju ovlažile gaćice. Taj užitak kada potlačeni uzvrati, koji traje, nažalost, sve dok potlačeni ne postane tlačitelj – s Waltom se to dogodi vrlo brzo nakon što prođe ključni, početni nivo igre, nakon kojeg samo nastavlja srljati i srljati sve dublje, uvlačeći pritom u vlastiti mrak svaku osobu koja mu je ikada išta značila u životu. Moć je postala njegov crystal meth – opojna strast koja zabavnom čini svaku opciju kojom dovodi sebe i bližnje u krajnju opasnost.

„Breaking Bad“ je od svojih početaka možda izgubio neke vrijedne slojeve i pretvorio se u suludu igru prijestolja, a Walter u novog američkog akcijskog (anti)junaka. Ali kako sad ignorirati tu paklenu silu, tog čmrljavca koji je metamorfirao u minotaura, kad nemilice gazi sve pred sobom i ne pokazuje nikakve znakove posustajanja. Na kraju krajeva, zašto bi sve bilo dosadno kad može biti poremećeno i nepredvidljivo? Kada vam netko tko vam je u suštini pomalo mrzak, u kritičnom trenutku u životu nudi pozajmicu – veće su šanse da ćete je uzeti i pregristi to malo dostojanstva, nego se ići jebati s balkanskim narko-podzemljem i glumiti boga, zar ne? E pa zato je jedna stvar vaš život, a druga „Breaking Bad.“

A Walter White je poslan na svijet da vas nasekira. (BB)

9. Stringer Bell (Žica)
[358 bodova / 10 glasova]
*** NEĆETE VJEROVATI ALI – OPET SLIJEDE SPOJLERI! ***
Stringer Bell zapravo nikad nije imao ni grama šanse. Koštala ga je suluda ambicija, koštale su ga pogrešne procijene.Koštala ga je izdaja. Mogao je on biti puno više. Možda je i trebao, ali eto, nije. Bio je ipak samo desna ruka liku koji mu nije bio ni do koljena. Bar je on tako mislio. Ali bio mu je prijatelj. Odrasli su skupa, bili su braća, jebiga. Nije Stringer bio uštogljeni consigliere poput Toma Hagena, no Bože moj, na što bi to i sličilo, ipak su druga vremena i sasvim drugo podneblje.

Zapravo, pravu moć i nije imao Avon, nego baš Stringer. Avon je bio čovjek od akcije, prašinar, gazda kojeg nije zanimala forma već isključivo sadržaj. Avon je guštao u životu, on se zabavljao. A sve ostalo je prepustio Stringeru. No, Stringer… Stringer je bio gazda u uredu, ministar financija i vladar iz sjene. Njega nije zadovoljavalo puko kokošarenje po uglovima. On je ciljao na puno više. Avon je bio igrač starog kova, stare škole. Igrao je po pravilima koje su ga naučili stariji. Kod Avona su postojali neki principi i Avon je čuvao neke kodekse. Avon se brinuo za svako malo crnče koje je Bubblesu i ekipi prodavalo smeće za smrdljivih i sljepljenih 10 dolara. Avon nije Cuttyju dao 10,000 dolara za teretanu, Avon mu je dao 15,000. Avon nikada ne bi dopustio ono što se dogodilo D’Angelu i Wallaceu. Ne zato što mu je D’Angelo bio nećak, nego stoga što to jednostavno nije način rada Avona Barksdalea. On je bio general, oni su bili njegovi vojnici, a na svoju vojsku ruku ne dižeš.

Avon je zapravo bio to što je bio jer nije ni imao izbora. Za ništa bolje nije znao, i to je bilo sve što je znao raditi. On je živio iz dana u dan, bez planova i bez kalkuliranja. Da mu je netko pokazao kako se upravlja lokalom, Avon je možda mogao biti dobar barmen. Da ga je netko naučio kuhati i dao mu kuhaču u ruke da s njom zarađuje za život, Avon je možda mogao biti super kuhar. Da ga je netko poslao na fakultet, mogao je možda završiti u Obaminom timu. Boksač, košarkaš, knjigovođa. Avon je mogao biti bilo što. No, Avon je prve svoje pare zaradio na uglu, i – baš poput Bodiejeve ili Pootove – sudbina Avona Barksdalea je bila odavno zapisana. Vjerovatno i sudbina Stringera Bella, da on nije malo drugačije gledao na te stvari.

On nije na svoj položaj gledao kao na nešto što mu prirodnim poretkom pripada, nego isključivo kao na trampulin koji će ga lansirati u svijet gdje ne obitavaju zaraženi narkići i gdje život ne košta manje od jednog lošeg dopa. Stringer je bio svjestan da je to okruženje toliko labilno, nepredvidivo i puno psihopata, da je “uspjeh” po logici stvari kratkotrajan. Na vrhu si, imaš ekipu koja ti je odana, ne moraš ništa sam obavljati, ali dokle god si unutra dovoljno je da jedan od pacijenata koji okolo šeću naoružani potegne obarač i sve je gotovo. Odeš zabundan u zaborav. Zato je čak i nekome poput Stringera – koji je stvarno imao sve da se može nadati uspjehu – pozicija na vrhu trajala kratko i stalno izmicala. I zato je tako grčevito želio otići s ugla.

On je sanjao o životu koji nikad nije bio njegov, o životu koji nije ni mogao biti njegov. Istina, radio je Stringer na sebi. Naočit, zgodan, pun stila i fakultetski obrazovan, karizmatičan, odavao je više sliku nekakvog crnog Dona Drapera iz žurnala za dobrostojeće bjelkinje koji je odavno odbacio čahuru najvećeg dilera droge Zapadnog Baltimorea. I toga je Stringer bio svjestan. Da se ne uklapa u svijet u kojem vlada i da nužno mora preći na onu drugu stranu. Vjerovao je da je tamo već spreman crveni tepih za njega. Ali, malo se zajebao. Nema moj Strinžeru kruha preko pogače, pa da si još toliki. Zajebao se utoliko što se precijenio. Što je zabrijao da je toliko nadišao ono što ga okružuje da je posve spreman za igru sa velikim igračima. Ali nije bio spreman.

Ok, da se razumijemo, i Avon je bio kriminalac, nije da nije. Proposition Joe ista pašta. Marlo je bio opak i opasan, ali to su ti novi klinci koji donose neke nove finte i unose nova pravila u igru. Možda nikada nisam vidio većeg psihopata od Chrisa. A i ta Snoop, uh. Grk, ah Grk, majku mu jebem (ne mogu mu oprostiti Sobotku), da mu jebem, zajeban igrač. Ipak, ovakvi ili onakvi, svi oni su samo pravi, pošteni kriminalci i ništa više. Ni izbliza oni nisu najveći negativci. Čak ni Stringer Bell. Svi oni ipak skupljaju samo mrvice sa stola sa kojeg se goste velike zvjerke. Clay Davis, Clarence Royce, Maurice Levy, Valchek, Andy Krawczyk…Ti važni, ugledni ljudi u skupim odjelima i svilenim kravatama, oni su te velike zvjerke, oni su taj ljudski ološ koji ljudske sudbine uništava u trenu.I to sa smješkom na licu. Samo jednim običnim potezom pera. I ni mrge poput Stringera Bella nemaju šanse protiv njih. Jer oni su sustav, a sustav se ne može pobijediti.

Tužno je bilo gledati nekoga poput Stringera Bella kako se ponižava pred gnjidom kao što je Clay Davis, no to je bila cijena koju je Stringer morao platiti da uđe u taj zatvoreni krug. I bio je svjestan toga. Bio je svjestan toga da će se morati vezati i s crnim vragom, i ne samo crnim, nego i sa žutim i zelenim da dođe do svojeg cilja. Vezao se, a vrag je pokazao svoje pravo lice. Figa u džepu i sačma u Stringerovim prsima. A zna se tko u „The Wireu“ puca iz sačmarice. Vrag sam. (SČ)

8. Larry David (Bez oduševljenja, molim!)
[374 boda / 6 glasova / tri prva mjesta]
Leri Dejvid treba svima da nam bude uzor u životu, zato što bi onda ovaj svet bio jedno mnogo prijatnije mesto. Bio bi oslobođen svih onih koji stalno nešto izvoljevaju, kenjaju, kukaju, izmišljaju. Da se rukovodiš onim što je razumno, a ne onim za šta je neko rekao da je fino ili pravilno – to je Lerijev projekat, i ja mislim da mu svi ljudi koji se sa tim slažu moraju pomoći. Leri je car zato što ima muda za one stvari za koje inače muda najmanje i trebaju, ali ipak trebaju. Kad Leri osnovano sumnja da je medicinska sestra-lopov ukrala vrednu bejzbol lopticu njegovog prijatelja Ričarda Luisa, on kaže: “Mislim da si ukrala vrednu lopticu mog druga stavivši je u svoju džinovsku vaginu.“ I tako treba da bude, ne treba lopov da prođe nekažnjeno samo zato što je tebi neprijatno da kažeš da je neko lopov ili vlasnik džinovske vagine. On je lopov, raskrinkaj ga, to je ispravno, pa makar i bilo malo neprijatno. Kada Leriju priđe debil i kaže da ne treba da zvižduće kompoziciju Riharda Vagnera zato što je njega voleo Hitler, te je stoga to uvredljivo za Jevreje, Leri njemu kaže (parafraziram): “Ti si debil, i ja ću da zviždim Vagnera jer volim tu muziku, a ako te to vređa po bilo kakvom osnovu, onda si isključivo ti kriv zato što si moron. Sad ću nastaviti sa zviždanjem.” I to je ispravno. Jer, jedna je stvar kad je neko samo debil, a sasvim druga je kada je neko 1) debil, 2) nesvestan svog debilizma i 3) koristi svoj debilizam kako bi uskratio tebe za nešto šta ti voliš da radiš. Suprotstavi se debilu, ne može on to! Sledi Lerija Dejvida, sledeći put kad ti simpatična baba u prevozu na 35 stepeni kaže da zatvoriš prozor jer je promaja, reci: “Neću da držim zatvoren prozor na 35 stepeni, pa makar ti bila Majka Tereza, to je sumanuto!” (NN)

7. Victor Samuel “Vic” Mackey (Na rubu zakona)
[386 bodova / 6 glasova / dva prva mjesta]
Vic Mackey pri samom početku „The Shielda“ napravi manje-više ultimativnu pizdariju koju jedan „prljavi“ murjak uopće može napraviti, i otad pa nadalje pitanje nije koliko daleko može otići (iako će u svojoj odiseji stranputicama pravde otići jako, jako daleko), nego – što ga zapravo pokreće? Je li po potrebi slijep na slovo zakona samo zato da bi priskrbio korist sebi i bližnjima, ili ga vode i neki viši, nesebičniji ideali? A ako naginje više ka ovom prvom… Gdje onda postavlja, kako definira granice između vlastitih interesa i dobrobiti bližnjih? Vic Mackey nije loš čovjek zato što si tu i tamo strpa u džep nešto sa strane, nego zato što za njega cilj uvijek opravdava sredstvo: kad ne biraš sredstva, sve i svatko ti može poslužiti u ostvarivanju cilja, uključujući i one koje doživljavaš kao svoje najbliže – a ako ih pritom povrijediš ili udaljiš od sebe, fatalno je lako naći se u poziciji kad ti prestanu biti dijelom nekog idućeg cilja. (TK)

6. Jack Bauer (24)
[430 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Među serijama koje su se devedesetih godina pobožno gledale bio je, dakako, „Beverly Hills“. Ta se serija, ovisno već o godinama u kojima ste bili, mogla gledati na više načina. Prijateljev brat i njegova ekipa, tada već fakultetlije, gledali su je onako kako se gledaju sve dobre serije – uz litru, dvije, sedam alkoholnih pića spremnih za konzumaciju. Pilo se svaki put kad bi Steve ili Dylan ispali cool, svaki put kad bi Nat ili Brandonov stari izbacili neku životnu mudrost, svaki put kad bi se Andrea pojavila s lošom frizurom, itd. Uglavnom, do dvadesete minute svi bi se napili ko zvijeri.

Kad bi netko htio sličnu stvar primijeniti na „24“, bio bi pijan do desete. Broj poštapalica koje Jack Bauer izgovori u osam sezona ove serije (i jednom popratnom filmu) – „Dammit“, „I don’t have time to explain, you’re gonna have to trust me“, „We’re running out of time“, „Kim!“, „I need a detailed background“, „You better shoot me or help me, but decide now“, „You need to listen very closely“ itd. – opasno prijeti jetrama svih onih koji se požele okušati u takvom pothvatu.

Kad se govori o Jacku Baueru, treba imati na umu da nije bez vraga ona zajebancija koja kaže da bi se, da se slušalo Jacka Bauera, serija zvala „12.“ Kako ga je rijetko tko slušao (osim vjerne Chloe), jadni je Jack tijekom svih tih  sezona završio u kineskom zatvoru, navuko se na heroin, jedva spasio svijet (il barem Ameriku – dođe vam na isto) od kojekakvih zlikovaca (među kojima se našao i jedan američki predsjednik), dvaput lažirao smrt, preživio detonaciju atomske bombe pokraj Los Angelesa (dotična je detonacija bila – potpuno nevezano uz Jacka – jedan od mnogobrojnih crowning moments of awesome ove serije), i ubio preko dvjesto ljudi. Jack Bauer je do krajnosti doveo onu „svi mi idete na kurac, al šta ću kad sam već tu“ filozofiju akcijskog junaka koju je krajem osamdesetih inaugurirao McTiernan. Bauer je, na kraju krajeva, vratio u život sam koncept akcijskog junaka taman kad smo svi pomislili da je s tim odavno svršeno. U konačnici, s tim je likom Kiefer Sutherland sebi napravio medvjeđu uslugu (a možda i najbolju stvar u životu – teško je to ovako napamet reći).

Kao što se i danas vuče znak jednakosti između Kurta Russella i Snakea Plisskena, Brucea Willisa i Johna McClanea, tako će se i u narednim godinama vući znak jednakosti između Kiefera Sutherlanda i Jacka Bauera. Ne d’o mu bog da se poželi okušati u teatru ili filmskoj adaptaciji kakve šekspirijanske drame. To bi u startu bilo krivo. A možda je zapravo i vrijeme da Hamlet, umjesto da na groblju zdvaja nad sudbinom, izvuče gan i pobije pola dvorca. Pokrene li tko takvu produkciju, Kiefer će biti pravi izbor. Patničkih faca i znakovitih šaputanja glumeći Bauera izveo je i previše. A bez gana ga ionako više ne možemo zamisliti. (MV)

(pisali: Bilanda Ban, Saša Čobanov, Nikola Novaković, Tonći Kožul, Matko Vladanović)

14 Odgovora to “Gorilini naj likovi iz TV-serija: #10-#6”

  1. Tutankamon Says:

    Napokon neki dobri likovi!

  2. Inspektor Rex Says:

    Tonci,jesi ti gleda Shield ili si pisao napamet?

  3. Tonći Says:

    gledao

  4. Casper Says:

    Mislim, Larry David, pa šta vi to gledate?!

    Dakle, Omar, Delboy, Cartman, George i Homer?

  5. tomislav Says:

    ^ 4/5 potpisujem

    ali tragedija je da fitz nije u top50. sotone demokracije, eto što ste!

  6. Anonimno Says:

    Sawyer 4 the win

  7. Sale Says:

    THE SHIELD!!! Nakon precenjenog Wirea napokon malo prave panduracije😀

  8. Anonimno Says:

    Wire precijenjen? A dobro….Mada bi već trebao pogledat taj The Shileld!

    saša

  9. Tutankamon Says:

    Wire je bio dobar dok nisu ubili Stringera…nakon toga-ogroman pad. Shield je jebo mamu od prve do zadnje.

  10. Jelena Says:

    Jack Bauer na šestom mjestu… pa jeeeebote, stvarno ne kužim… najprozirnija američka propaganda ikad snimljena, gore od JAG-a

  11. Tonći Says:

    nakon Stringera ide najbolja sezona!

    The Shiled je jebo mamu tek negdje od treće-četvrte sezone

  12. Tonći Says:

    to je li nešto propaganda ili ne – ne mora imati nužno veze s time kako je neki lik ocrtan, ne?

    (mada priznajem da sam se u nekim slučajevima teško uspijevao oteti dojmu da su ljudi transferirali pozitivne osjećaje glede serija na njihove glavne likove pa kakvi bili da bili)

  13. Anonimno Says:

    24 i Jack Bauer su zakon! Sićam se kad sam bija sa Evom, a ona bila u domu, a ja nisam ima televiziju da sam svaku nedilju radi Jacka Bauera iša do nje i mora trpit njenu iritantnu aktivistčku cimericu. Jack Bauer je heroj, a ne zločinac!

    saša

  14. Anonimno Says:

    Svi koji kazu da je Bauer propaganda su obicno oni koji nisu ni gledali 24. Pogledajte,pa sudite

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: