Gorilini naj likovi iz TV-serija: #30-#26

by

30. Djed (Mućke)
[182 boda / 4 glasa]
Svakih nekoliko godina pogledam „Mućke“ ispočetka. Znam ih već napamet al opet mi je nekako drago vidjeti ih sve na okupu, uočavati detalje iz Delovog stana koji su mi promakli, patiti što u kvartu nemam birtiju poput „The Nag’s Head“ itd. Jegiba, što se mene tiče „Mućke“ su najbolja serija svih vremena i stvarno ne znam koja bi se hrpa genijalaca trebala okupiti na istom mjestu pa da ih nadmaše. Kad gledate te prve epizode uočite nekoliko sitnica. Prvo, Del i Rodney su nevjerojatno mladi i Del na boji kosu. Drugo, to je najobičniji sitcom. Jes vala, sitcom britanske provenijencije, sitcom koji se svjesno udaljio od poetike urlanje=smiješno što je vladala britanskom televizijom sedamdesetih, al sve u svemu relativno standardan sitcom za kojega se ni po čemu nije dalo naslutiti u što će se pretvoriti.

Stvari su se bitno promijenile u epizodi „Strained Relations“. Do te epizode nismo znali da je John Sullivan genij, a nismo bome ni znali šta sve David Jason može izvući iz svog lika. U „Strained relations“ Sullivan nam prikazuje Dedin pogreb. Elementi sitcoma prisutni su i ovdje, no eipozdu nosi finalna konfrontacija Dela i Rodneyja u kojoj Del napokon izlazi iz okvira karikature sitnog švercera, i postaje punokrvni lik – jedan od onih čije ćemo uspone i padove u narednim epizodama doživljavati kao svoje. No, pitanje je bi li John Sullivan ikad napisao tu epizodu (i tako čitavu seriju okrenuo u drugom pravcu) da mu nije bilo Dede tj. Lennarda Pearcea.

Puno serija izgubi svoje likove. Ljudima dopizdi, dobiju bolju ponudu, razbole se, itd, pa scenaristima i producentima ne preostane ništa drugo nego ili zamijeniti ih, ili smisliti uvjerljiv razlog njihovog odsutstva. Industrija ne mari mnogo za najamne radnike i često su te rastanačke epizode nemušte i apsolutno nezanimljive. U Dedinom slučaju, stvari su se ipak odvijale malo drugačije. Njegovu smo smrt doživjeli intimno. Onako drag i naoko bedast, uvukao nam se pod kožu. Dedu smo upoznavali tijekom dvadestak prvih epizoda „Mućki“ i nekako je uvijek bio u pozadini. Del i Rodney su nosili seriju, a u toj kombinaciji Deda nije imao puno prostora da dođe do izražaja. Sjedio bi u kući, gledao tri televizije, kladio se na konje, smetao kad bi Del il’ Rodney doveli kakvu curicu doma, i rijetko bi ga tko doživljavao ozbiljno. Bila je to, dakako, pogreška – i dokaz Sullivanove briljantnosti. Premda gotovo neupadljiv, Deda je bio najzajebaniji igrač u čitavom svijetu „Mućki“.

Del i Rodney su kvartaši. Kvartaša, doduše, ima svakakvih. Ni Rodney ni Del nisu bili od one sorte koja ide u kladionice, nosi se s PTSP-om i doma maltretira familiju. Rodney je bio hipster-kvartaš, a Del – Del je bio od onih kvartaša koji se snalaze. Deda je, s druge strane, mogao pojesti Dela za doručak. Nad njim je imao tridesetak godina prednosti, proživio je više-manje sve što i Del, bio svuda, radio sve i nekako se uvijek uspijevao vratiti doma. Zaskočila ga je senilnost u poznim godinama i onako umotan u 27 slojeva odjeće nije predstavljao impozantnu pojavu. Na osnovi izgleda, čovjek bi ga jednostavno otpisao, no s osobom koja je švercala oružje za vrijeme Španjolskog građanskog rata se jednostavno ne zajebajete.

Likovi poput Dede izgradili su poslijeratnu Britaniju. Oni su premazani svim mastima, ne jebu Vladu ni autoritete, znaju da se ni na koga ne mogu osloniti osim na sebe, al kad je familija u pitanju uvijek su prvi na fronti. Ako bi trebalo, Deda bi dao oba bubrega da spasi bilo kojeg od svojih unuka. To ga, doduše, neće spriječiti u tome da zajebe Dela za pare kad god mu se ukaže prilika al to je upravo ono zbog čega ga volimo. (MV)


29. Patricia „Patty“ C. Hewes (Opasna igra)
[182 boda / 5 glasova]
Kad god netko upita zašto volim lik Patty Hewes (dakle, dvaput dosad), sjetim se scene iz prve sezone „Damagesa“ u kojoj Glenn Close pred sam rasplet nestaje u nepoznatom pravcu, a mi, gledatelji izgriženih noktiju, vidimo samo da vozi nekamo u vražju mater. Pritom nam se u kadru prikazuju njezine oči u unutarnjem automobilskom retrovizoru i… Džizskrajst, te oči! Mislim da me ni elijena nije bilo tak frka kada je krenuo žderat po Nostromu. A postoji i razlog iz kojega su te faking oči tako zastrašujuće. To je, naime, jedan od rijetkih trenutaka u seriji “Damages” u kojemu nam se glavna (anti)junakinja, njujorška odvjetnica Patty Hewes, predstavlja psihički potpuno ogoljena, a u pogled joj izbijaju sve strahote, sve traume i sve što je morala progutati da bi se uspela tako visoko u korumpiranom svijetu sudskih i zakonskih petljancija najveće zapadne metropole. Gledatelju odjednom postaje jasno da su likovi poput Patty, likovi koji su u stanju sve to nositi u sebi i pritom (metaforički rečeno) ne žderati ljude po Nostromu – vrsta za sebe i da je samo nagovještaj svega što kriju ispod sabrane površine – taj nagovještaj koji vidimo u retrovizoru – dovoljan da pred ekranom zadrhtimo i sakrijemo se pod dekicu. Nikada Patty ne bih nazvala negativkom, premda je nitko normalan ne bi nazvao ni pozitivnim, toplim und srcelomećim likom. Patty je poput prirodne sile ili, točnije, rezultat bezbrojnih silnica svijeta u kojemu obitava. Ona gazi i kolje korumpirane poslovnjake, a sredstva su joj pritom na razini svakog od njih. Njezine tajne iz prošlosti čuvaju psi iz pakla i svatko tko im se imalo približi u procesu će stvoriti dovoljno svojih tajni da mu više ništa slično nikada neće pasti na pamet. Ona je, na kraju krajeva, u stanju pregrmjeti svoj vlastiti pogled u retrovizoru, ponovno ga zakopati duboko pod želudac i pribrati se dovoljno da zgazi još jednoga gada. A kada je njezina mlada suradnica pred kraj treće sezone upita: „Je li vrijedilo?“ dobacit će joj jedan drugi pogled: sasvim miran, dug i šutljiv, pritom nepomično stojeći na drvenom molu ispred uzburkanog i beskrajnog oceana. (ZP)


28. Benjamin „Ben“ Linus (Izgubljeni)
[191 bod / 5 glasova]
U seriji poput “Losta” i njezinom moru upečatljivih “centralnih” likova, detaljno razrađivanih kroz njima posvećivane epizode, nije bilo lako odskočiti. Ben Linus kod mene je odskočio, čak mi postao ogledni primjer lika koji je obilježio jednu seriju, iako ga nema u originalnom castu nema nego se pojavljuje tek polovicom druge sezone, kada se radnja debelo zahuktala, a favoriti među Otočanima već se iskristalizirali. Trebao je biti samo prolazan pa su Michaela Emersona producenti prvotno angažirali na svega tri epizode. Kupio ih je, kao i mene, svojom pomalo psihopatskom pojavom i izvedbom koja sve ostale s kojima dijeli ekran redovito gura u drugi plan. Vazda izbečenih očiju, s hladnim, monotonim glasom, Ben Linus vrtio je Druge i druge oko malog prsta kako bi ostvario zamišljene ciljeve, transformirajući se iz tipičnog negativca u ključnu osobu na Otoku, čija nepredvidljivost najbolje odgovara nepredvidljivosti Otoka samog. I jedini ga je, kako je ispalo, stvarno volio i štitio, sa svime što krije i predstavlja, što god to bilo. I zato, u razočaravajućem finalu, jedini s drugima nije ušao u onu usranu kapelicu. Odgovori na sva ona neodgovorena pitanja – barem sam si ja to tako protumačio – ostali su kod njega. (PP)


27. Dale Bartholomew Cooper (Twin Peaks)
[201 bod / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Jebo ja majku i oca svakom egzekjutivu Ej bi sija koji je odlučio prekinuti emitiranje Tvin piksa nakon druge sezone, ostavivši tako dobrog Dejla zauvijek u crvenoj sobi crne lođe (a njegovog ivl doplgengera pod kontrolom BOBa poslaše u bijeli svijet da nastavi tamo gdje je Lilend Palmer stao u epizodi 16). A dobri Dejl bješe okorjeli borac za pravdu, izraziti zaljubljenik u šalicu (dobro, deset-petnaest) kave crne kao ponoć, u noći bez mjeseca i komadić (dobro, deset-petnaest) pite od višanja (po mogućnosti iz Lajtlampter-ina ili Dabl ara), čovjek čudnih snova koji postaju stvarnost, zaljubljenik u Tibet i Dalajlamu, čovjek koji česće razgovara s diktafonom i bićima iz paralelnih svijetova nego s ljudima oko sebe, ma čovjek i po, nadčovjek, darovit i proklet, kako mu jednom zgodom reče jednoruki čovjek!! Da, darovit baš kao i veličanstveni Dejvid Linč a proklet jednako kao i onaj egzekjutiv Ej bi sija…….. (DM)


26. Niles Crane (Frasier)
[206 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
U pradavna vremena dok su se serije još gledale na televerzumu (znam, majkumu, džuresik park!) i dok se gikčad diljem svijeta još nije bila navukla na čudake s doktorskom titulom (hint: „Teorija velikog praska“), rodio se lik koji je praiskonski tata-mata svih televizijskih neurotika s metlom u dupetu: Dr. Niles Crane. Znate ga kao Frasierova mlađeg i luđeg brata, cbetcko čudo nastalo miješanjem snobizma i štreberaja, savršeno odjevenog i filigranski građenog ljubitelja opere, foie gras, preskupog vina i očeve njegovateljice Daphne. Mnogi kažu da je Niles proto-Sheldon, ali riječ je o liku kojemu karikatura poput Sheldona Coopera može jesti prašinu od Vardara pa do Triglava pa svejedno neće dovoljno narasti da ikada bude tako smiješan, legendaran i, na kraju krajeva, tako prokrvljen kao Niles. Jer iako i sam Jim Parsons priznaje da je Sheldona umnogome odglumio po uzoru na maestralnog Davida Hydea Piercea u „Frasieru“, nikada mu nije pošlo za rukom čudaštvo svojega lika dovesti do ljudskosti. Niles tu humanu crtu, unatoč svim padanjima s Marsa u stvaran svijet – ipak posjeduje. Suosjećamo s njime dok vene za Daphne, razumijemo ga kada ljubomori na bahatoga starijeg brata i želimo ga zaštititi od čudnovatog kljunaštva bizarne supruge Maris. A kad smo već kod Maris – iako su likovi o kojima se samo priča a nikada ih ne vidimo u kadru gotovo pa sitcomovski standard, nijedan kao Maris nije tako uvjerljivo utjelovljen kao refleksija u drugome liku. Jer David Hyde Pierce u “Frasieru” nije samo odglumio Nilesa – on je odglumio i Maris, koja je kroz njegove napomene, reakcije i objašnjenja vrlo brzo postala reptilska vanzemaljka koju tvorci serije, sve da su i željeli, nikada ne bi mogli utjeloviti ni u jednoj glumici. Zaživjela je, i to vrlo slikovito, kao dio Nilesove persone i usmene predaje, jedan od njegovih bezbrojnih slojeva i točaka prema kojima je definiran. I to je još jedan razlog iz kojega Niles rula i rulat će dok je svemira! (ZP)

(pisali: Matko Vladanović, Zrinka Pavlić, Petar Panjkota, Dino Marelić)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: