Gospoda

by

Ovakvih ste tekstova potpisanih mojim imenom već imali mnogo prilike čitati. Stenograma mentalnog rastrojstva uzrokovanoga koncertima dragih bendova, pokušaja verbalnog ocrtavanja koordinata na kojima sam se sinoć izgubio negdje između refrena jedne (‘Crime Scene Part One’) i rifa porinuća druge pjesme (‘I’m Her Slave’), ispovijedi onih grijeha kojima se ponosim u kapelici interneta u kojoj je odrješenje zapravo nemoguće dobiti. Jedna je prijateljica davno rekla kako ona uopće ne želi umrijeti koliko samo slušati sve te divne pjesme, ali svjesno prepuštanje tim pljuskovima strasti ili žudnje zapravo se i smije proglasiti samoubilačkim nagonom, kada je očito da se nakon seanse život barem malo nakrivi ili potone u neočekivanom smjeru. Padnem, da, pa se opet dignem samo da bih mogao ponovno pasti. Dignem se, također, pa opet tresnem samo da bih mogao ponovno poletjeti. Možda je doista istina kako se ne zaljubiš zapravo ako se ne zaljubiš najbezumnije dotad, možda te koncert ne može crpenjem nutrine svesti na najprostije moguće faktore ako doista nije najbolji koji si dotad čuo, a čuo si ih tisuće. Samo što mjerni aparati kao ni pripadajuće jedinice naprosto ne postoje, a dok ih ne konstruiraju, ili barem do sljedećega strijeljanja kojem se izložim (što se možda dogodi čak i večeras, tko zna?), postoji samo jedna istina. Sinoć sam napokon uživo vidio najbolji bend na svijetu otkad je dinosaura ili barem Mozarta, i taj je bend odsvirao najbolji koncert ikad. The Afghan Whigs su razorili Bolognu, Vladu Gojuna i mene – s gradom su možda i imali kakvih problema, s nama nisu.

Međutim, ono što razlikuje ovaj tekst i njegove prepoznatljive rođake, debilno je i s moje strane često osporavano pravo prvenstva. Znam da nije bitno tko je prvi, bitno je tko je bolji, ali bez tih prvih sam nikad ne bih došao do nekih boljih, iako u konkretnom slučaju ovih džentlmena još uvijek i nisam. Da je netko šesnaestogodišnjem meni bio rekao kako sam tek na polovici životnog puta koji trebam prijeći da bih uživo stao ispred The Afghan Whigsa i njihovih gitarskih turbina aviona koji leti samo noću, vjerujem da jučer ne bih bio u mogućnosti sjesti u automobil za Italiju. Sam bi sebe od nestrpljenja bio iscijedio do kraja. Koliko god to bilo suludo osjećati za bend koji sam upoznao preko spotova na MTV-ju i muzičkog tiska, The Afghan Whigse sam smatrao svojim bendom, bendom koji se nažalost dijeli s jako malim brojem čak i onih suboraca koji su muziku doživljavali ozbiljnije od većine razrednih kolega. Danas na MTV-ju čak i radim, i osobno sam upoznao dvojicu ljudi čiji su me tekstovi ložili na bend u tinejdžerskim godinama, od kojih mi je Ozzy jedan od najboljih prijatelja. Je li to nekakav puni krug ili trenutačna koincidencija, nemam pojma. Kad više od petnaest godina ljubomorno čuvaš ama baš svaku emotivnu i fizičku reakciju koju si ikad osjetio slušajući neki bend, onda valjda i nije čudno da se neke okolnosti pokatkada poklope ili preklope. The Afghan Whigs su u devedesetima bili jedan od šačice bendove koji me, osim na same sebe, poput proždrljivog džankija navukao i na muziku samu, pokazujući mi što sve ona može biti, što sve jest. Njihovi su albumi još uvijek dokazi da muzika doista može sve, a sinoć sam u samom središtu bendova koncertnog vrtloga uvidio da se sva čarolija nije potrošila isključivo na snimanje. Dosta je toga ostalo i za žive susrete.

The Afghan Whigs danas uživo zvuče kao da nikada, zapravo, nisu ni prestali zajedno svirati – moćno, nabrijano, zavodnički, nadmeno, što su sve karakteristike koje bi mogli postići i pukom pucajućom željom za povratak u dane mladosti, ponosa i slave, da ih istovremeno ne utjelovljuju tolikim instinktivnim intenzitetom i kuženjem bez riječi kakvi se ne očekuju od ljudi koji se desetak godina gotovo da nisu uopće vidjeli. Kao da su kroza sav taj period – u kojem o njihovom reunionu osobno nisam ni maštao jer je priča o prirodnom kraju jednoga benda bila potpuno logična – svakodnevno održavali probe, povezujući se na dodatnim razinama poznavanja, ali bez nastupanja pred publikom. Jednom kada su opet krenuli u svijet, sve ono što se u njima nakupljalo na publiku se sručilo kao gromada iskonske suštine mračnog rock’n’rolla, koju originalnom trojcu uživo pomažu izvesti Dave Rosser (gitara) i Rick Nelson (klavijature i violončelo), koji sa svodničkim šamanom surađuju i u The Twilight Singers, te bubnjar Cully Symington, udarač zavidnog pedigrea i još zavidnijeg glumljenja hobotnice, kojim uvelike podsjeća na Davea Grohla. Bez njih, rekreiranje zvuka crne rupe vrišteće duše albuma ‘Black Love’, a koji bend uživo širi na cijeli repertoar, ne bi bilo ni tehnički moguće, što im legende Greg Dulli, John Curley i Rick McCollum priznaju ne samo zapošljavanjem, nego i međusobnim ekstatičnim pogledima. Kada su se po sredini potjere ‘My Enemy’ – koju sam se izderao pravilno naglašavajući svako u, iz i 2, kako priliči nama kulerima koji se volimo zajebavati s pravopisom – Greg i Curley, čovjek koji izgleda kao vlasnik teretane kojega nitko nikad nije čuo da izgovara jednu jedinu riječ, gledali nezaustavljivim osmjesima ljudi koji se katkad ipak iznenade koliku su snagu ostavili za sobom, dirljivost trenutka narušavale su samo gitare koje nemaju vremena za takve šonjerske pizdarije.

Najbolja stvar kod svjedočenja revitalizacijama bendovskih karijera, barem u usporedbi sa slušanjem nekoga od koncerata sviranih pred kraj originalne misije, jest ta da snaga pjesama opet izbija u prvi plan. Sav umor, neslaganja, frustracije, sav neželjen ali neizbježan teret bivanja u bendu i busu na cesti survan je s provalije prije više od desetljeća, pa su sad na programu samo pjesme, a The Afghan Whigs sjajnih imaju toliko da bi i po pet-šest koncerata zaredom mogli potpuno mijenjati set listu a da se ne odrazi na atmosferu. Četrnaest godina nakon posljednjeg albuma, sam se bend svake večeri iznova podsjeća koliko su bili dobri, pa kao da ni sami ne žele iznevjeriti svoju ostavštinu te iz tona u ton postaju i još bolji. Zato ono pumpanje prijelaza iz ‘Bulletproof’ u ‘Summer’s Kiss’, za koje se poslije tridesetak sekunda viška činilo kako nikada neće završiti, to odugovlačenje u zajednički orgazam Gregova GO!!! i rapsodije gitara koje prekrasno sviraju. Čak je i povučeni i dotad suzdržani indie-dugonja McCollum morao poskočiti. Go! Prije početka koncerta, imao sam samo dvije želje, da obavezno sviraju ‘Summer’s Kiss’, koja je još i ljepša od obje riječi koje joj čine naslov, te da nikako ne sviraju ‘My Curse’, jer neke se stvari teško podnose, a druge je bolje zaboraviti. Prva pjesma govori da je sve moguće, druga da više nije, jer smo zeznuli onda kada je bilo moguće. Čak i u katalogu čovjeka koji vrlo dobro razumije kako je divna romantika moguća samo u društvu opasne opsesije (vjekovna dvojba Do you think I’m beautiful or dou you think I’m evil, kojom je koncert i otvoren, a cilj je oboje), ‘My Curse’ je nešto drugo. Ovih dana ne osjećam blagovanj u parfemu, neka tako i potraje.

Kako su mi se obje navedene želje ispunile, ostatku nastupa ovoga najposebnijeg od najdražih bendova prepustio sam se gubeći glas, egzorcirajući demone i znojeći frustracije. Još uvijek zaključani u groove fantastično posložene temeljne set liste ove turneje, Whigsi su iznenađenja rezervirali za Gregova ukrašavanja krajeva svojih pjesama stihovima tuđih stvari. Bešavan izlaz ‘When We Two Parted’ kroz Drakeovu ‘Over My Dead Body’ pokazao je, baš poput poslije izvedene ‘Lovecrimes’ Franka Oceana, kako Greg još uvijek najviše voli sise R&B-ja i soula, koje fanatično prati i u njihovim najmodernijim inkarnacijama. Samo što su mu se neke stare pjesme u dušu jednostavno zarezale čvršće, poput Princeovih ‘Little Red Corvette’, čije je stihove provukao kroz tulum ’66’, i ‘Purple Rain’, koju je cijeli bend svirao završavajući divnu ‘Faded’, koja je zaključila regularni dio koncerta. Ako već tercet ‘Bulletproof’, ‘Summer’s Kiss’ i ‘Faded’ čini kraj najboljeg albuma svih vremena – da, sinoć je ‘Black Love’ opet nadmašio svoje takmace, i spremno čeka njihov odgovor – onda nema smisla da se njime ne završavaju i koncerti, pogotovo ovi koji pretendiraju biti, gore sam već naveo, najbolji ikad. Mada, dok su svirali ‘Bulletproof’ bilo je malo čupavo hoćemo li svi zajedno uopće preživjeti stihove Every time I dream about you, baby, with your hands all over me, I never forget anything, don’t forget that I’m asleep, koje smo Greg i ja pjevali krvlju koja nam je ponovno šiknula kroz davno zarasle rane ženskih noktiju na leđima.

Iako nije odavao loš dojam ni kada se prije pet i pol godina pojavio u Zagrebu, Greg Dulli danas izgleda izvrsno, ne samo za nekoga tko se prilično približio pedesetom rođendanu. Podbradak i podočnjaci su izgleda amputirani zdravijim životom, a stilom odijevanja uvijek je bio frajer, pa sada staturom i plesom koji podsjeća od koga je Josh Homme skupio mnoštvo trikova u sjećanje priziva spotove za ‘Debonair’ ili ‘Gentlemen’, samo što su odijela današnjice napokon dostigla razinu željenoga kula. Jebemu mater, zasviraju li Whigsi ikad u Zagrebu, na sebe ću nabaciti barem crnu košulju i jebačke cipele, ako ne i cijeli outfit, da se ispred guštera ne sramotim u patikama i majici na otužni bendić. Svirajući gitaru kroz cijeli prvi dio koncerta, Greg nije imao prilike pošteno zaplesati, što je obilno nadoknadio na bisu tijekom prisvojene ‘See And Don’t See’ opskurne Marie ‘Queenie’ Lyons, za koju dok je bend nije obradio nikad nisam ni čuo, ali zato ja jesam tek ja, a Greg mo’fucker kakav sam katkad potajno a katkad uopće ne potajno uvijek želio biti. U usporedbi s ostatkom žežećeg soul-rocka, pjesma je odsvirana ponešto komornije, dok je Greg bez gitare stejdžom jezdio kao kakav ocvali soul-velikan koji karijeru pokušava oživjeti u klubovima iz kojih je izlaz dopušten samo samcima. Plati ulaznicu, uđi, poslušaj pjesme o prekidu i uoči svoje pogreške. Ne iziđeš li sam, nisi pazio. Nije uvijek lako, da jest, ne bi bilo ovih pjesama. Pjesama koje su mi značile i znače sve baš zato što Greg u njima nije poštovao niti one tabue kakve je istodobno pokušavao nametnuti samom sebi, znajući koja je bolja opcija za njegovo emotivno i mentalno zdravlje, ali i pjesama koje je bend svirao cijeloj povijesti rocka bezobrazno pokazujući kako je jedini razlog njezina postojanja bio pokretanje lavine koja se razbija o njegove rifove. Jebiga, The Afghan Whigs još uvijek zvuče kao posljednji bend na svijetu, nema veze što i ja znam da to nije tako. Trenutačna piromanska ekstaza refrena ‘Going To Town’ svakako vrijedi više od naknadnog racionaliziranja.

Sveukupnih devedesetak minuta (možda bi pala i koja pjesma više da se u klubu Estragon nije okupilo tek nekoliko stotina ljudi, svakako manje nego što je prisustvovalo koncertu The Twilight Singers u Zagrebu) nastupa kraju je privedeno legendarnom psiho-alko-dramom ‘Miles Iz Ded’, koju je bend nakon gromovitih refrena produžio u milje i milje i milje mene, gitara, srama, sreće, strasti, beznađa, eksplozija, veza, budućnosti, ljubavi, mržnje, bubnjeva te Gregovih, navodno, novih stihova koji se po internetu navode kao nešto što se zove ‘Into The Floor’, ali bi vrlo lako mogla biti i kakva davno zagubljena opskura otisnuta u crnu smjesu vinila i ranjene prkosne duše, od koje su modelirane i sve pjesme Gregove grupe. Sinoć sam ih čuo petnaest, niti trideset ne bi bilo dovoljno, a dovoljna bi bila i svaka od njih sama. Set lista: Crime Scene Part One – I’m Her Slave – Uptown Again – What Jail Is Like – Somethin’ Hot – Going To Town – When We Two Parted – Gentlemen – My Enemy – 66 – Debonair – Bulletproof – Summer’s Kiss – Faded – BIS: See And Don’t See – Lovecrimes – Miles Iz Ded

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: