Gorilini naj likovi iz TV-serija: #25-#21

by

25. Hal (Malcolm u sredini)
[207 bodova / 5 glasova]
Ajmo se malo osvrnuti oko sebe i pokušati biti realni i objektivni. Ima li uopće ”normalnih” obitelji? Onih koje funkcioniraju po nekom pe esu. Ma što to bilo. Nema. Svi smo mi na ovaj ili onaj način sjebani. Netko više, netko manje… Evo, recimo, moja obitelj. Ne znam, po meni smo mi sasvim normalna obitelj. Mama, tata, ja i sestra. Nitko nikad nije bio u zatvoru, nitko nije etiketirani nasilnik, pijanac, član radikalno desnih ili lijevih političkih opcija, pripadnik neke seksualne, nacionalne, vjerske manjine. Istina, u crkvu ne idemo, al eto, Božić slavimo (hm, sad nisam siguran dal znači slavit prežderavat se sarmama i francuskom bez neke osobite empatije glede rođenja nekog Židova otprije par iljada godina? ). Više-manje klasika. Ipak, znam da smo čak i od članova vlastite šire obitelji etiketirani kao čudaci koji umjesto da spavaju ko sav pošten svijet noću čitaju, gledaju filmove, kuhaju, raspravljaju o Oscarima, Marku Spitzu, pizdama materinama. I zato serija ”Malcolm u sredini” nije serija o nekim tamo čudnim amerikancima, nego je to serija o svima nama. O nama koji smo sjebani, ili smo zapravo normalni, ili smo…A Hal je car! (SČ)


24. Henry Urban “Hank” Moody (Kalifornikacija)
[213 bodova / 6 glasova]
Sva povijest fiktivnih muških TV-likova, od romantičnih trubadura za kojima žene tobože žude, do zločestih dečki za kojima, budimo realni, žene zapravo žude i na koje se nažalost najčešće nakače – kao da se sublimirala u tom jednom liku ultimativnog jebača, najneodoljivijeg mogućeg muškarca, zemaljskog Borga oko kojega su sve žene sigurne samo u jedno: resistance is futile. Kad kažem ‘sve žene’, stvarno i mislim na žensku sveukupnost; od ženskih likova koje se u “Californicationu motaju” oko njega, do ženskog dijela publike, nema te žene koja je imuna na šarm Hanka Moodyja, tog nestalnog, neodgovornog, nepouzdanog jebivjetra koji zaprašuje Kaliforniju vrijedno kao pčelica, uvjerivši sve oko sebe – pa čak i ljubav svoga života – da je on naprosto takav i da tu pomoći nema. Pa ipak, čak i ako nam se pomalo i gaducka činjenica da Hank umače kao da mu život o tome ovisi (i ovisi mu, sasvim doslovno, jer su njegovi ljubavnički poduhvati osnovni generator dramske radnje u seriji), čak i ako nam je grozno što potpuno opušteno, bez trunčice diskrecije podastire svoje recke svima na uvid, unesrećujući pritom svoje najmilije, nekako mu se čovjek ne može zbog toga ne diviti. Ovdje ponovo mislim na žene, jer sam uvjerena da mu se muškarci dive po defaultu i da bi svaki barem na jedan dan bio on (op.a. uvjerenje proizlazi iz iskustva). Sigurno nije lako postojati na ovom licemjernom svijetu kao čovjek bez inhibicija, otvoren i iskren, lišen ambicije i obavezne zloće koja iz nje proizlazi. Nije lako ni biti hedonist u ljubomornom svijetu koji će te zbog hedonizma osuditi i optužiti te za najgori zločin traćenja vlastitog talenta ili pružanja lošeg primjera. A posebno je teško biti seksualni ovisnik u izrazito monogamnom kršćanskom civilizacijskom krugu, utemeljenom na lažnom moralu i deklarativnim vrijednostima, u kojemu se sve nedolično radi u tišini, dok nitko ne gleda. Zbog svega navedenog prilično je neobično što se takav lik uspio probiti živ kroz punih (za sada) pet sezona, i što više razmišljam o tome kako je moguće da ga već nije ubio ili barem pretukao neki razulareni rogonja, ili kako je uspio preživjeti čak i opaku boleštinu, sve sam uvjerenija da je razlog Hankovog postojanja u svemiru fiktivnih likova taj da usrećuje žene. To je ujedno i tajna njegova uspjeha kod suprotnog spola – svaka iz njegovih ruku izađe bar malo sretnija nego što je bila prije nego što joj je Hank Moody pokazao kako se to radi, s osjećajem da je lijepa i zanimljiva, posebna, i da je njezina uloga u seksualnom lancu da bude zadovoljena, umjesto da zadovoljava. Zato i ja, eto, volim Henčeta, jer mi pruža osjećaj da čak ni muški gad ne mora uvijek biti govno od čovjeka. Makar u serijama, ako već ne u stvarnom životu. (JS)


23. Jonathan J. “Jack” O’Neill (Zvjezdana vrata SG-1)
[218 bodova / 3 glasa]
Nisam gledao seriju, ali sam zato u srednjoj gledao film „Zvjezdana vrata“, u kinu s rođom. Iza nas je bilo par likova od kojih je jedan stalno izvaljivao neke fore, i sjećam se kad je bila jedna scena kad u dugačkoj koloni stoje alt-Egipćani, ili nekakve svemirske izbjeglice, štajaznam, nemam pojma, davno je to bilo… Uglavnom, tip iza je na to dobacio: „Šta ovi tu, čekaju u redu za crni kruv?“ – a Ivo i ja umrli od smija! Po izlasku iz kina smo komentirali kako je super kad ekipa u kinu valja baline, i da bi toga trebalo biti više. (TK)


22. Michael Scott (U uredu)
[224 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Bilo je vremena u kojima sam, priznajem, mislila da nema veće budale od Davida Brenta. Nitko se, pa čak ni George Constanza, nije sramotio tako temeljito i predano, nitko nije bio toliko politički nekorektan, tako socially awkward, tako neumjesan i počesto glup kao taj britanski office-menadžer koji je u samo dvije sezone uspio pokazati svu puninu svog blesavog bića i osvojiti svijet. Bila sam, priznajem, i više nego skeptična kad sam čula za američki remake “The Officea”, misleći naivno da ne postoji ama baš nikakva mogućnost da netko uspije nadići sve ove osobine i vine se u nebesko carstvo kraljevskih budala, uz bok Brentu i Larryju Davidu. O, kako li sam samo pogriješila! Michael G. Scott, menadžer scrantonske papirne veleprodajne poslovnice, ima sve ono što je imao i Brent, i puno, puno više od toga. Za razliku od svog prethodnika, koji je samo neumjesni ljigo što nam u dvije sezone nije uspio pokazati i svoju ljudskost, Michael je unatoč svim svojim nebrojenim manama izrazito simpatično bićence koje ima samo jednu jedinu želju: da mu cijeli svijet bude prijatelj. Ne postoji valjda u povijesti fikcije lik koji toliko žudi da ga bude voljen od svih i koji s tako predanim žarom nasilno pokušava biti prijatelj sa svima oko sebe, napose s vlastitim zaposlenicima. U svojoj misiji da ga ljudi vole sposoban je napraviti nevjerojatnu budalu od sebe, ne pošteđujući pritom ni objekt s kojim se želi bondati. U Michaelovom svijetu sve je vrlo jednostavno: svi ljudi su dobri (a ako nisu to treba glasno reći), sve su žene lijepe (a ako nisu treba im to dati do znanja), privatnost je glupi društveni konstrukt, politička korektnost je passe, posao je prvenstveno razonoda, Toby je odvratan. Ljubav je ono čemu on teži, seks je ionako precijenjen i bez njega se može, kao što je i on sam jednom uspio izdržati bez njega punih 28 godina. Često neizmjerno tašt (jer je unatoč lakomislenosti genijalan trgovac) i bez ikakve naznake socijalnih vještina – koje su mu kao šefu nužne za posao i održavanje autoriteta – Michael Scott je paradigmatsko utjelovljenje nesposobnih šefova s kojima smo se svi susreli u poslovnom svijetu kojim dominira nesposobnost i kakve smo svi voljeli mrziti. Ali Michaela je teško mrziti, a pogotovo je nemoguće osjećati ravnodušnost prema njemu.  Jer unatoč svim gadarijama koje nesvjesno radi svojoj okolini, njegove su namjere gotovo uvijek plemenite, a njegovo viđenje svijeta na onaj djetinji crno-bijeli način, bez nijansi sive, s jasnim osjećajem za pravdu i nepravdu, povremeno je gotovo pa dirljiv. Njegova je velikodušnost povremeno tolika da poništava zloćestoću koju prečesto potpuno nesvjesno emitira. Otkad sam ga upoznala primijetim povremeno pomalo majklskotovštine i u sebi, i nekako mi bude čak i drago ispasti neprikosnovena budala koja ne kalkulira baš svaki životni potez i ne izvaže baš svaku riječ prije nego ju izgovori. Ima nešto subverzivno djetinje u tome, nešto poput odbijanja odrastanja i uklapanja u društvenu uređenost. Nitko u tome nije bolji od Michaela Scotta. Tip je broj jedan. Najveći je. (That’s what she said.) (JS)


21. Francis “Frank” Sobotka (Žica)
[231 bod / 5 glasova]
Put do pakla popločan je dobrim namjerama, ali samo zato što su dobre namjere univerzalno sredstvo popločavanja putova prema vječnim posmrtnim obitavalištima; u Baltimoreu možeš preživjeti samo slijedeći svoje zle namjere, iako je i to tek preduvjet, nikako ne i jamstvo. Poljsko podrijetlo Franka Sobotke zasigurno je ispunjeno do najsitnijih detalja usvojenim naukom katoličke crkve, a dokersko iskustvo nepresušnim – za razliku od kanala koji bi njemu i njegovoj sindikalnoj braći značili život, makar samo još koju godinu – izvorom zdravorazumskih dokaza kako svi ti silni katekizmi nisu bili toliko pogrešni, koliko posve neusvojivi i nerelevantni u doba potpunoga rasapa svega što bi svijet činilo zdravim da se smije uzimati zdravo za gotovo. Frankova jednosezonska tragedija po meni je ljudska sudbina ključna za razumijevanje razmjera kvarnosti cijeloga univerzuma „The Wire“, stravičan dokaz kako tužnom svakodnevicom poštenog radnika koji postepeno gubi sve, čak i svoje poštenje, ali ne i svoju odgovornost prema svojima, upravljaju i nju oblikuju namjerni potezi i slučajne koincidencije na svim krajevima društvene mreže iz koje se ne može iskobeljati sve i kada bi to želio. Da Poot zadnjem furežu u prvoj epizodi nije prodao kakav polu-fiks, bi li se akumuliralo para za potplatiti kakvoga gradskog činovničića kao prvu kariku lanca čija je protuusluga preusmjeravanje lučkog prometa na neke druge dokove? Da školski sistem ima mogućnosti svakome od klinaca koji u nj uđu posvetiti se u potpunosti, možda bi se malome Nicku Sobotki pronašla jaka strana, pa se ne bi već kao tinejdžer morao početi snalaziti petljajući s mutikašama koje su malo prevelik zalogaj ne samo za njega, nego i za zamjenskoga mu oca Franka. Ne želeći se više nalaziti isključivo na kraju svih odluka, donesenih u tko zna kojim rashlađenim uredima na najvišim katovima poslovnog centra grada ili vrelim podrumima za prerađivanje najčišće droge, Frank Sobotka odvažio se na akciju, žudeći dostojanstvo svoje klase, ne znajući da je i to bila tek odgođena reakcija. Išao se bosti s vragom, latio se mača, kopao jamu pod drugima – i inače mrzim kada se sve te kretenske poslovice potvrđuju kao istinite, a kada sam po sredini druge sezone naslutio neizbježno, možda bi mi bilo najbolje da sam cijelu seriju prestao gledati baš tamo i tada. U tome bih slučaju ostao zakinut za vjerojatno i najdojmljiviju umjetnost ikad ostvarenu na ekranu bilo koje vrste, ali barem bi moje navijanje za Franka – a u seriji sam navijao samo za Wallacea i njega – završilo bez finalnog razočaranja. Ja to možda i nisam zaslužio, Frank Sobotka jest. (GP)

(pisali: Saša Čobanov, Jelena Svilar, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

9 Odgovora to “Gorilini naj likovi iz TV-serija: #25-#21”

  1. B.B.R. Says:

    “A Hal je car!”
    “Bite my shiny metal ass!”

  2. Anonimno Says:

    Saša, kakva ti je to crtica? Ni riječi o liku… bezveze

  3. Anonimno Says:

    A jebiga, pisao na poslu pa nisam stiga više i bolje. Štaš.

    saša

  4. Anonimno Says:

    A jebiga, pisao na poslu par crtica pa nisam stiga. A štaš!

    saša

  5. Tonći Says:

    uvažio sam primjedbe javnosti na kakvoću pojedinih crtica, i odlučio kazniti neodgovorne suradnike sa smanjivanjem honorara – a razmatram i o ukidanju regresa i božićnica!

  6. Anonimno Says:

    Ovaj tip iz zvjezdanih staza izgleda ko da puca iz rogača….bože, šta vi ljudi gledate…

  7. Casper Says:

    Rogaaaaač! Umirem!!!

  8. Tonći Says:

    hahahahahahahahahaha rogač🙂

  9. Anonimno Says:

    Zvjezdane staze ahahahahahahaha

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: