Gorilini naj likovi iz TV-serija: #50-#46

by

50. Dotur Luigi (Naše malo misto)
[141 bod / 3 glasa]
Tija je bit pomorac, al’ se pridomislija kad mu je ćaću torpediralo 1918. Tija je bit i pilot i  i dotur i svašta nešto al’ jebiga – bija je strašljiv čovik. U glumačkin je vodama završija slučajno pridruživši se putujućin barabama koje su se nazivale glumcima i okupljale pod imenom „Talija“. Onda je doša rat pa je otiša u partizane, hopsajući s puškon u ruci po brdima i gorskim vrletima, naganjajući Švabe i skrivajući se od domaćih izdajnika. Dvi godine nakon rata, završija je u Beogradu – u tek osnovanom Jugoslavenskom dramskom pozorištu di je osta sve do penzije 1971. godine. I ko zna bil’ se Karla Bulića danas iko osim domara i čistačica u JDP-u i spomenija da ga ’70. nisu vrbovali Smoje i Marušić za ulogu seoskog dotura u malom dalmatinskom mistu.

Ko zna šta je Buliću bilo u glavi. Kad se promisli o tome, skontate da takva ponuda i nije bila bog zna kakva. Je – bila je to televizija i sve  – al uloga prgavog starčića koji pa vas dan čita Dantea, igra na balote i zajebava jadnu ženu koju nikako da odvede prid oltar nije mogla zvučati ni puno ozbiljno ni puno primamljivo. Al’ šta ćeš – televizija se, šta zna svaki glumac, ne odbija. U svojoj pedeset i nekoj godini, već pomalo umorni Bulić se nekako dovuka iz Beograda u Dalmaciju, obuka bilu majicu, uzeja balotu u ruke, metija bilu kapu na glavu i – posta veći od života. Veći od Borisa Dvornika i Bate Živojinovića zajedno.

Moga je Smoje bit stoput veći pisac nego šta je bija, i moga je još pedeset godina pisat o doturu Luigiju u knjigama i romanima (šta bi, da je rođen u Americi, vjerojatno i činija) al’ da se te ’70. nije pojavija Karlo Bulić i tako maestralno odigra tu ulogu – ništa od toga ne bi bilo zapamćeno. Dotur je, skupa s Rokon Prčen, bija utjelovljenje malomišćanskog mentaliteta. Tvrdoglav, zajeban, snalažljiv, uvik spreman pogledat pod veštu lipe ženske, brz za najidit se (pogotovo kad bi ga prekinulo u balotama), a u biti dobar ka kruv. Staro gunđalo koje je istovremeno pizidilo protiv sitnih duša iz maloga mista, a isto bilo prvo kad je tribalo priskočit u pomoć. I možda nikad nije zna pričat s Bepinom, možda ju je prokleja sto puta kad in je ono zajebala šverc radija iz Trsta, a opet – veće ljubavne priče od njihove na jugoslavenskoj televiziji (o hrvatskoj da ni ne pričamo) nije bilo. I da Luigi nije bija takav kakav je bija, da Smoje nije bija majstor pisane riči, a Bulić glumački velikan posljednja epizoda „Maloga mista“ u kojoj Bepina umire nikad ne bi funkcionirala. Funkcionira i danas, četrdeset godina kasnije. Nakon četiri desetljeća ljubavnih patnji na televiziji i filmu, nakon četiri desetljeća svih mogućih priča o sretnim i nesretnim ljubavima, neko bi moga pomislit da nam je puna glava toga i da nas ništa više ne može dirnuti. Neko ko bi to pomislija nikad nije vidija te zadnje minute ove serije. Luiđijeve suze nad lavandinon, prelomljeni glas i suptilna transformacija iz stare prznice u slomljenog čovika nešto su najstrašnije, najljepše i najtužnije što se ikad pojavilo na malim ekranima.

„A ja, ja bi moga putovat po svitu i živit od balot’…“ (MV)

49. Ross Eustace Geller (Prijatelji)
[143 boda / 2 glasa]
”Prijatelji” su najbolji sitcom u povijesti američke televizije. Ok, brojna je horda onih koji će tvrditi da je ”Seinfield” neprikosloven, a i znam nekolicinu koja svršava na Larryja Davida i ”Bez oduševljenja molim”. Neka. Možda su i u pravu. Ipak, meni su ”Prijatelji” bez konkurencije, najbolji, najdraži, kako želite. To je bio prvi sitcom na koji sam se baš zakačio, a ljubav je trajala godinama. Svaki ponedjeljak se čekalo tih 19 dragocjenih, briljantnih minuta razvučenih brojim ekonomsko propagandnim porukama na gotovo pola sata. Tada nije bilo ni torenta ni originalnih DVD-izdanja iz Algoritmove ponude. Tada je postojao samo video-rekorder koji je godinama na old school kazete spremao zgode i nezgode družbe s Manhattana. No, kako to inače biva s vrhunskim televizijskim proizvodom koji se protegne na više od tri-četiri sezone, i ”Prijatelji” su u zadnjih par sezona otišli u kurac. Magija je nestala, ostala su samo sjećanja. Sjećanja na ultimativno urnebesnog Chandlera Binga, preslatku aždajicu Rachel, na Joeya i Phoebe koji su nas osvojili na prvu loptu. Čak i Monica, onako iritantna, imala je neki svoj šarm. Dok je trajala kreativna inspiracija Davida Cranea i Marthe Kauffman svi oni su mi bili obitelj, pravi Prijatelji. Kad je inspiracija presušila – ostao je samo on, Ross, koji je spašavao sve što se spasiti može. I tek nakon šta su ”Prijatelji” zasluženo otišli u mirovinu (a trebali su i prije) mogu mirne duše zaključiti da je jedino lik Roosa Gellera ostao na jednako kvalitetnom nivou od prve do posljednje sezone. Njegova razina igre je konstantna. On nije imao previše turbulencija u karijeri, a i ozlijede su ga zaobilazile. Svaka čast Chandleru na njegovim verbalnim akrobacijama, Phoebe na „Smelly Cat“, Rachel na njenim nogama, Joeyu na tome što je Joey, no Rossov depresivni ”Hi” je ipak sve što je na kraju ostalo. I da, scena kad se pravi da gleda TV dok ga iz susjedne zgrade promatraju Joey i Monica je nešto najduhovitije što je američki humor ikad smislio. (SČ)


48. Dexter Morgan (Dexter)
[148 bodova / 5 glasova]
Na samom početku prve sezone, tijekom upoznavanja, Dekster kaže: “People fake a lot of human interactions, but I feel like I fake them all, and I fake them very well. That’s my burden, I guess.”

I s tim je riječima započela moja ljubav prema tom liku.

Dekster Morgan je jedan od najbolje napravljenih fikcijskih likova uopće, a usudila bih se reći da je u špaliru antiheroja doista i ponajbolji. Govorim to kao psiholog, kao psihijatrijska sestra, kao literarni stvaraoc i kao introventrirani mizantrop. Od odabira Michaela C. Halla kao lika tog djela (običan, simpatičan momak iz susjedstva) do buketa stereotipa koji ocrtava djelo tog lika – Dekster Morgan je sve ono što očekujem od nekog koga se želi prikazati kao psihopata, a da se i dalje zadrži njegova ljudska narav s kojom se gledatelj može poistovjetiti, čak do mjere da zaboravi na njegovu zločinačku potku.

Djetinjstvo, kod, nastup, osmijeh, odabir zanimanja, osjećaji prema intimnosti i seksu, način na koji se igra s djecom, čista radost usmjerenog intelektualnog napora, relaksirani timbar voiceovera – sve pristaje poput najfinije slagalice… I gotova slika se prikazuje – kote, kontinenti, mora, oceani; ne karta nepoznate planete, već unutarnjeg svijeta bilo koga od nas ljudi. Lik jedne druge serije najbolje je opisao moje osjećaje kad gledam u tu kartu: “Naši bi egi htjeli da mislimo da smo poput snježnih pahuljica – da nema dvije iste. Ali u stvarnosti svi želimo iste stvari: ljubav, oprost… čokoladu.” (DF)


47. Alan Beresford B’stard (Državnik novog kova)
[149 bodova / 3 glasa]
Hodam nekog dana ispred Sabora kadli pored mene prođe ona hade-SS-beovska spodoba Dinko Burić. A ja pomislim, eto lijepe prilike da ga zviznem, hračnem na njega, il što već. Onda sam se posramio, kao, nije lijepo imati takve niske pobude ali, jebiga, zakipi u meni kad vidim kakvi likovi čine neki faktor u ovoj zemlji. A Alan B’stard toliki je ljigavac da se uz njega čak i naši političari doimaju poput malih beba. Srećom, dok oni odlučuju o našim životima, državnik novog kova prebiva na malim ekranima, gdje njegove gadosti (kakvih bi se i Ivo Sanader posramio) ne izazivaju želju za davljenjem nekoga, već salve smijeha. Mali mentalni eksperiment: što bi bilo da je stvaran? Bio bi to popriličan horor, istina, ali opet slutim da bih, kad bih čuo za kakvu njegovu eskapadu, teško izdržao a da se ne nasmijem. Car. (NP)


46. Baldrick (Crna guja)
[149 bodova / 4 glasa]
Za razliku od klasične sheme ‘normalan lik okružen s nenormalnima’, u prvoj sezoni „Crne guje“ glavni lik je bio debil okružen debilima, i taj netipičan pristup je jedan od glavnih razloga zašto ta sezona, barem ako mene pitate, danas djeluje nekako svježije i vitalnije u odnosu na ostale tri (iako – da ne bude zabune – ne mislim da je uvijek nužno bila bolja). U toj prvoj je sezoni Baldrick bio čak i pametniji od Edmunda, da bi se potom uloge preokrenule i Edmund bivao sve oštroumniji i sve veći pozitivac, dok je Baldrick postao i ostao priprost i glup. Edmundov ‘progres’ se naposlijetku seriji i obio o glavu (humor je do četvrte sezone postao monotono verbalan, sve samo mudrijaška poredba za mudrijaškom poredbom, ‘Baldrick, to bi me veselilo koliko i da mi se u vrat zabije strijela o koju je okačen račun za plin’… puta milijun, u nedogled)., no Baldrick je zato – nakon prvotne sječe IQ-a – ostao Baldrick, vreća za iživljavanje koja je simpatična baš zato što mu ne pada na pamet ni da sebe uopće mogao doživljavati kao žrtvu; jest tup i glup, jest prljav i ružan, ali je u konačnici cool zato što dijeli ono ključno sa svim cool likovima – to da ga ništa ne jebe. (TK)

(pisali: Matko Vladanović, Saša Čobanov, Derza Fanistori, Nikola Pezić, Tonći Kožul)

4 Odgovora to “Gorilini naj likovi iz TV-serija: #50-#46”

  1. Tonći Says:

    “najbolji sitcom u povijesti američke televizije”

    je moju kitu!

  2. Anonimno Says:

    kakva bedastoća

  3. Tutankamon Says:

    Za sad, totalno neocekivana lista.

  4. Inspektor Rex Says:

    “humor je do četvrte sezone postao monotono verbalan, sve samo mudrijaška poredba za mudrijaškom poredbom, ‘Baldrick, to bi me veselilo koliko i da mi se u vrat zabije strijela o koju je okačen račun za plin’… puta milijun, u nedogled” sjajno si to primjetio,to ja svima pricam od 1993.😀

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: